Peter Galbraith bio je američki veleposlanik u Hrvatskoj u najtežim godinama rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Angažirao se oko prestanka sukoba Hrvata i Bošnjaka u BiH, a odigrao je značajnu ulogu i u potpisivanju sporazuma hrvatskih vlasti sa pobunjenim Srbima i nadzoru provedbe tog sporazuma kojim je istočna Slavonija reintegrirana u ustavno-pravni sustav Hrvatske.
Kada su kolone hrvatskih Srba u akciji „Oluja“ prolazile kroz Sisak, kako bi došle na auto-cestu prema granici sa Srbijom, i kada su ih domaći Hrvati gađali kamenjem sa nadvožnjaka, Galbraith je sjeo na jedan od traktora i zaštitio srpske civile od maltretiranja.
Galbraith je potom bio angažiran na Timoru, od 2003. godine više nije u američkoj administraciji, a najviše je angažiran na Srednjem istoku – bio je konzultant iračkih Kurda i visoki UN-ov dužnosnik u Afganistanu. Stariji je diplomatski suradnik u washingtonskom Centru za kontrolu i neširenje naoružanja.
Galbraith u ekskluzivnom intervjuu za RSE pojašnjava zašto se ne slaže s odlukom o puštanju Vojislava Šešelja, te komentira aktuelne krize na svjetskom planu.
RSE: Gospodine Galbraith, vjerujem da pratite razvoj situacije u jugoistočnoj Europi. Kako ocjenjujete stanje 19 godina nakon Daytona?
Galbraith: Bosna i Hercegovina ostaje problem. Znam da mnogi ljudi kažu da ona ne funkcionira zbog Daytonskog sporazuma. Mogao bih se čak i složiti s time. Dayton i nije bio neka dobra ideja kako da se vodi neku zemlju i - ako ćemo pravo – bio je grozna ideja kako da se vodi neku zemlju. Ali to je bilo najbolje što smo mogli napraviti da se zaustavi rat. I važna je stvar da 19 godina kasnije imamo 19 godina mira.
Osim toga, na mnogim područjima postignut je napredak, primjerice sloboda kretanja u Bosni i Hercegovini, povratak barem dijela ljudi koji su protjerani iz svojih domova, i vrlo značajno uspostavljanje odgovornosti za ratne zločine. Što se tiče onih koji su bili optuženi na Haškom tribunalu, svaki od njih je ili u zatvoru, sudi mu se ili je oslobođen, ili je – mrtav. Svi su se oni na ovaj ili onaj način susreli s pravdom.
A što se tiče Šešelja, ne slažem se s odlukom da ga se pusti na privremenu slobodu. On je optužen za vrlo ozbiljne zločine i - ako umre za vrijeme suđenja – u redu! Tada se može suočiti sa „Posljednjim sudom“! Ali to suđenje treba završiti, i ako Šešelj bude proglašen krivim, on treba provesti ostatak života u zatvorskoj ćeliji. Bila je učinjena velika pogreška kada je na slobodu pušten Libijac koji je podmetnuo bombu u PanAmov avion koji je eksplodirao iznad Lockerbeeja, koji je nakon toga sljedećih 5 ili 6 godina živio u Libiji kao nacionalni heroj.
Ali stvarna budućnost Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i drugih država regije je u Europskoj uniji i ja vjerujem da će – s vremenom - privlačnost Europske unije i zajedničkog europskog prostora u tim zemljama dovesti do nužnih reformi.
RSE: Vi ste povremeno u Hrvatskoj. Kakvi su vaši dojmovi? Što se promijenilo od vremena vašeg mandata?
