Ja mislim da mi uopšte nismo svjesni svoje slobode, mislim da nismo svjesni onoga čega imamo. Sami sebe gledamo, a i svijet često gleda na našu zemlju (Bosnu i Hercegovinu) kao na zemlju rata, a ja tvrdim da je ona zemlja mira, jer je toliko godina uspjela da pored svega očuva mir i da očuva život u kojem se, ipak, može nešto lijepo napraviti – evo i ova nagrada to dokazuje, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa Edina Selesković, dobitnica Svjetske nagrade za vizuelne umjetnike, koju uručuju fondacije i kulturne institucije Velike Britanije.
U pitanju su Galerija "Belgravia", Fondacija "Gandhi", "PeaceDai365", Bristol studentska unija, "Emmanuel Jal", "Marta Gomez" i "This is Mi Brave".
Priznanje je dobila za jedinstvenu umjetničku multimedijalnu instalaciju “Beating Heart”.
RSE: Dobitnica ste svjetske nagrade za vizuelne umjetnike koju uručuje sedam fondacija i kulturnih institucija Velike Britanije. Šta znači za Vas ovo veliko priznanje?
Selesković: Pa, da kažem, umjetnik rijetko radi zbog nagrade, ali su one uvijek nekako podstrek i podsticaj za daljnji rad. Ova nagrada, pogotovo kad dolazi u ova čudna vremena, kad je toliko izložbi otkazano, odgođeno, putovanja pomjerena, zaista je jedna fenomenalna vijest i meni nekako posebno draga. Ali je isto tako jedna velika odgovornost, jer je ovo upravo nagrada za umjetnike koji su angažirani u društvu i koji na neki način pokušavaju da pomjere granice.
RSE: Rekli ste da je Vaša nagrađena umjetnička instalacija 'Beating Heart' nastala kao želja za boljim svijetom, kao iskra nade u rutini svakidašnjice. Kakav je zapravo svijet danas i na koji način tu poruku pronosite kroz Vaše djelo?
Selesković: Živimo u vrlo specifičnom vremenu, toga smo svi svjesni, ali mislim da nismo svjesni na koji sve način će ovo vrijeme uticati da naše društvo, cjelokupno, prođe kroz jednu metamorfozu, a ja bih voljela da iz svega ovoga izađemo nekako s jednom ogromnom dozom solidarnosti, da shvatimo da smo zaista svi u istome, da se okrenemo jedni drugima kako bi iz ovoga mogli izaći jači i bolji. Umjetnost tu zaista može, a i treba, da odigra jednu fenomenalnu ulogu, iako su umjetnici u nekim svojim pokretima ostali u svojim ateljeima i prestali uticati na globalne dijaloge.
Moja je želja ustvari već dugo vremena, jer ja dugo radim instalacije u prostoru, da umjetnost ne bude samo objekat u prostoru, da ne bude samo nešto u šta ćemo samo gledati, nego nešto što ćemo iskusiti, što ćemo osjetiti. I da bude jedno sredstvo komunikacije, da bude sredstvo koje će pokrenuti globalne dijaloge. Ja sam sa, projektom 'Think Freedom' već u jedanaest gradova putovala posljednje četiri godine, pokušavajući da potaknem razgovore o slobodi. I koliko god se taj pojam činio apstraktan, sada upravo vidimo da je sloboda jako bitna, da nam vrlo brzo može biti oduzeta i da zaista moramo dobro razmišljati o nekim iskonskim vrijednostima, a mislim da je upravo umjetnost ta koja može potaknuti i inspirisati takva razmišljanja.
Razmišljanja o slobodi se ne razlikuju
RSE: Spomenuli ste da je Vaša umjetnička instalacija 'Think Freedom' obišla jedanaest gradova. Postoje li različiti pogledi o slobodi na ovim prostorima u odnosu na gradove u drugim zemljama gdje ste instalaciju prikazivali?
