John Gledhill (International Herald Tribune), prevela Biljana Jovićević.
Kojim pravcem ide egipatska vojska pitaju se sada svi nakon što je vojska do sada potpuno po strani u četvrtak saopštila da će preduzeti mjere da zašti red i mir u zemlji.
Kada je vojska Egipta prošle sedmice objavila da neće krenuti na sopstveni narod početkom prošle sedmice, opozicione grupe u Kairu odahnule su. Ako vojska nema ulogu u aktulenoj jednačini, cilj mirne smjene režima u Egiptu čine se jasniji.
Ali odricanjem od “upotrebe sile protiv egipatskog naroda“ vojska je jednostavno kreirala prostor sa razvoj jednake, ako ne veće, opasnosti po mir i stabilnost u Egiptu: za međusobni sukob ljudi.
Bili smo svjedoci fatalnih posljedica pasivnosti vojske prošle sedmice kada je banda organizovanih i (očigledno) od države sponzorisanih pro- Mubarakovih pristalica nasilnički nasrnula na opozicione demonstrante na i oko Tahrir trga.
Dok je vojska stojala i gledala, prorežimske bande naoružane noževima, palicama i drugim napali su prethodno potpuno mirne demonstrante.
Dok su ovi događaju šokirali mnoge posmatrače, ovo nije trebalo biti iznenađenje. Zaista, nasilje u Egiptu reflektovalo se kao uznemirujući trend tokom perioda tranzicije režima, u kojem je vojska propustila da garantuje red, a politički akteri iskoristili sigurnosni vakum da borbu za vlast iznesu na ulice.
Sopstveni interesi
Sjećate li se kako su su tekli slični događaji u Indoneziji 1998. i Rumuniji 1990. godine. U oba slučaja vojska je propustila da reaguje i nasilje je uslijedilo.
U maju 1998. kada se Suhartov 31-godišnji režim brzinski urušavao, demonstranti su na ulicama Džakarte tražili ostavku predsjednika. Nasilje izazvano od strane neidentifikovnih provokatora pretvoreno je u nerede.
Različite struje u armijskim snagama, podrivene frakcijskim sukobima, odbile su da sarađuju i obezbijede red. Grupe nasilnika, kako se tvrdilo, angažovane od strane tvrde linije u vojsci, napali su demonstrante. Na kraju su tvrdolinijaši dikreditovani, Suharto podnio ostavku i put je bio popločan za demokratsku smjenu vlasti.
Uklanjanje Lenjinove biste u Bukureštu 1990.Slična se situacija dogodila u Rumuniji 1990. Prateći prve postkomunističke izbore, opozicione demonstacije pretvorene su u nerede.
Vojska je na početku bila pasivna. Vrata su ostala otvorena za rumunsku Tajnu službu da demonstrira svoju odanost antireformističkoj vladinoj eliti napadajući demonstrante tek nestale političke opozicije u zemlji.To je nasilje usporilo proces demokratskih reformi za nekoliko godina.
Ovi događaji ilustruju kako, u vemenima političkih preokreta, vojska često djeluje u skladu sa sopstvenim interesima prije nego za javno dobro.
Dobri odnosi sa SAD
Ostajući pasivna prošle nedjelje, egiptska vojska pokušala je da zadrži dobre odnose sa najvećim stranim donatorom, Sjedinjenim državama, koje su neprekidno pozivale na uzdržanost egipatskih snaga tokom prvih dana protesta.
Jednako odbijajući da preduzme akciju protiv pro - Mubarkovih nasilnika i opzcionih demontranta, vojska je moždapokušavala da izbjegne zauzimanje “pogrešne strane” u političkom kontekstu koji još uvjek ostaje neizvjestan.
Ali opasnost od nasilja ne smanjuje se ako vojska ostane pasivna, ono jednostavno stvara mogućnost za političke aktere da prebace borbu za vlast na ulice. Bez obrzira što egiptska armija nije napala demonstrante na ulicama Kaira prošle nedjelje, ona snosi dio odgovornosti za nasilje i nerede koji su uslijedili.
Ipak na kraju prošle sedmice vojska je pokazala volju da iskoristi mogućnosti kojima rapolaže i obezbijedi red na Tahrir trgu. Hoće li ili ne nastviti to da čini zavisi jednim dijelom od kalkulacije gdje leže interesi vojske.
Sastanak Vrhovnog vijeća Vojske Egipta, 10. februar 2011U slučaju da vojska izabere svoj instutucionalni interes kao prioritet, ispred interesa naroda, postoji opasnost da će se vojska vratiti stragiji pasivnosti, štiteći sostveni ulog.
Pasivnost će omogućiti vojsci da demonstria razumijevanje za demonstrante kako bih ih držala dalje od direktnog sukoba. Istovremeno pasivnost će pogodovati tvrdoj liniji u Mubarakovom kabinetu, koji mogu okrenuti Egipćane na Egipćane i još jednom stvoriti nerede u Kairu.
Sa jedne strane, interest vojske je prije svega egipatski narod, i vojska treba aktivno da obezbjeđuje red na ulicama, dok se politički pregovori između opozcionih grupacija i potredsjednika Omara Sulejmana nastavljaju.
