U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kolika je podrška u Republici Srpskoj separatističkim potezima Milorada Dodika. Sagovornici su bili Srđan Puhalo, socijalni psiholog iz Banjaluke, i Mladen Bubonjić, politički analitičar takođe iz Banjaluke.
Bilo je riječi o tome da li Dodik ima namjeru da ide do kraja - do konačnog otcjepljenja Republike Srpske, koliko je snažan otpor opozicije koja se protivi secesionističkim zakonima i donošenju novog ustava Republike Srpske kojim bi taj entitet praktično bio pretvoren u državu i da li je opozicija jedinstvena u odbijanju Dodikovih poteza.
Razgovaralo se i o tome kakvo je raspoloženje među građanima Republike Srpske, da li građani više vjeruju Dodiku koji kaže da se bori da sačuva Republiku Srpsku ili opoziciji koja tvrdi da se Dodik prije svega bori da sačuva svoju vlast i bogatstvo svoje porodice, boje li se građani ekonomske katastrofe i rata, kao i o tome ko bi mogao zamijeniti Dodika ako bude prinuđen da se povuče.
Omer Karabeg: Da li je Dodik odlučio da konačno uradi ono što je dugo godina najavljivao - da pokida sve veze sa Bosnom i Hercegovinom i da osamostali Republiku Srpsku?
Srđan Puhalo: Nisam siguran. Dodik je svjestan kakve mogu biti posljedice ako prekine sve veze sa Bosnom i Hercegovinom i ide do kraja. On sada ispipava teren da vidi kako stoji "naša stvar" u očima svijeta. Mislim da Dodik još jedanput želi da pokaže koliko je Bosna i Hercegovina u krizi i koliko nije funkcionalna, a on je u tome majstor. Dok su to bili mali koraci, to mu se tolerisalo. Sada je, čini mi se, prešao crvenu liniju i mislim da će polako početi da reterira.
Na kraju krajeva, njegovi ljudi su još uvijek dio vlasti na nivou Bosne i Hercegovine i glasali su za budžet kojim se finansiraju institucije Bosne i Hercegovine koje on ne može da smisli i za koje tvrdi da su nelegalne. Tako da nisam siguran da je on krenuo na sve ili ništa, već da je to proces u kome on pokušava da s jedne strane obesmisli državu, a s druge da u pregovorima dobije ono što je njemu važno.
Crvena linija
Mladen Bubonjić: Dodik je do sada veoma uspješno primenjivao strategiju maksimalizma. Postavljajući nerealne zahtjeve, prelazeći povremeno preko crvenih linija pokušavao je da trguje da bi što više izvukao za sebe. To je godinama radio i uspijevalo mu je. Do sada je to uglavnom radio u sferi politike, ali ovaj put je ušao u sferu prava. Prešao je crvenu liniju koja nije politička, nego pravna i neće moći tako lako da se izvuče. Pitanje je da li je njegova stvarna namjera da ide ka secesiji ili sve to radi kako bio obesmislio pravosudne institucija Bosne i Hercegovine i sebe i svoje saradnike spasio od pravosudnih progona ne samo za napad na ustavni poredak, već i za korupciju.
Do sada su njegovi protivnici, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj političkoj sceni, najčešće tolerisali njegove poteze. Dodik je nekada dobijao ono što je htio, nekada se povlačio. Ovog puta nema povlačenja s obzirom da druga strana nije spremna da popusti. Sada mu nije ostalo ništa drugo, nego da ide do kraja. A kakav će biti taj kraj teško je prognozirati.
Omer Karabeg: Kako se opozicija ponaša u cijeloj situaciji? Ona je najvećim dijelom odbila da prisustvuje sjednici Narodne skupštine kada su se usvajali Dodikovi zakoni koji vode ka secesiji i protivi se donošenju novog Ustava koji bi praktično Republiku Srpsku pretvorio u državu. Koliko je snažan taj otpor opozicije?
