U Titovom bunkeru u Konjicu otvoren je III ciklus Bijenala savremene umjetnosti, ARK Underground, koji će trajati do kraja oktobra. Ovoga putu učestvuju 24 umjetnika iz 11 zemalja, a manifestacija je uvrštena u zvanični program obilježavanja 70 godišnjice UNESCO-a.
"Mi ulazimo sa umjetnicima unutra, u tu samoću i taj mrak, u to što je prespavalo 40 godina Hladnoga rata i punimo ga novim, svježim radovima, pričamo neku istoriju Hladnog rata", kaže, uz ostalo, za RSE direktor projekta Edo Hozić.
RSE: Uspjeli ste otvoriti III ciklus Bijenala savremene umjetnosti i pokušati ga držati otvorenim do kraja oktobra. Kako ste obezbijedili sredstva i sve ostalo što treba učesnicima i brojnim gostima?
Edo Hozić: Znajući da se neće situacija brzo i povoljno mijenjati za kulturu i savremenu umjetnost, u startu smo postavili projekat tako da sredstva obezbjedimo sa strane. Jeste da se cijeli projekt vodi linijom Hladnog rata i jeste da su zemlje iz okruženja pripadale različitim blokovima u vrijeme Hladnog rata, a da je Jugoslavija imala jednu specifičnu poziciju u svijetu u vrijeme Hladnog rata, u prvom ciklusu smo predstavili Srbiju i Crnu Goru, hteli smo da omekšamo vezu prema prvim susjedima.
U drugom ciklusu smo izašli izvan Jugoslavije, jer je Turska ušla u projekt. Tada smo dobili značajnu podršku iz Turske. U trećem Bijenale predstavljamo Austriju i Albaniju. Od njih smo dobili glavna sredstva. Federalno ministarstvo kulture, za ovaj projekt izdvojilo je 10.000 maraka, a Ministarstvo civilnih poslova 7.000 maraka.
Naši idući partneri bit će Njemačka i Poljska, dvije zemlje koje imaju jako duboke korijene u evropskoj kulturi. Njihovo učešće u ovom projektu je značajno i na neki način slikovito. Desilo se da Poljska pripadne Varšavskom paktu. Pad Berlinskog zida označio je i kraj Hladnog rata. Zatvaramo ovaj format organizacije Bijenala 2019. godine, sa mamom i tatom Hladnog rata, SAD i Rusijom. Znamo da se neće desiti da dobijemo podršku tih ministarstava kulture, ali znamo isto tako način na koji ćemo pronaći sredstva. To će biti dva umjetnika, jedan iz Rusije, jedan iz Amerike, sa po jednim radom.
RSE: Dovodite brojne likovne umjetnike iz čitavog svijeta. Značajno unapređujete fundus umjetničkih djela koja će trajno ostati u tom svojevrsnom Muzeju savremene umjetnosti.
Edo Hozić: Trajni pečat u atomskom skloništu ostavila su 24 umjetnika iz 12 zemalja Evrope i kolekcija je upotpunjena. U prethodna dva ciklusa bavili smo se državom i društvom. Umjetnici su se više fokusirali na period Hladnog rata, kreirajući radove koji se fokusiraju na državne sukobe. Ovaj put, umjetnici su radili preglede značajnijih pokreta koji su se dešavali tokom Hladnog rata: gay prava, pokret zelenih, antinuklearni pokret. Javila se potreba da se objasni da je u vrijeme Hladnog rata nastao i rokenroll i hipi pokret. Zaista, ulazeći u taj prostor, putujemo kroz vrijeme. Svaki rad na svoj način govori o nečemu.
RSE: Čini mi se da ipak dominiraju strani autori, mada ima i domaćih. Silna imena ostala su izvan. Nadao sam se da će početni nesporazumi biti ispeglani, da će sujete biti gurnute u drugi plan i da će ovaj projekt dobiti jedinstvenu podršku likovnjačke zajednice?
