U nedjelju će biti punih 18 godina od najvećeg razaranja Dubrovnika, kad su ga s okolnih brda, 6. prosinca, na Dan Svetog Nikole, napali s kopna, mora i iz zraka, JNA i dobrovoljci iz Hercegovine i Crne Gore, ne štedeći pri tom spomenike, crkve, škole, zdravstvene ustanove, ni druge civilne objekte. Stara gradska jezgra je pretrpjela 2.000 izravnih pogodaka, devetnaest ljudi je poginulo, 60 ih je ranjeno, a unutar Grada do temelja je izgorjelo devet baroknih palača.
Dubrovnik je danas posve oporavljen. Za manje od dvije decenije, od topovske mete, prometnuo se u svjetsku turističku metropolu, pa američka televizijska mreža CNN prognozira da će se naredne godine, bogate zapadne zvijezde, koje su se zasitile financijskom krizom pogođenog Dubaija, preseliti u Dubrovnik.
„Prije polaska iz Budve smo se dogovorili da je brijanje na Stradunu“, kaže lik s filmskog platna.
Lik s filmskog platna ne pripada jet-setu koji je odabrao Dubrovnik za svoju destinaciju, nego je taj lik s filma odabrao Dubrovnik za svoj cilj. Lik je iz dokumentarnog filma crnogorskog autora Koče Pavlovića, Rat za mir.
Oni koji su bili meta, obnovili su izgorene palače i davno su pokrpali rupe u kamenu na Stradunu, krovove su pokrili novim crijepom, kaže poznati trubadur, Marko Brešković:
„Krovovi su sada svi prekrasni. Govorim strancima, kada pitaju za rat, da pogledaju krovove kada idu na zidine - svi su novi. Svi su novi jer su bili uništeni. To je ono što je Vučurević i htio - napraviti ljepši i stariji Dubrovnik.“
Grad je zacijelio rane, ali ih nije zaboravio - čuva ih u Muzeju Domovinskog rata, u tvrđavi Imperijal na brdu Srđ, gdje se 6. prosinca 1991. godine vodila presudna bitka. Tamo je kustos Mišo Đuraš, i sam dubrovački branitelj.
Muzej bi trebao služiti istini, a istina bi trebala služiti svima, pa i onima koji su na Svetog Nikolu 1991. godine slušali da se iznad Grada širi dim jer Dubrovčani pale automobilske gume. Pitali smo Mišu Đuraša, dođe li u Muzej itko od istočnih dubrovačkih susjeda:
„Niko se nije službeno najavio, ili rekao da je došao iz tih krajeva. Međutim, u knjizi utisaka koju vodimo u Muzeju, našli smo nekoliko zabilješki od strane susjeda iz istočne Hercegovine i iz Crne Gore. Obično je komentar - Sve smo shvatili, ili sve smo razumjeli.“
Kako bi ste se postavili u Muzeju da dobijete zahtjev gimnazije iz Trebinja ili Nikšića da žele da dođu u Muzej:
„To bi bilo jako dobro i bilo bi mi jako drago da dobijem jedan takav upit, pogotovo od mlađih generacija koje nisu izravno sudjelovale u svemu tome.“
A što ako bi možda netko od sudionika rata, koji je pucao na Imperijal, zaželio da dođe? Kako bi ste se tada postavili:
„Mislim da bi i to uspjeli premostiti jer sama želja da dođe bi pokazala da se nešto promijenilo u njegovom razmišljanju i u načinu poimanja Domovinskog rata i svega toga što se događalo.“
Vrijeme ide i liječi, pa možda nije daleko ni dan kad će na kavi na Stradunu o ratu razgovarati oni koji su ratovali. Marko Brešković:
„Čudne su to stvari. Na primjer Crnogorci su postali naši najbolji prijatelji. Treba opraštati, ali ne treba zaboraviti.“
Dubrovnik je turistički grad, a turizam je sredstvo pomirenja. U Dalmaciji već desetljećima nitko njemačkim i talijanskim turistima ne spominje II svjetski rat. Lani su turistički radnici iz srednje Dalmacije putovali u Beograd pozvati srpske turiste na hrvatski Jadran. U Dubrovniku, u kojem se rat ne vidi, ali pamti, takve ideje još ne padaju na plodno tlo.