Srđan Puhalo: Teško je reći. Vjerujem da ni opozicija nije protiv toga da Republika Srpska postane nezavisna država. Ali u ovim okolnostima oni oponiraju jer misle da nije vrijeme za to i da nemamo ni resurse, pa sada izgledaju kao glas razuma u Republici Srpskoj. Jedan od najistaknutijih lidera opozicije Draško Stanivuković kaže da mi nemamo podršku za takvo nešto. Znači, on nije protiv nezavisnosti, već smatra da nije vrijeme da se to radi zato što nemamo međunarodnu podršku.
S druge strane, Narodna skupština se pretvorila u nešto vrlo čudno jer njen predsjednik Nenad Stevandić napada opozicione poslanike i obesmišljava njen rad tako da opozicioni poslanici nemaju nikakvu mogućnost da se suprotstave vladajućoj većini.
Mladen Bubonjić: Slažem se da opozicija nije protiv izdvajanja Republike i prisajedinjenja Srbiji, ali nisu za ovaj politički avanturizam. Da su na vlasti možda bi se i oni ponašali kao SNSD i borili se za očuvanje svojih privilegija, ali sada nemaju šta da brane.
Napadaju Dodika, glorifikuju Vučića
Omer Karabeg: Opozicija je do sada hvalila predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i trudila se na svaki način da održava najbolje odnose sa njim, mada nije u tome uspijevala. Sada postupaju suprotno od Vučića koji snažno podržava Dodika. Kako to tumačite?
Srđan Puhalo: U Republici Srpskoj nema te političke struje koja bi bila oponent vlastima u Srbiji. Suprotstavljanje Beogradu je izdaja, a ne političko ili ideološko sukobljavanje. Ako niste za Srbiju, to jeste ako ne podržavate vlast u Srbiji, postavlja se pitanje čiji ste vi čovjek, za koga navijate. S druge stane, mehanizmi vladavine Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u Republici Srpskoj su vrlo slični. To za njih ne predstavlja ni logički, a ni moralni problem. Recimo, JelenaTrivić govori o Dodiku sve najgore, a Vučića i njegovu vlast glorifikuje, čak ide u Srbiju i da glasa. Na to se gleda kao na čin patriotizma, kao na izraz težnje da jednog dana postanemo nezavisni ili dio Srbije.
Omer Karabeg: A da li opozicija time što oštro kritikuje sadašnje poteze Dodika, koga Vučić snažno podržava, rizikuju da padne u nemilost kod Vučića?
Srđan Puhalo: Ne rizikuje zato što vrlo pazi da ne kaže bilo šta loše o vlastima u Srbiji. Znači, Dodik ne valja, a Vučić, koji radi isto što i Dodik, je dobar jer je naš interes da budemo dobri sa Srbijom. Koliko god to izgledalo apsurdno, to je uslov da opozicija ovde opstane.
Mladen Bubonjić: Prije svega, pitanje je da li Vučić zaista podržava Dodika.
Omer Karabeg: Ali verbalno ga svakako podržava.
Mladen Bubonjić: Naravno, s tim što Vučić ne podržava toliko Milorada Dodika kao ličnost, nego kao predsjednika Republike Srpske, a samim tim i Republiku Srpsku. Vučić brani predsjednika Republike Srpske, u ovom slučaju Milorada Dodika, zato što je, uslovno rečeno, Republika Srpska čedo Srbije još od devedesetih i na taj način Vučić brani i interese Srbije. Činjenica je da Vučić nikada nije prigovorio predstavnicima opozicije za to što napadaju Dodika, pa bi se moglo spekulisati da mu Dodik i nije toliko drag. A opozicija, kada napada Dodika, veoma dobro se čuva da se ne dotakne podrške koju Vučić daje Dodiku.
Srđan Puhalo: U poslednjih 15 dana kompletna Vlada Srbije na čelu sa premijerom u ostavci posjetila je Republiku Srpsku i svi su se sastali sa Dodikom. Nisam vidio da su se sastali sa opozicijom. Ako to nije jasna poruka na čijoj je strani Vučić, onda ne znam šta je. Niko nije branio nijednom ministru da se sastane i sa opozicijom, ali toga nije bilo. Mislim da je situacija, u kojoj se danas nalaze Dodik i Vučić, natjerala obojicu na mnogo jače savezništvo nego što je bilo dosada.
