Multimedijalna izložba posvećena istaknutom pioniru bh. kinematografije režiseru Hajrudinu Krvavcu Šibi otvorena je u utorak uveče u Kinoteci Bosne i Hercegovine i trajaće do 21. novembra.
O namjeri izložbe, statusu bh. kinematografije, ali i o onom važnijem - zašto je ovaj filmadžija danas više cijenjen u Kini, koja priprema remake njegovog kultnog ostvarenja "Valter brani Sarajevo", nego u rođenoj zemlji - otkriva u intervjuu za RSE Devleta Filipović, direktorka Kinoteke BiH.
RSE: Po čemu je izložba o Hajrudinu Krvavcu Šibi multimedijalna?
Filipović: To je jedna bogata izložba. Pripremili smo 60 panoa na kojima su poslagani eksponati po određenom sistemu. Razvrstali smo ih po onome što pripada njegovom filmskom i intimnom dijelu. Šiba je čovjek koji je bio legenda grada. Rođen je na Mejtašu. Žalosno je što u Sarajevu nemamo ni ulicu Hajrudina Krvavca Šibe niti bilo kakav objekat, recimo kino, koji bi nosio njegovo ime.
On je volio grad i ta velika ljubav se očitovala njegovim ostankom u opkoljenom Sarajevu iako je imao mogućnost da ode. Bio je jako dobar čovjek i čovjekoljubac. Veoma je volio da pomaže naročito mladima, naprimjer, Emiru Kusturici je pomogao da se školuje u Pragu a Benjaminu Filipoviću je dao ideju za film "Praznik u Sarajevu". Nije mu bilo strano da pomaže svima kojima je ta pomoć bila potrebna, naravno, u smislu obrazovanja u sferi kinematografije.
RSE: Hajrudin Krvavac Šiba je ostavio više od 40 filmova, ponajviše dokumentarnih. Da li izložba obuhvata i ovaj segment?
Filipović: Naravno. Takođe, ovdje se nalazi veliki broj njegovih nerealizovanih prijedloga scenarija za dokumentarne, igrane ili kratke filmove. Čeznuo je da uradi što više, međutim, zdravlje ga je izdalo. Nije mogao više podnijeti napor jer snimiti igrani film je osobit napor ako se uzme u obzir da je Šiba jako studiozno prilazio tom poslu.
Na izložbi pokazaćemo i skice njemačkih uniformi iz filma "Valter brani Sarajevo" a čija odijela imaju obilježja koja im pripadaju datom trenutku i funkciji gdje se nalaze. Tu su eksterijeri i enterijeri. Jedan dio eksterijera čine vagončići sa snimanja filma "Valter", to je ona scena kada vagoni lete u zrak. Ne mislite, valjda, da su koristili prave vagone, već su koristili male replike. Sa ljudima iz Češke je sarađivao na izgradnji ovih replika, vagona i mostova, u minijaturnom obliku a da bi na filmu izgledalo autentično.
Tu je i skica Mirnine sobe iz filma "Valter". Vidjećete koliko je pažnje poklonjeno svakom detalju pa i šivaćoj mašini na kojoj piše Singer. Sa puno pažnje, truda i ljubavi je radio film. Montažu njegovih filmova često je radila Blanka Jelić, dobra bh. montažerka, i znala je reći da je Šiba tačno znao koji kadar se može uklopiti u određenu scenu. Imajte na umu da se tada montaža radila pomoću filmske trake.
U svojim posljednjim godinama radio je arhivske filmove Neretve i Trebišnice sa stručnjakom Krunoslavom Mitrovićem koji su, nažalost, izgorjeli tokom rata u Tehničkoj bazi Jagomir. Šiba je veoma to pažljivo pripremao da ostavi za neke nove generacije. Stalno je maštao o tome kako treba nešto ostaviti budućim naraštajima.
O tome govori i ova izložba jer sadašnji mladi autori misle da dati trenutak neće nikada proći. Sve prođe, a ono što je zapisano to i ostane a ono što je ostavljeno u Kinoteci BiH koristi se kao depozit za istraživanja i prezentiranja kao što je ova izložba i to je ono što ih potvrđuje kao autore, svjedočanstvo jednog vremena i proticanja, jer šta bi mi sada o Šibi mogli da kažemo da nije arhivirao svoje materijale.
Takođe, na izložbi imamo i brojne filmske kritike na njegove filmove. Vi danas u Bosni i Hercegovini nemate prave filmske kritičare. Onaj ko piše informaciju o tome da se održao film nije filmski kritičar već čovjek koji je evidentirao jedan događaj. Ideje o tome da li je film dobar ili loš i šta bi trebalo da bude drugačije, nažalost, mladi autori nemaju ni mogućnost da doznaju. Prepušteni su sami sebi.
RSE: Da li je današnje bh. društvo zaboravilo na Hajrudina Krvavca Šibu?
