Prema prijedlogu ministrice vanjskih poslova Hrvatske Vesne Pusić, koji je iznijela u Briselu, Bosna i Hercegovina bi i prije otvaranja pregovora bila pozvana u proceduru pretpregovaranja s Evropskom unijom jer je želja za približavanjem BiH Evropi jedna od malobrojnih stvari koje, kako smatra Pusić, "imaju legitimitet u čitavoj javnosti Bosne i Hercegovine".
Prema toj ideji, implementacija presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci, naprimjer, ne bi kao do sada bila uslov koji treba ispuniti prije nego što se Bosna i Hercegovina približi Evropskoj uniji, nego bi se taj veliki problem rješavao u hodu, kako predlaže Vesna Pusić.
Isti prijedlog prije nekoliko mjeseci su iznijeli i analitičari Inicijative za evropsku stabilnost (ESI). Naš gost je Alexandra Stiglmayer, generalna sekretarka ove organizacije.
RSE: U dokumentu pod nazivom „Izgubljeni u bh. lavirintu” navodite da je blokiranje pregovora Bosna i Hercegovina – Evropska unija, zbog neprovođenja presude Sejdić-Finci, nepošteno i neproduktivno. Da li ostajete pri ovom stavu i nakon masovnih protesta u Bosni i Hercegovini?
Stiglmayer: Mi i dalje smatramo da bi Bosna i Hercegovina trebala aplicirati za članstvo. Nakon toga bi se pregledalo čitavo zakonodavstvo, praksa, standardi, a onda komisija treba dati svoje mišljenje o tome gdje ima problema, šta se mora promijeniti. To bi onda bila dobra osnova za reforme. No, mislim da to ne bi riješilo sadašnji problem koji je jako težak za riješiti. On je uglavnom ekonomski i socijalni. Naravno, put ka Evropi će dugoročno dovesti do prosperiteta, ali to neće već sutra smanjiti nezaposlenost ili ljudima odmah dati plate. Rad na tome uglavnom leži na vladama u Bosni i Hercegovini.
RSE: Šta mislite, da li je došlo vrijeme da Evropska unija, odnosno njeni zvaničnici, promijene odnos prema Bosni i Hercegovini i ostvare značajniji uticaj na reforme koje su u ozbiljnom zastoju?
Ilustracija
Stiglmayer: Glavna odgovornost je na izabranim političarima. Evropska unija može dati smjernice, može dati podršku i mišljenja, ali u Bosni i Hercegovini je jako važno da se počne sa reformama, treba se pogledati – gdje smo, šta imamo, i onda izraditi neke strategije da se maksimalno uradi što se može u sadašnjoj situaciji. I naravno, to neće EU raditi. Unija to može predložiti, ali to moraju uraditi ljudi u BiH.
Mora se na svim nivoima promijeniti mišljenje ili iluzija da se vrijeme iz sedamdesetih godina može vratiti, da će ikad opet biti one velike fabrike kao Polihem u Tuzli, koje će zapošljavati hiljade i hiljade ljudi, gdje će biti dobre plate, gdje će ljudi dobro živjeti. To se neće dogoditi. To je vrijeme gotovo. Čak ni onda te firme nisu radile s dobitkom. U to vrijeme Jugoslavija je dobijala velike kredite i mogla ih je održavati u životu. Sada se mora početi od nule. Svaki čovjek mora smisliti što može sam raditi, koji mali biznis može otvoriti. Ljudi ne mogu sjediti i čekati hoće li im neko ponuditi neki posao. Bosna i Hercegovina mora konkurirati državama poput Rumunije, koja je već članica EU, koja već ima standarde Evropske unije, koja ima autoputeve, željeznicu. Bosna i Hercegovina mora investitorima kazati: 'Mi smo bolji nego Rumuni, dođite k nama', a to neće biti lako u prvo vrijeme.