Ako vojska zaista obezbijedi stabilnost, ona neće samo ispuniti svoju osnovnu dužnost, već će širom regiona demonstrirati da nepristrasna ali aktivna vojska može garantovati miran proces smjene režima. Ako domine nastave ovako da padaju u arapskom svijetu, takva aktivna nepristrasnost biće veoma potrebna.
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
Kojim pravcem ide egipatska vojska pitaju se sada svi nakon što je vojska do sada potpuno po strani u četvrtak saopštila da će preduzeti mjere da zašti red i mir u zemlji.
Kada je vojska Egipta prošle sedmice objavila da neće krenuti na sopstveni narod početkom prošle sedmice, opozicione grupe u Kairu odahnule su. Ako vojska nema ulogu u aktulenoj jednačini, cilj mirne smjene režima u Egiptu čine se jasniji.
Ali odricanjem od “upotrebe sile protiv egipatskog naroda“ vojska je jednostavno kreirala prostor sa razvoj jednake, ako ne veće, opasnosti po mir i stabilnost u Egiptu: za međusobni sukob ljudi.
Bili smo svjedoci fatalnih posljedica pasivnosti vojske prošle sedmice kada je banda organizovanih i (očigledno) od države sponzorisanih pro- Mubarakovih pristalica nasilnički nasrnula na opozicione demonstrante na i oko Tahrir trga.
Dok je vojska stojala i gledala, prorežimske bande naoružane noževima, palicama i drugim napali su prethodno potpuno mirne demonstrante.
Dok su ovi događaju šokirali mnoge posmatrače, ovo nije trebalo biti iznenađenje. Zaista, nasilje u Egiptu reflektovalo se kao uznemirujući trend tokom perioda tranzicije režima, u kojem je vojska propustila da garantuje red, a politički akteri iskoristili sigurnosni vakum da borbu za vlast iznesu na ulice.
Sopstveni interesi
Sjećate li se kako su su tekli slični događaji u Indoneziji 1998. i Rumuniji 1990. godine. U oba slučaja vojska je propustila da reaguje i nasilje je uslijedilo.
U maju 1998. kada se Suhartov 31-godišnji režim brzinski urušavao, demonstranti su na ulicama Džakarte tražili ostavku predsjednika. Nasilje izazvano od strane neidentifikovnih provokatora pretvoreno je u nerede.
Različite struje u armijskim snagama, podrivene frakcijskim sukobima, odbile su da sarađuju i obezbijede red. Grupe nasilnika, kako se tvrdilo, angažovane od strane tvrde linije u vojsci, napali su demonstrante. Na kraju su tvrdolinijaši dikreditovani, Suharto podnio ostavku i put je bio popločan za demokratsku smjenu vlasti.
Vojska je na početku bila pasivna. Vrata su ostala otvorena za rumunsku Tajnu službu da demonstrira svoju odanost antireformističkoj vladinoj eliti napadajući demonstrante tek nestale političke opozicije u zemlji.To je nasilje usporilo proces demokratskih reformi za nekoliko godina.
Ovi događaji ilustruju kako, u vemenima političkih preokreta, vojska često djeluje u skladu sa sopstvenim interesima prije nego za javno dobro.
Dobri odnosi sa SAD
Ostajući pasivna prošle nedjelje, egiptska vojska pokušala je da zadrži dobre odnose sa najvećim stranim donatorom, Sjedinjenim državama, koje su neprekidno pozivale na uzdržanost egipatskih snaga tokom prvih dana protesta.
Jednako odbijajući da preduzme akciju protiv pro - Mubarkovih nasilnika i opzcionih demontranta, vojska je možda
Opasnost od nasilja ne smanjuje se ako vojska ostane pasivna, ono jednostavno stvara mogućnost za političke aktere da prebace borbu za vlast na ulice.
Ali opasnost od nasilja ne smanjuje se ako vojska ostane pasivna, ono jednostavno stvara mogućnost za političke aktere da prebace borbu za vlast na ulice. Bez obrzira što egiptska armija nije napala demonstrante na ulicama Kaira prošle nedjelje, ona snosi dio odgovornosti za nasilje i nerede koji su uslijedili.
Ipak na kraju prošle sedmice vojska je pokazala volju da iskoristi mogućnosti kojima rapolaže i obezbijedi red na Tahrir trgu. Hoće li ili ne nastviti to da čini zavisi jednim dijelom od kalkulacije gdje leže interesi vojske.
Pasivnost će omogućiti vojsci da demonstria razumijevanje za demonstrante kako bih ih držala dalje od direktnog sukoba. Istovremeno pasivnost će pogodovati tvrdoj liniji u Mubarakovom kabinetu, koji mogu okrenuti Egipćane na Egipćane i još jednom stvoriti nerede u Kairu.
Sa jedne strane, interest vojske je prije svega egipatski narod, i vojska treba aktivno da obezbjeđuje red na ulicama, dok se politički pregovori između opozcionih grupacija i potredsjednika Omara Sulejmana nastavljaju.
Ako vojska zaista obezbijedi stabilnost, ona neće samo ispuniti svoju osnovnu dužnost, već će širom regiona demonstrirati da nepristrasna ali aktivna vojska može garantovati miran proces smjene režima. Ako domine nastave ovako da padaju u arapskom svijetu, takva aktivna nepristrasnost biće veoma potrebna.
Kriza u arapskom svijetu
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
