Slučaj obezglavljenog mrkog medvjeda koji je prije nekoliko dana bio ostavljen ispred kancelarija lovačkog društva "Podgorica" ponovo je aktuelizovao priču o krivolovu i svojevrsnom nasilju nad divljim svijetom u Crnoj Gori.
Odstrel mrkog medvjeda koji je po zakonu zaštićena vrsta povod je da podsjetimo na neke od ranijih slučajeva koji su pokazatelj nebrige i odsustva osnovne kulture poštovanja prirodnog blaga.
Kolike su razmjere uništavanja faune u Crnoj Gori dovoljno pokazuje hronologija samo onih slučajeva nasilja nad divljim svijetom koji su dospjeli u javnost.
Prije najnovijeg primjera kada su za sada nepoznate osobe ubile mrkog medvjeda koji nije imao ni dvije godine, a kome su odsjekli glavu i prednje šape, u januaru prošle godine javnost je bila zgrožena prizorom sa Golije kod Nikšića gdje je navodno tokom novogodišnjih praznika ubijeno devet srna, zbog čega su nevladine organizacije tražile ostavku ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja Petra Ivanovića.
Taj slučaj, međutim pao je u zaborav nakon što je nezvanično objavljeno kako su srne navodno ubijene van Crne Gore i da su podmetnute tadašnjem korisniku lovišta kako bi ostao bez dozvole za gazdovanje.
Da u krivolovu učestvuju i oni koji bi trebalo da štite divljač pokazao je slučaj iz oktobra 2013. kada je javno preduzeće Nacionalni parkovi Crne Gore privremeno suspendovalo nadzornika u NP Biogradska gora Mikaša Popovića, zbog sumnje da je na području NP Durmitor, ubio divojarca.
Upravo je područje tog nacionalnog parka prema riječima ekologa i ljubitelja prirode sa Žabljaka Darka Stijepovića svojevrsno mjesto zločina nad divljim svijetom:
„Ako vi u nacionalnom parku pod zaštitom UNESCO uništite životinje o čemu mi onda dalje da uopšte pričamo? Najčešće su na meti one životinje koje su najviše na cijeni. Javna je tajna da ubijeni medvjed košta 20 hiljada eura. Skoro svi na Žabljaku znaju ko je ubio posljednjeg medvjeda. To je prosto hvalisanje tim trofejom.“
Svjetski ornitolozi procjenjuju da u Crnoj Gori svake godine u krivolovu bude ubijeno gotovo 200 hiljada ptica.
Krajem 2012. godine ustrijeljen je Bruzda, crni orao, jedna od najrjeđih svjetskih ptica, koji je nakon par dana uginuo u dvorištu kuće direktora Nacionalnog parka Skadarsko jezero Gorana Škatarića.
Podsmjeh javnosti izazvao je postupak Škatarića koji je tada umjesto veterinara i ornitologa pozvao policiju zbog sumnje da ga špijuniraju jer je na leđima ptice primijetio „veliki monitor“, što je zapravo bio transmiter na osnovu kojeg su ornitolozi u Poljskoj pratili migraciju orla.
„To je tragikomična slučaj i to je nešto što je laičku javnost zasmijavalo ali stručnu javnost koja je znala koliko je taj orao ugrožen to je zaista rastužilo.Ta ptica nije ekskluzivno crnogorska ptica, da tako kažem, nego je uvezena i samim tim naša odgovornost kod međunarodnog faktora da sačuvamo tu pticu bila je time veća. Taj direktor je za svoj postupak kažnjen disciplinski, umanjena mu je plata 10 posto što je oko 50-ak eura“, kaže ornitolog Darko Saveljić.
Ocjenu o stanju divljači u crnogorskim nacionalnim parkovima kao i planovima za budućnost danas nijesmo mogli da dobijemo iz JP Nacionalni parkovi jer na naše telefonske pozive niko nije odgovarao.
Postojeći zakon o lovstvu treba dopuniti a to će biti i prijedlog koji će vrlo brzo stići u parlament.
Inicijator je NVO Green home iz koje kažu da postojeći podaci o broju i stanju divljači nijesu kvalitetni jer ih prikupljaju lovci i društva koja, kako navodi Jelena Marojević imaju preširoka ovlašćenja u upravljanju i gazdovanju lovištima:
„To sa jedne strane može dovesti do sukoba interesa a u procesu gazdovanja sa divljači, osim za lovce trenutno zakonski propisi ne omogućavaju učešće drugim subjektima kao što su vlasnici zemljišta ili NVO, što je jedan od uslova ključnih međunarodnih konvencija. Sve to dovodi do loših rezultata na terenu.“
Kakva je trenutna slika crnogorskih lovišta i faune u nacionalnim parkovima možda najbolje pokazuje priča Darka Stijepovića o novinaru i ekipi japanske državne televizije koji su prije nekoliko godina na Durmitoru mjesecima bezuspješno pokušavali da snime neke od divljih životinja po kojima je to područje bilo poznato:
„Bio je zaista razočaran siromaštvom živog svijeta na Durmitoru. Oni su po sedam dana ostajali u zatvorenim šatorima pokušavajući da snime što više detalja, ali nijesu uspjeli."