Galbraith: Ja gledam veliku sliku i vidim koja je razlika između 1995. i 2014. godine. Pred 19 godina Hrvatska je imala autoritarnu vlast, bila je umiješana u rat u Bosni i Hercegovini, 30 posto njenog teritorija bilo je okupirano. A sada Hrvatska je članica NATO-a i – što je važnije – Europske unije, i vrlo je demokratsko društvo. Kada se nakon nekog vremena vratite u Hrvatsku, vidite napredak u gradovima poput Zagreba – otvorene su nove trgovine, zgrade su obnovljene…Vidim snažan napredak, iskreno govoreći – napredak kakvom sam se nadao, ali koji nisam nužno očekivao pred 19 godina. Znam da su Hrvati nestrpljivi i da prigovaraju, ali jedna je perspektiva kada usporedite blic-fotografije iz 1995 i 2014, a drugačija kada ste su svakoga dana ovih 19 godina. Ali ostajem impresioniran onime što je postignuto i vrlo sam zadovoljan.
RSE: Po Vašem sudu, u kolikoj mjeri ukrajinska kriza utječe najugoistok Europe?
Galbraith: Mislim da utjecaj nije velik. Iskreno, mislim da je ono što se zbiva u Ukrajini vrlo specifično za Ukrajinu. Sasvim je jasno da je rusko preuzimanje Krima bilo kršenje međunarodnog prava, iako je također činjenica da većina tamošnjeg stanovništva više preferira da Krim bude dio Rusije, a ne Ukrajine, ali način kako je to napravljeno potpuno je neprihvatljiv. Ono što se zbiva u istočnoj Ukrajini je tragedija, ali ja to ne vidim kao dio šire ruske ambicije da obnove Sovjetski savez ili Varšavski pakt. Mislim da je to specifično za to područje. Konačno, Rusija je vrlo važna zemlja. U suvremenom svijetu teško je nositi se sa kompleksnim izazovima poput Sjeverne Koreje, Irana, borbe sa Islamskom državom bez suradnje s Rusijom. Mislim da je važno da razriješimo to pitanje najbolje što možemo.
RSE: Hoćete reći – treba postaviti prioritete, i onda po tome postupati…
Galbraith: Strategija se sastoji od određivanja prioriteta i korištenja vlastitih sredstava za postizanje realnih ciljeva, imajući pri tome na umu cijeli dijapazon vaših interesa.
RSE: U kontekstu ukrajinske krize, u Hrvatskoj se sve više raspravlja o energetici, postoji prijepor između Hrvatske i mađarskog MOL-a oko INE, raspravlja se o konačnom dovršenju LNG terminala u Omišlju na Krku, pred koji dan američki potpredsjednik Joseph Biden još je jednom spomenuo mogućnost da Hrvatska postane regionalno energetsko čvorište. Je li se rastravljalo o energiji dok ste vi bili veleposlanik u Hrvatskoj? Što Vi mislite o tome?
Galbraith: Za mog mandata o tome se vrlo malo raspravljalo. Glavna su pitanja bila naftovod do Rijeke koji je dijelom išao preko teritorija kojeg su držali pobunjeni Srbi, naftno polje Đeletovci i slično. Ja ne znam koje su vaše mogućnosti. Kao netko tko voli Hrvatsku, nadam se jedino da ćete imati na umu da je najznačajnija hrvatska prednost – ne samo ekonomski, već i za ljude koji ovdje žive, prekrasna jadranska obala i otoci, i da će oni biti zaštićeni. Što se tiče prirodnog plina iz Rusije, ne vidim da postoji neka realna nesigurnost oko opskrbe. Ako ćemo pravo, ako Rusi ne prodaju svoj plin Europi, što da rade s njim? To je kao stara uzrečica – ako vi dugujete banci 100 dolara, to je vaš problem. Ali ako joj dugujete milijun dolara, to je problem banke! Rusija ima plin, ali bez tržišta – on nema vrijednosti. To je doista dvosmjerna ulica. Rusi mogu jako povisiti cijenu, ali to bi potrošače okrenulo drugim dobavljačima. U 21. stoljeću energetska nezavisnost je besmislen pojam!