Selesković: Meni je bilo vrlo interesantno – prošle godine je instalacija 'Thik Freedom', koja je bila i u Sarajevu, Banjaluci, u Zagrebu, Ljubljani itd, bila projekat koji je obilježio 30 godina pada Berlinskog zida, od strane Američke ambasade u Mađarskoj. Ja sam razgovarala sa hiljadu mladih ljudi u Mađarskoj, obišla šest njihovih gradova i na kraju sam napravila jednu instalaciju koja je imala 500 skulptura i stotine poruka. I bilo mi je vrlo interesantno upravo u Mađarskoj zato što oni imaju tačno taj jaki prelaz iz autokratije u demokratiju, i sada vidimo kuda u ovom momentu idu. Bilo mi je vrlo interesantno vidjeti na koji način mlade generacije reaguju na pojam slobode, onako kako su to njihovi roditelji to doživljavali i na način kako to oni doživljavaju. Čudno mi je bilo što taj pojam uopšte nisu razmatrali dok nismo počeli pokretati ovaj dijalog, što su bili iznenađeni i zapanjeni da trebaju razmišljati o slobodama, a vidimo da je sloboda jedan vrlo ranjiv pojam i da jako lako ona može nestati.
Mislim da moramo biti svjesni u svoj svojoj rutini i nekom sivilu svakodnevnice, da ne smijemo posustati, da ne smijemo prestati tražiti da naše društvo izgleda onako kako mi želimo. Možda se ta razmišljanja o slobodi ne razlikuju ni po zemljama koliko po socioekonomskim nekim razlikama. Nekakav moj lični zaključak je, iako projekat još nije gotov, on nastavlja svoje putovanje, da je sloboda nešto za što se moramo boriti, da tu nema posustajanja, nema pauziranja, nema odmaranja. Zaista se možemo naći u vrlo opasnim situacijama vrlo jednostavno.
Manjak regulative, više slobode
RSE: Kako biste ocijenili nivo slobode u Bosni i Hercegovini?
Možda taj manjak regulative u Bosni i Hercegovini nama ipak daje veću slobodu nego čega smo mi svjesni.
Selesković: Problem slobode, prema istraživanju, recimo Instituta za slobodu, kažu da cjelokupno društvo u svijetu sve manje i manje slobode ima, ne samo u autokratijama, nego i u prevelikoj regulativi zapadnih demokratija. Možda taj manjak regulative u Bosni i Hercegovini nama ipak daje veću slobodu nego čega smo mi svjesni. Mislim da imamo puno više prava i puno veći glas nego što to koristimo. Onda kada našu demokratiju u kojoj sada postojimo, koja se zove demokratija, kada zaista shvatimo šta ona znači, a to je da svaki od nas može uticati na njeno stanje, da ćemo zaista uspjeti živjeti onako kako trebamo živjeti. Mislim da smo u puno boljoj situaciji nego što to mi mislimo i nego što to naši političari prikazuju.
RSE: Vi ste se nakon par decenija školovanja i života u Sjedinjenim Američkim Državama vratili u Bosnu i Hercegovinu. Šta Vas je motivisalo na povratak i možete li da stvarate u BiH, kao na primjer u Americi? Po Vašem mišljenju, kakvi su uslovi za savremenu umjetnost u Bosni i Hercegovini?
Selesković: Da, ja sam u Sjedinjenim Američkim Državama još od 1991. godine. Prije nekih devet godina sam pronašla partnera svog života i pronašla porodičnu ljubav, koja je ustvari bila jedina stvar koja je falila u mom životu u Njujorku. Često me pitaju za to poređenje. Ne mogu reći da je jedno bolje od drugog, ili lošije, mislim da je samo način života drugačiji. U mom životu osjećam se bogatije zato što imam još tu jednu dodatnu dimenziju, i moj rad i moja svijest je jako promijenjena ponovnim dolaskom u Bosnu, i nekakvim iskustvom u kulturi koje imam ovdje.