Filipović: Evidentno je da su danas ljudi preokupirani vlastitim životima, pa nemaju vremena za druge stvari, ali jasno je da se više ne poklanja pažnja bivšim autorima. Mi imamo odlične autore iz prethodne, prijeratne generacije. Danas, ljudi znaju za kinematografiju od kada postoji Sarajevo Film Festival i za mlade autore koji su se pojavili u tom nekom periodu, kao da stari autori polako padaju u zaborav.
RSE: Zašto?
Filipović: Vi znate da je "Valter" omiljen u Kini, a sada se planira praviti i remake filma. Neki drugi ljudi prepoznaju koliko vrijedi bh. kinematografija i raniji stvaraoci, pa nas pozovu na festivale. Bosna i Hercegovina ne cijeni svoju prošlost. Nemamo nijedan razlog da bježimo od bivše kinematografije. To što se ona ideološki naslanja na antifašizam i partizanski pokret, što je Šiba pravio filmski žanr koji su okarakterisali kao partizanski western, on nije pravio ništa što je bilo protiv nekoga, nego je samo pokušao da napravi filmove onako kako je mislio da je najbolje bilo, a nama ni dan-danas nisu antipatični.
Šiba nema politički i ideološko značajno obojene filmove. Međutim, kada bolje analizirate, oni pripadaju tom sistemu i treba biti realan pa reći da nisu veličali neprijatelja nego partizane. Nisu bili propagandni filmovi i to je ono za šta mislim da je dobro u njegovim filmovima. To što ne uživa simpatije trenutnog sistema, a ne znam zašto ne uživa, ne mogu dati objašnjenje. Ako je to politički razlog - mislim da ga treba prevazići jer Šiba, i da je napravio samo jedan kultni film o Sarajevu - "Valter brani Sarajevo" - zaslužuje da ima svoju ulicu i da se njeguje njegov lik i djelo.
Kinoteka Bosne i Hercegovine ima filmske negative i originalne materijale od 40 prvih igranih bh. filmova, a za to ništa ne dobivamo. Ova država nema sluha da to sačuva i ne daje nijedan fening da sačuvamo građu. Zgrada Kinoteke BiH je iz 1882. i održavanje ove zgrade je izuzetno problematično. Ne smijete ništa dotaći jer ako to učinite to iziskuje hiljade maraka.
Zgrada je proglašena i nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nažalost, ni zbog toga ne dobijamo nijedan fening. Država nije uspostavila takav sistem da ono što je njego blago i imovina sačuva za generacije koje će doći iza nas, već je sve ostavljeno na brigu ljudi koji rade u Kinoteci a koji od februara nisu primili platu.
Čini se da je danas Kinoteka ostatak neke prošlosti koja svjedoči o nečemu što je bilo i što bi trebalo istraživati i posvetiti pažnju, ali se nema vremena. Danas je sve u nekom brzom ritmu i sve se prelazi nabrzaka. Prije su se stvari polako slagale. Ranije su studenti sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu dolazili u Kinoteku. Prije četiri ili pet godina dogodilo nam se da nas je grupa studenata sa Akademije upitala: "Otkud pet istih filmova na polici?" Oni nisu znali da jedan, naprimjer, igrani film ima pet rola! To im nisu objasnili njihovi profesori koji su snimali filmove i radili prije rata. Sve je nekako instant postalo. Nisam osoba koja treba da daje savjete u edukaciji. Kinoteka je ta koja treba da ponudi uslugu, a hoće li je neko iskoristiti - to nije na nama.
RSE: Budući da ste Šibu lično poznavali, kako doživljavate njegove filmove?
Filipović: U više navrata sam gledala sve njegove filmove i poznajem, maltene, svaku scenu. Smatram da su to svevremenski filmovi. Po koliko ste samo puta gledali "Valtera" pa bi ga opet mogli da gledate? Čak i onaj "Most" i "Diverzante". Po sto puta gledate i opet vam nije toliko dosadno da biste rekli: "E, vala, ne mogu više".
Međutim, nije baš Šiba bio milovan od filmske kritike. Na izložbi ćemo pokazati i jedan kritički osvrt na "Pratizansku eskadrilu". Moramo reći da taj film i nije najbolji Šibin uradak, ali je zato "Valter" prekrasan, kao i "Most" i "Diverzanti". Tu nemate ništa dodati i oduzeti.
Takođe, tu je i jedan zaboravljeni Šibin film koji je prvi iz omnibusa "Vrtlog" - priča o ocu kojeg okupatori dovode u nezahvalan položaj - da bira kojeg će sina zadržati. Tu je i jedan prekrasan dokumentaran film "Nišani" u kojem je Šiba proučavao natpise na nadgrobnih spomenika. To su tako divne poetske izjave vezane za nekog čovjeka, opisuju čovjeka koji je tu sahranjen. Šiba je snimio to staro, danas aktivno, groblje na Alifakovcu u izvornom obliku.
Volio je ljepotu svake vrste i da se šali. Boravio je na Golom otoku samo zato što je rekao: "Pa, nisam baš siguran da je taj čovjek takav". I bio je žigosan i odveden na Otok. Ali, on je bio takav i nije mogao protiv svoje prirode.