RSE: Ali, u ovoj zemlji je već 20 godina jako teško. Ipak, u prvi plan stavljate bh. političare, za koje smo svi vidjeli da nisu u stanju, ili neće, ili ne žele da provedu reforme. Šta može biti rješenje?
Stiglmayer: Ja mislim da u Bosni i Hercegovini nema novih političara, nego se sadašnji moraju naučiti raditi odgovornije. Političke elite su posljednjih 20 godina manje-više provele govoreći o Daytonu, ili šta je Dayton kriv, ili šta je drugi entitet kriv. Cijela ova drama oko implementacije odluke Sejdić-Finci pokazala je da je to jako složena stvar i da se tu neće ništa dogoditi. Čak kad bi se Ustav promijenio, to ne bi dovelo do čuda, to ne bi pretvorilo Bosnu i Hercegovinu u bogatu državu sa funkcionirajućom ekonomijom. Iluzija je da bi, ako se promijeni Dayton, odjednom sve bilo divno. Iluzija je da se ekonomija može preko noći promijeniti, i to sa strane. Mora se shvatiti da tome svako mora doprinijeti. Pokazalo se da sve te priče o ustavnim reformama i implementacija odluke Sejdić-Finci vode krivim pravcem. Na te beskrajne diskusije troši se energija i vrijeme. Implementacija Sejdić-Finci je jedinstven zahtjev postavljen Bosni i Hercegovini. Mi smatramo da to nije fer zahtjev i da se previše vremena potrošilo na bavljenje time – i političari u BiH, i komesar Fuele, i njegovi ljudi koji dolaze u Sarajevo. Bolje je bilo to vrijeme i energiju potrošiti da se govori o ekonomskim reformama koje se trebaju provesti.
RSE: Gospodin Fuele i gospođa Ashton najavili su dolazak u Sarajevo, odnosno u Bosnu i Hercegovinu. Mogu li oni uticati na promjene, na pokretanje reformi?
Stiglmayer: Naravno. No, ja ne znam koje će preporuke oni dati. Sigurno će kazati da se moraju analizirati razlozi za demonstracije i zahtjevi demonstranata i dobiti neki odgovor. Nažalost, reakcije do sada baš nisu bile pozitivne. Puno je prebacivanja odgovornosti između političkih stranaka, bilo je čak insinuacija da je Evropska unija to orkestrirala, što je totalno smiješno. U jednoj normalnoj državi bi se strogo osudilo sve nasilje koje se dogodilo, i paljenje itd., i osiguralo da demonstracije budu mirne, ali – onda bi se pogledalo šta oni traže, i odgovorilo 'ovo je moguće', 'ovo nije moguće', 'ovdje možemo nešto napraviti'. Ako su ljudi ogorčeni na primanja političara i uposlenika, hajde da to napravimo transparentnim i da se o tome razgovara. Ako su ogorčeni na privilegije koje političari imaju, ili ako traže smjene određenih ministara, hajdemo vidjeti šta je taj ministar napravio. Ako nije napravio dobar posao, onda je stvarno zaslužio da otiđe.
Stefan Fuele i Catherine Ashton
Ali, neke stvari nisu realne. Bosna i Hercegovina nema novce da sada podigne penzije i socijalna plaćanja. Može se pregledati da li je raspodjela pravedna ili ima kategorija koje nemaju dovoljno, a neke koje dobiju možda malo previše. Nema novca da se svima povećaju davanja. Ja se nadam da će gospodin Fuele i gospođa Ashton tražiti jednu ozbiljnu analizu. Sada u Evropskoj uniji kreće novi ciklus finansijske pomoći, a EU je već prije odlučila da će se fokusirati na ekonomiju i da će tražiti da sve države izrade sektoralne ekonomske strategije – kako podići poljoprivredu, kako podići industriju, kako pomoći malim i srednjim preduzećima, te na bazi toga će se dobijati pomoć iz Evropske unije i iz Svjetske banke. Ustvari, EU će zamoliti Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond da još više podrže te strategije, ukoliko su dobre. I to je, naprimjer, jedan dobar put kojim se može krenuti.