Gradonačelnik, Andro Vlahušić:
„Moje dijete je imalo dva mjeseca kada su Srbi napali Dubrovnik. Jedini razlog zašto su napali Dubrovnik je bio da ubiju moje dijete i djecu drugih. Nije bilo nikakav drugih razloga. Nismo bili niti opasni, ni agresivni. Hvala, prerano je za molbu, a njihov je slobodni izbor da idu gdje god žele. U Dubrovniku će biti kao i svi drugi gosti, ako se ponašaju sukladno onome što se očekuje od gosta.“
Dubrovnik je danas posve oporavljen. Za manje od dvije decenije, od topovske mete, prometnuo se u svjetsku turističku metropolu, pa američka televizijska mreža CNN prognozira da će se naredne godine, bogate zapadne zvijezde, koje su se zasitile financijskom krizom pogođenog Dubaija, preseliti u Dubrovnik.
„Prije polaska iz Budve smo se dogovorili da je brijanje na Stradunu“, kaže lik s filmskog platna.
Lik s filmskog platna ne pripada jet-setu koji je odabrao Dubrovnik za svoju destinaciju, nego je taj lik s filma odabrao Dubrovnik za svoj cilj. Lik je iz dokumentarnog filma crnogorskog autora Koče Pavlovića, Rat za mir.
Oni koji su bili meta, obnovili su izgorene palače i davno su pokrpali rupe u kamenu na Stradunu, krovove su pokrili novim crijepom, kaže poznati trubadur, Marko Brešković:
„Krovovi su sada svi prekrasni. Govorim strancima, kada pitaju za rat, da pogledaju krovove kada idu na zidine - svi su novi. Svi su novi jer su bili uništeni. To je ono što je Vučurević i htio - napraviti ljepši i stariji Dubrovnik.“
Grad je zacijelio rane, ali ih nije zaboravio - čuva ih u Muzeju Domovinskog rata, u tvrđavi Imperijal na brdu Srđ, gdje se 6. prosinca 1991. godine vodila presudna bitka. Tamo je kustos Mišo Đuraš, i sam dubrovački branitelj.
Muzej bi trebao služiti istini, a istina bi trebala služiti svima, pa i onima koji su na Svetog Nikolu 1991. godine slušali da se iznad Grada širi dim jer Dubrovčani pale automobilske gume. Pitali smo Mišu Đuraša, dođe li u Muzej itko od istočnih dubrovačkih susjeda:
„Niko se nije službeno najavio, ili rekao da je došao iz tih krajeva. Međutim, u knjizi utisaka koju vodimo u Muzeju, našli smo nekoliko zabilješki od strane susjeda iz istočne Hercegovine i iz Crne Gore. Obično je komentar - Sve smo shvatili, ili sve smo razumjeli.“
Kako bi ste se postavili u Muzeju da dobijete zahtjev gimnazije iz Trebinja ili Nikšića da žele da dođu u Muzej:
„To bi bilo jako dobro i bilo bi mi jako drago da dobijem jedan takav upit, pogotovo od mlađih generacija koje nisu izravno sudjelovale u svemu tome.“
A što ako bi možda netko od sudionika rata, koji je pucao na Imperijal, zaželio da dođe? Kako bi ste se tada postavili:
„Mislim da bi i to uspjeli premostiti jer sama želja da dođe bi pokazala da se nešto promijenilo u njegovom razmišljanju i u načinu poimanja Domovinskog rata i svega toga što se događalo.“
Vrijeme ide i liječi, pa možda nije daleko ni dan kad će na kavi na Stradunu o ratu razgovarati oni koji su ratovali. Marko Brešković:
„Čudne su to stvari. Na primjer Crnogorci su postali naši najbolji prijatelji. Treba opraštati, ali ne treba zaboraviti.“
Dubrovnik je turistički grad, a turizam je sredstvo pomirenja. U Dalmaciji već desetljećima nitko njemačkim i talijanskim turistima ne spominje II svjetski rat. Lani su turistički radnici iz srednje Dalmacije putovali u Beograd pozvati srpske turiste na hrvatski Jadran. U Dubrovniku, u kojem se rat ne vidi, ali pamti, takve ideje još ne padaju na plodno tlo.
Gradonačelnik, Andro Vlahušić:
„Moje dijete je imalo dva mjeseca kada su Srbi napali Dubrovnik. Jedini razlog zašto su napali Dubrovnik je bio da ubiju moje dijete i djecu drugih. Nije bilo nikakav drugih razloga. Nismo bili niti opasni, ni agresivni. Hvala, prerano je za molbu, a njihov je slobodni izbor da idu gdje god žele. U Dubrovniku će biti kao i svi drugi gosti, ako se ponašaju sukladno onome što se očekuje od gosta.“