Mladen Bubonjić: Ne treba zaboraviti da se prošle godine tadašnji premijer Srbije Miloš Vučević sastajao sa Draškom Stanivukovićem i na taj način mu davao podršku. Sada oni smatraju da je Republika Srpska na udaru i dolaze kod legitimnih predstavnika jer opozicija nema taj legitimitet. Da je opozicija na vlasti, mislim da bi se isto tako ponašali. Aleksandru Vučiću nije toliko stalo do Milorada Dodika koliko do predsjednika Republike Srpske, odnosno do same Republike Srpske kao teritorije na kojoj su sada dominantni Srbi.
Zbunjeni građani
Omer Karabeg: Da li su građani spremni da slijede Dodika ako bi išao do kraja u namjeri da otcijepi Republiku Srpsku od Bosne i Hercegovine?
Srđan Puhalo: Građani Republike Srpske nemaju baš mnogo izbora. Sve se svodi na to - ili si s nama ili si protiv nas. Tako da ja mislim da u ovome trenutku građani Republike Srpske jesu za predsjednika Republike Srpske, ali su protiv Dodika, koliko god to izgledalo paradoksalno. Stalo im je da sačuvaju institucije Republike Srpske, ali nisam siguran da su spremni da idu za Dodikom. Zato on stalno pokušava da sebe predstavi kao instituciju, pa i sudski proces koji se vodi protiv njega predstavlja kao suđenje instituciji predsjednika Republike Srpske.
Ali istina je drugačija. SNSD je oteo i prisvojio institucije, pa je teško razlučiti šta mi branimo - Milorada Dodika ili institucije. Građani su zbunjeni i tu je veoma važna uloga opozicije koja daje neku alternativu šta god mi mislili o njoj. Opozicija ne dozvoljava da se homogenizuje javno mnjenje jer, kada bi se homogenizovalo, svi bi podržavali politiku Milorada Dodika. Dok god postoji opozicija, Milorad Dodik ima problem da svoj plan realizuje.
Mladen Bubonjić: Mislim da građani u ovom trenutku nisu spremni da slijede Dodika do kraja iako im je stalo do Republike Srpske kao neke vrste državno-političke zajednice. Nisu spremni da ga prate u smislu da idu u rat, ali kada bi, ne daj bože, do toga došlo, branili bi Republiku Srpsku kakva god da je. Govorim hipotetički jer ne vjerujem da uopšte ima uslova za ozbiljniji sukob.
Dobar dio građana je prepoznao da Dodik u svemu ovome dobrim dijelom brani svoju poziciju jer je svjestan da bi trebao da odgovara za mnoge stvari. Ne samo za nepoštovanja odluka Visokog predstavnika što je bio najpogrešniji način da mu se sudi umjesto da bude osuđen za nepoštovanje odluka Ustavnog suda što bi imalo mnogo veći legitimitet. Građani su spremni ne da brane Dodika, nego Republiku Srpsku, ali ne do nivoa da idu u sukobe.
Srđan Puhalo: Kad pogledate rezultate izbora, vidite da Milorad Dodik baš i ne dominira kao što se to predstavlja u javnosti. On ne dobija ogromnu podršku građana. Ni on, ni njegova politička partija. Prema nekim podacima njegova partija ima negdje oko 220, 230.000 članova i on toliko dobija i na izborima. Znači, on ne dobija glasove svih građana, on dobija glasove ljudi koji su članovi njegove partije i koji su u toj partiji najmanje zbog ideologije, a mnogo više zbog interesa.
Većina građana je u ambivalentoj poziciji. Hoće da brane institucije sistema, ali te institucije su otete od građana. One su postale partijske institucije i to traje godinama. Donose se zakoni koji su sve rigorozniji, sve strožiji prema građanima Republike Srpske. I tu nastaje problem u našim glavama - da li mi danas branimo institucije Republike Srpske koje su Ustavom propisane ili Milorada Dodika i njegovu apsolutnu vlast koja sve kontroliše od naplatnih kućica na auto-putu do budžeta kojim je 70 i nešto miliona dodelio sam sebi.