RSE: Španjolska je prva članica EU koja je priznala palestinsku državu. Po medijima se provlače špekulacije da Sjedinjene države vrše pritisak na hrvatsku da ne krene tim putem. Što bi za Hrvatsku bilo najracionalnije rješenje?
Galbraith: Ja naravno više ne govorim u ime američke diplomacije. Rješenje za palestinsko-izraelski problem bit će nezavisna palestinska država. Po mojoj osobnoj procjeni, ništa ne bi pomoglo priznavanje palestinske države, i ne vidim kakvu bi prednost donijelo Hrvatskoj stvaranje još jedne kontroverze. Španjolska je za svoju odluku imala specifične povijesne razloge i poveznice, a one u hrvatskom slučaju ne postoje. Dakle, moj osobni sud je – zašto bi si stvarali još jedan problem, ako ne morate?
RSE: Posljednjih se petnaestak godina bavite Srednjim istokom. Kako je moguće riješiti problem ISIL-a, postoji li neki scenarij kako da se tamo u nekom razumnom roku stabilizira situacija?
Galbraith: Godine 1991. prestali su u istočnom dijelu Europe važiti dogovori s kraja Prvog svjetskog rata. Tri multinacionalne države nastale nakon završetka prvog svjetskog rata – Sovjetski savez, Jugoslavija i Čehoslovačka – nestale su. A rješenje za Levant i Mezopotamiju bilo je još manje logično! U Europi je bar slijedilo etničke i nacionalne granice i okupljalo nacije u jednu državu. Na Srednjem istoku to se rješavalo tako da su povlačili crte na mapi, te crte nikada nisu imale smisla, i sada se to raspada! Ni Irak ni Siriju se neće moći vratiti u prvotno stanje. U slučaju Iraka, mislim da je nezavisnost Kurdistana izvjesna. Vjerojatno će biti proglašena u sljedećih dvije ili tri godine, a već se prakticira na terenu.U Bagdadu i Damasku imate vlade pod vodstvom šiita. Nasjeveru i zapadu Iraka i na istoku Sirije imate sunitsku arapsku populaciju, i tamo je Islamska država. Mislim da strategija predsjednika Obame može ograničiti i oslabiti Islamsku državu, ali je ne može uništiti. Jer, da biste ih uništili, morate imati postrojbe na tlu. Ne možete to napraviti zračnim udarima. A postrojbi na tlu nema – Kurdi koji imaju vlastitu vojnu silu braniti će Kurdistan i neće ulaziti u arapski teritorij. Iračka armija ne postoji. Potrošili smo milijarde stvarajući i naoružavajući iračku vojsku – i – što se desilo? Razlog zašto je Islamska država tako efikasna je u tome što je naoružana svim onim oružjem što su ga Amerikanci dali iračkoj vojsci. Sada bi bilo glupo pokušati iznova stvoriti iračku vojsku i dati im još oružja. Kao što je Einstein jednom rekao – raditi jednu te istu stvar mnogo puta za redom i očekivati svaki puta različite rezultate je – ludilo! Dakle, ne postoji strategija koja bi pobijedila Ilamsku državu koristeći iračku vojsku. Niti u Siriji nije vjerojatno da će ih Asadova vojska pobijediti, iako je mnogo bolja i mnogo snažnija od iračke vojske.
Ali, druga važna stvar oko Islamske države, jest da je potpuno okružena neprijateljima. Šiiti na jugu Iraka, Kurdi na sjeveru Iraka i Sirije, alaviti, kršćani i sekularni suniti na zapadu Sirije. Oni nemaju kamo dalje ići. Kao rezultat oni će vjerojatno biti tamo zadržani, a stvari se možda s vremenom promijene. To nije dobar rezultat, ali nema baš svaki problem neko rješenje, osim ako bi Sjedinjene države bile spremne poslati pola milijuna vojnika da kontroliraju i stabiliziraju to područje dulje vremensko razdoblje. A i kada bismo to napravili – što nećemo – to bi samo vjerojatno proizvelo neprijateljstvo kod domaćeg stanovništva.
