EURO i Olimpijada: Skup način poticanja evropskog raspoloženja

Piše: Anne Applebaum* (Washington Post), priredila: Mirjana Rakela

U zgodnom dućanu u ulici Grzybowska u središtu Varšave, jedna manikerka „baca“ pogled na sat. Na sebi ima crveno-bijeli topić, crveno- bijele naušnice, oslikane nokte u crveno –bijeloj boji. No, želi što prije završiti posao – jer vrijeme je za utakmicu. Ide li i ona tamo. „Naravno, svi koje znam idu na utakmicu“, kaže mi.

Prošloga petka, činilo se kao da svi u Varšavi idu na otvaranje Europskog nogometnog prvenstva, čiji su domaćini Poljska i Ukrajina. Prvenstvo je otvoreno susretom Poljske i Grčke, a više od 50.000 ljudi je bilo na utakmici. Nekoliko desetaka tisuća ih je bilo u takozvanim „navijačkim zonama“ u središtu grada. Većina je bila odjevena u boje poljske zastave: crvena majice, bijele hlače, crvene čarape, bijele cipele.

Tu i tamo bilo je grčkih navijača u plavo-bijelim bojama. Grci su skandirali "Grčka! Hellas! ". Poljaci su odgovorali "Poljska! Poljska!" I svi su se smijali i radovali zbog susreta. To je, naravno, „rezultat“ izostanka povijesnih netrpeljivosti izmedju dviju država. Sasvim suprotan ugodjaj je bio u utorak uoči utakmice Rusije i Poljske. Navijači oba tima su nasrnuli jedni na druge.

Ova priča može odražavati i činjenicu da ni Poljska ni Grčka nemaju puno šanse za pobjedu na turniru. Kada sam djevojci s početka priče rekla da mnogi strahuju da Poljska neće proći prvi krug natjecanja, ona je slegnula ramenima i rekla: "Sretna sam što imamo prvenstvo i u tome želim uživati“ .

Razmišljala sam o tim riječima kasnije te večeri, kad sam krenula prema stadionu, odjevena u crveno-bijelo, i slušala agoniju i ekstazu navijača , Poljska : Grčka, 1-1 .

Poljaci su u utorak igrali s Rusima, također 1:1. i sve je to bio dobar povod za skandiranje „Poljska , Poljska“, unutar i izvan stadiona. Ali da li je sve to uistinu vrijedno toga?

Matematika je vrlo jasna i očito je da je cijela priča i te kako skupa. Zapravo, nitko još ne zna kolika je konačna cijena prvenstva, i koliko će Euro 2012., koštati poljske i ukrajinske porezne obveznike, jer sami stadioni su ogromna investicija. Osam sportskih arena je ili izgrađeno ili obnovljeno, i za to je utrošeno 2,8 milijardi dolara, a od prodaje ulaznica se očekuje tek oko 190 milijuna dolara.

Uračuna li se i ono što će biti potrošeno na hranu, piće i hotele, postoji veliki budžetski manjak, a koliki će biti taj minus, pokazati će se tek kasnije. Prema nekim procjenama novi Nacionalni stadion u Varšavi je porezne obveznike koštao oko 550 milijuna dolara. Na njemu će se igrati tek četiri utakmice ovog prvenstva, a što onda? Hoće li biti prazan, poput "Ptičjeg gnijezda", stadiona izgrađenog za Olimpijske igre u Pekingu? Ili će ubuduće ugošćavati manje važne događaje , kao što je slučaj sa stadionima koji su bili izgrađeni za Svjetsko prvenstvo 2002., u Južnoj Koreji i Japanu?

Bilo bi čudno da ovogodišnji nogometni domaćini ne izgube novce, jer je to slučaj s većinom međunarodnih sportskih događaja. Primjerice, Olimpijada koja počinje sljedećeg mjeseca u Londonu. Godine 2002, britanska vlada je procjenjivala da će trošak domaćina biti oko 2,8 milijarde dolara. Deset godina kasnije, cijena je prešla 15 milijardi dolara i još uvijek raste. Kad se sve zbroji – izgubljena radna mjesta, kao i angažman oko 13.500 britanskih vojnika koji će patrolirati ulicama Londona (više nego u Afganistanu) - troškovi bi mogli doseći i 38 milijardi dolara.

To je poprilično velika cifra koju će neka vlada potrošiti radi „kruha i igara“ osim ako narod ne dobije nešto zauzvrat. A upravo u to sumnjam nakon što sam odgledala otvaranje Eura 2012, u Varšavi prošloga tjedna.

Može li se sreća poljske manikerke, na primjer, jer "imamo turnir" i što Varšava, poput ostalih europskih metropola, ima "pravi" nogometni stadion, uporediti sa cijenom koja će se platiti za prvenstvo?

Ukrajinski navijači također su veseli, njihova lica su obojana u plavo i žuto, pa su sa zadovoljstvom ugostili hrpu stranaca koji inače ne bi znali da oni postoje: no, koliko to vrijedi?

U suvremenoj Europi, velike sportske manifestacije jedini su trenutak kada neko može uzvikivati ime svoje države i to bez nelagode. Istodobno, to su trenuci kada ljudi mogu potpuno ignorirati loše ekonomske vijesti.

Španjolski premijer je u nedjelju brzo završio konferenciju za novinare gdje je narodu objašnjavao detalje pomoći za spašavanje posrnulih banaka, jer je morao otputovati u Gdanjsk i gledati nogometaše Španjolske. I svi su mu to oprostili.

Sa svakim dijelićem tijela osijećam da su velike sportske manifestacije samo trošenje para. Ipak, ako se novcima može „izračunti“ raspoloženje naroda, možda bi cifra u konačnici mogla biti drugačija.

* Anne Applebaum je direktorica političkih studija na Institutu Legatum u Londonu i piše mjesečnu kolumnu za Washington Post.