Edo Hozić: Kada čovjek radi nešto ispravno i zna šta radi, apsolutno mu nije važno tuđe mišljenje iz naše struke. Taj neki razlaz koji se desio 2009. godine odnosio sa na koncept svega ovoga. Ljudi koji su me napali u to vrijeme htjeli su da imaju Bijenale. Prvi put kada sam ušao u sklonište, znao sam da tu mora da bude Muzej savremene umjetnosti. Znao sam da radovi treba da ostanu. Oni su htjeli da naprave izložbu, pa da poslije bunker bude opet prazan prostor. Imao sam krvavu borbu, i sa generalima i sa ministrima odbrane da ti radovi ostanu. Nije bilo jednostavno ubijediti ni umjetnike da daju svoj rad. Desilo se da niko nije uzeo svoj rad iz bunkera, izuzev naše dvije umjetnice.
RSE: U vrijeme onog bivšeg identiteta si se bavio kulturom. Imamo vaš projekt i pogled prema Muzeju savremene umjetnosti. Imamo Ars Aevi, sa još većom zbirkom, kao pogled na Muzej savremene umjetnosti, koji opet nema podršku. Imamo grupu oko Zvona, oko Čarlame. Imam dojam da svako vuče na svoju stranu, pa i ono malo političke volje, koje kod nadležnih ima, biva dezorjentisano, a vaša silna energija defokusirana je potpuno.
Edo Hozić: Dobro je da ima više subjekata koji rade na polju savremene umjetnosti. Svake godine izlaze nove generacije mladih umjetnika koji nemaju prostor gdje da izlažu, a ovdje ne postoji tržište za savremenu umjetnost. Bolje da nas je više i da svako gura svoj pravac.
Ars Aevi i ovaj projekt imaju ogromne razlike. Ars Aevi ima kolekciju moderne umjetnosti, koja je 20-tak godina stara, sa najvećim svjetskim imenima, jednu zaista vrijednu kolekciju koju niko na ovim prostorima neće nikada skupiti, ali nema objekt. S druge strane, bunker je napušten i prazan. Mi ulazimo sa umjetnicima unutra, u tu samoću i taj mrak, u to što je prespavalo 40 godina Hladnoga rata i punimo ga novim, svježim radovima, pričamo neku istoriju Hladnog rata. Imamo Ars Aevi koji ne nastao dobrom voljom svjetskih najznačajnijih umjetnika da se Sarajlijama na neki način oduže za nepravdu Zapada prema Sarajevu tokom 90-tih.
Izgradnja Muzeja savremene umjetnosti je jedna ozbiljna stvar. S jedne strane Renco Pijano, a s druge strane činjenica da živimo u društvu gdje su bolnice slabe, gdje nemamo dobre škole, gdje su nam ceste očajne. Kao čovjek koji radi na polju savremene umjetnosti bih ovog momenta, ne znam šta uradio, da taj Muzej postoji. Realnost je nešto drugo. I kada konačno bude stajao kraj Vilsonovog šetališta, trebalo bi imati oko 40-tak zaposlenih, a to odmah znači budžet.
RSE: Više sam mislio na rascjepkanost likovnjaka jer niti jedan projekt nema neku naročitu podršku najvećeg dijela likovnih radnika koji se bave ovim poslom.
Edo Hozić: Mi smo u startu znali da nećemo imati iste poglede na Muzej savremene umjetnosti. Svake godine povlačim sredstva iz Ministarstva kulture, i Srbije i Crne Gore, koji su bili u prvom ciklusu. Ali sam zato nagovorio našeg ministra civilnih poslova da potpiše deklaraciju o podršci projekta. Tako je ove godine i Ministarstvo kulture Srbije i Crne Gore i Turske i Hrvatske dalo novce za nešto gdje nisu partneri, ali su potpisali tu deklaraciju. Kada budemo radili Poljsku i Njemačku, tim ministarstvima pridružit će se i ministarstvo Austrije i Albanije. U startu kada imam praznu godinu, kada nisam dobio sredstva od Ministarstva kulture Njemačke i Poljske, imam osnov da već selektore iz tih zemalja zovem da oni prav liste umjetnika. Sve je spremno u 2016. za 2017.
Kod velikih projekata, cijela optika javnosti je usmjerena na dan otvaranja. Tada se pojave novinari, kamere, uzimaju se izjave. U pozadini je stvarno krvav posao organizatora. To već traje dvije godine. Već sada počinju pripreme za nešto što će se desiti za dvije godine.