Zato nisam siguran da su građani spremni da idu za Dodikom po svaku cijenu, a osim toga mnogi ljude još uvijek pamte rat i njegove posljedice. Pamte šta im je obećavano za vrijeme tog rata i šta su dobili za vrijeme mira.
Najpoželjnija alternativa
Omer Karabeg: Draško Stanivuković se od svih lidera opozicije najpomirljivije ponaša u sadašnjoj situaciji. On ne napada Dodika, dok njegov potpredsednik Igor Crnadak najoštrije osuđuje Dodikove poteze i kaže da Dodik vodi Republiku Srpsku u katastrofu. Da li Stanivuković u sadašnjoj krizi vidi šansu da zauzme mjesto lidera Republike Srpske ukoliko Dodik bude prinuđen da ode? Da li se on sada ponaša tako da bude svima prihvatljiv?
Mladen Bubonjić: Stanivuković je i prije krize imao aspiracije da bude Dodik umjesto Dodika, dakle da zauzme njegovu poziciju. Jedan od razloga zašto se on toliko ne eksponira protiv Milorada Dodika je što su građani Republike Srpske poprilično osjetljivi na nacionalna pitanja, a Milorad Dodik je sve ove godine uspješno gradio narativ da je on Republika Srpska i da bez njega nema ni Srba, ni Republike Srpske. Stanivuković je toga svjestan i ne želi da se previše eksponira, čeka rasplet situacije, pa da se ponudi kao jedna od najpoželjnijih alternativa.
Srđan Puhalo: Biti dobar Srbin u Republici Srpskoj znači da treba da budete onoliko Srbin koliko i Milorad Dodik ako ne i više. To je uslov ako hoćete da budete ozbiljan igrač na izborima i otuda konstruktivnost Stanivukovića kada je riječ o donošenju novog ustava Ustava koji vjerovatno neće biti ni donijet jer vlast nema u Narodnoj skupštini dvije trećine glasova koliko je neophodno za promjenu Ustava. Ali je to priča koja plijeni pažnju.
Stanivuković igra na kartu da je konstruktivan, da hoće da sasluša one koji se zalažu za novi Ustav, hoće da pokaže da mu je stalo do Republike Srpske, pa ga vlast ne možete proglasiti izdajnikom, prosarajevskim političarem, unitaristom kao što proglašava njegove kolega u Narodnoj skupštini. Stanivuković je odavno zacrtao šta želi da bude.
Otkada je ponovo izbran za gradonačelnika Banjaluke, njegova snaga i sav njegov trud usmjereni su ka osvajanje mjesta predsjednika Republike Srpske. On se sada više bavi Republikom Srpskom nego Banjalukom, ima ga više u drugim opštinama Republike Srpske nego u Banjaluci. Mislim, međutim, da je Stanivukoviću ovo došlo prerano jer je svoje aktivnosti više usmjerio na sljedeću godinu kada treba da budu izbori. Sada mora da se navikne na novu situaciju, da postane političar na nivou Republike Srpske, a ne samo na nivou Banjaluke.
Mladen Bubonjić: Politikom nezamjeranja Draško Stanivuković nastoji da privuče one koji su do sada glasali za stranke vladajuće koalicije. Nastoji da pokaže da ima nacionalni kapacitet i da može da objedini glasove i sa jedne i sa druge strane. Slažem se da je ovo došlo suviše rano za njega uzevši u obzir da nije daleko odmakao u građenju strukture PDP-a u drugim krajevima Republike Srpske.
S druge strane, postavlja se pitanje da li SNSD uopšte može opstati ako Milorad Dodik padne zato što je ta partija svoju sudbinu dobrim dijelom vezala za jednog čovjeka.
Šta će biti sa glasačima SNSD-a ako Dodik ode? Možda bi Stanivuković mogao da ih privuče na svoju stranu ako pokaže nacionalni kapacitet. Prerano je o svemu tome govoriti, ali je očigledno da njegove ambicije idu u tom pravcu.