Umjetnički svijet u Njujorku je jedan zatvoreni mikrokosmos u kojem se mi svi vrtimo između sebe, kustosi, galeristi, umjetnici, kolekcionari, ali ondje ima vrlo malo uticaja na cjelokupno društvo. U Evropi je to, ipak, drugačije. Ipak je kultura u vijestima, ipak ja kao umjetnik sada razgovaram sa Vama. Nismo svjesni da kod nas kultura zaista može biti ta vodilja ka nekom drugačijem svijetu. Funkcionisanje je, naravno, drugačije. Naravno, postoje ograničenja od materijala koji su mi dostupni, pa nadalje, ali mislim, u suštini, čovjekova sreća zavisi od njega samog. Onako vam je kako vi sami sebi napravite, bez obzira gdje da živite. Ja sam sretna i zadovoljna svojim životom i ovdje, i u Njujorku. I ne bih ga ni za šta mijenjala.
Uloga publike u stvaranju instalacije
RSE: Da se vratimo na 'Beating Heart'. Šta je to što čini tu multimedijalnu instalaciju? Od čega je sačinjena, kakvih poruka, skulptura?
Selesković: 'Beating Heart' je instalacija sačinjena od 24 velike skulpture, simbolično predstavljajući sate u danu, koja svojim povezivanjem u jednoj apstrakciji predstavlja otkucaje srca. To je prostorna instalacija u koju publika može da uđe, da je vidi izdaleka i izbliza, a isto tako može da postane dio nje. Ona isto tako u sebi ima elemente svjetla, zvuka, a onda smo, u saradnji sa Sarajevo Graphic Group napravili tu instalaciju interaktivnom, u proširenu stvarnost. Dakle, publika kroz korištenje aplikacije i svojih mobilnih ekrana može ne samo da vidi instalaciju u drugačijem svjetlu, nego može i da pročita dodatni sadržaj, da iskusi na drugačiji način, ali isto tako i da doda svoj sadržaj. Tako je instalacija specifična u tome da publika učestvuje u njenom stvaranju.
RSE: Srž Vaše instalacije su skulpture. Šta Vas motiviše za takvo stvaranje?
Selesković: Skulptura je meni nekako najbliža. Ona je jednostavno manifestacija nekih mojih razmišljanja i ideja. U suštini, sama inspiracija se na kraju manifestuje u nekom trodimenzionalnom obliku, pa čak i kad radim slike i crteže. Mislim da treća dimenzija dodaje još jedan momenat koji publici približava te neke moje ideje i inspiraciju. Skulptura je vrlo specifična, ona zaista traži suradnju puno ljudi, timski rad, tako da daje neke dodatne izazove koji su možda kompleksniji od slikarskog pristupa boji, platnu i provođenju vremena u ateljeu.
RSE: Kako ste se Vi snašli u ovom vremenu pandemije korona virusa, koliko je ona uticala na umjetnost, da li je pretrpjela veliku štetu?
Selesković: Ja sam ove godine trebala biti u Liverpulu, govornik na jednoj velikoj konferenciji koja se upravo bavila tom temom – umjetnost u našem vremenu, čak, i prije pandemije. Međutim, ta konferencija je odgođena i mi se upravo dogovaramo sa dekanima i profesorima širom svijeta o toj metamorfozi koju i umjetnost mora proći. Ja sam se lično našla vrlo iznenađena, vjerovatno nespremna, kao i svi mi, u ovo doba korone. Međutim, mislim da na neki način vremena krize nam dozvoljavaju da iskristališemo ne samo lični nego i profesionalni život. Promjene koje će se desiti mogu poboljšati to što radimo ako zaista nađemo pravi način kako da se prilagodimo. Moje putovanje, pa evo, 'Beating Heart', njeno putovanje po svijetu za sada je odgođeno i čekamo da se vratimo u neka malo normalnija vremena kako bi ono funkcionisalo. Ali mislim da u međuvremenu može da se nastavi kreativni rad, kreativno promišljanje. Svakako ne smijemo stati niti trebamo čekati da se nešto grandiozno desi.
Facebook Forum