Tema Mosta Radija Slobodna Evropa bila je kakav je odnos Zapada prema krizi u Bosni i Hercegovini - najvećoj od završetka rata. Sagovornici su bili Vedran Džihić, predavač na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beču, i Adnan Ćerimagić, analitičar Evropske inicijative za stabilnost iz Berlina.
Bilo je riječi o tome da li pojava francusko-njemačkog non papera o Bosni i Hercegovini pokazuje da je Evropska unija posle dužeg oklijevanja odlučila da preduzme mjere kako bi pomogla da se riješi kriza u toj zemlji, da li je Brisel konačno shvatio da bi destabilizacija Bosne i Hercegovine značila otvaranje fronta u predvorju Evropske unije, da li se priprema potpuna izolacija Milorada Dodika i ko bi mogli biti njegovi zaštitnici u Evropskoj uniji.
Razgovaralo se i o tome da li su u pravu oni koji kažu da se Sjedinjene Američke Države povlače iz Bosne i Hercegovine ili oni koji tvrde da Vašington i dalje ostaje posvećen njenom teritorijalnom integritetu, suverenitetu i multietničkom karakteru, zašto se Brisel protivi da EUFOR učestvuje u hapšenju Dodika, kao i o tome da li česti odlasci u Moskvu i susreti sa Putinom mogu produžiti politički život Milorada Dodika.
Karabeg: Donedavno je izgledalo da Evropska unija ima prilično indiferentan odnos prema krizi u Bosni i Hercegovini, posebno prema separatističkim potezima Milorada Dodika. Međutim, ovih dana se pojavio francusko-njemački non paper kojim se predviđaju mjere za rješenje krize. Otkud taj preokret?
Džihić: Treba da sačekamo da bismo vidjeli da li će doći do istinskog preokreta ili je to samo deklarativna promjena politike Zapada prema Bosni i Hercegovini. U svakom slučaju, evidentno je da pojedine zemlje Evropske unije žele da pooštre politiku prema Miloradu Dodiku i separatističkim prijetnjama koje dolaze iz Republike Srpske. To je počelo sa sankcijama koje su Austrija i Njemačka uvele Miloradu Dodiku, slijedila je Poljska, a ima naznaka da bi i Francuska mogla da krene tim putem. Naravno, sve zavisi od toga kako će se postaviti ostale zemlje Evropske unije, prije svega Mađarska koja već duže vrijeme štiti Milorada Dodika.
Ćerimagić: Non paper još nije potvrđen ni od Pariza, ni od Berlina. Međutim, kad je Njemačka u pitanju, nova vlada pod vođstvom Fridricha Merza oštro je reagirala na separatističke poteze u Republici Srpskoj nakon 26. februara kada je Milorad Dodik osuđen na zatvorsku kaznu zbog nepoštivanja odluka Visokog predstavnika. Berlin je spreman ne samo pooštriti sankcije Dodiku i njegovim saradnicima, već to traži i od drugih članica Europske unije.
Izolacija
Karabeg: Da li je Evropska unija konačno shvatila da destabilizacija Bosne i Hercegovine znači otvaranje fronta u njenom predvorju?
Dodik je u ovom momentu, što se tiče EU, gotovo apsolutno politički izolovan. Hvata se za svaku slamku bilo da je to slamka Orbana, Vučića ili Putina -kaže Vedran Džihić.
Džihić: Svojom secesionističkim politikom, koja traje više od deceniju, Milorad Dodik je izgubio i kredibilitet i legitimitet kod vodećih zemalja Evropske unije. Ubijeđen sam da je on u ovom momentu, što se tiče Evropske unije, gotovo apsolutno politički izolovan. Hvata se za svaku slamku bilo da je to slamka Viktora Orbana, Aleksandra Vučića ili Vladimira Putina. Dodik i njegova ekipa nemaju dugi rok trajanja mada još uvijek ne znamo kako će napustiti političku scenu.
Ćerimagić: Mislim da je puno ljudi ne samo u Briselu, već i u glavnim gradovima Europske unije bilo izuzetno zabrinuto kada je 7. marta MUP Republike Srpske pokušao da istjera zaposlenike SIPA-e (Državne agencije za istrage i zaštitu), iz njihovih prostorija u Banjaluci i Istočnom Sarajevu. U tom trenutku bili smo na rubu oružanog sukoba između dvije policijske snage u Bosni i Hercegovini. To je proizvelo alarm u Europskoj uniji što je rezultiralo diplomatskim, ali i drugim akcijama da se to spriječi.
Karabeg: Ima li Dodik zaštitnike u Evropskoj uniji pored premijera Mađarske Viktora Orbana i premijera Slovačke Roberta Fica? Postoje li tihi zaštitnici koji se ne oglašavaju, ali koji su protiv uvođenja sankcija Dodiku?
Džihić: Osim te dvojice u ovom momentu ne vidim neke posebno izražene tihe saveznike Milorada Dodika. I oni koji su ga nekada podržavali postali su mnogo tiši. Recimo, austrijska Slobodarska stranka, koja ga je ranije podržavala, nije se oglašavala nakon što je protiv njega podignuta optužnica tako da je izolacija, što se tiče Evropske unije, prilično sveobuhvatna. Pitanje je kako tu izolaciju pretvoriti i konkretnu politiku koja bi dovela do nove političke konstelacije u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Glavni problem je kako poduzeti mjere koje targetiraju samo Milorada Dodika i njegov uski krug suradnika, a ne i cjelokupno stanovništvo Republike Srpske.
Ćerimagić: U pojedinim zemljama - Nizozemskoj i Sloveniji, pominjala se je i Švedska - bilo je inicijativa da se uvedu individualne, bilateralne sankcije koje nisu realizirane. U Nizozemskoj je vlada to odbila zato što ne postoje zakonske mogućnosti, a slična je situacija i u nekim drugim zemljama, što stvara lažni dojam da Milorad Dodik stoji puno bolje nego što jeste. Postoje i zemlje koje nisu zainteresovane za Zapadni Balkan i onda se ta nezainteresovanost u krugovima oko Milorada Dodika i njemu bliskim medijima prikazuje kao određeni vid podrške.
Povlači li se Amerika?
Karabeg: Da li se Sjedinjene Američke države povlače iz Bosne i Hercegovine? U Republici Srpskoj su tako protumačili govor zamjenika državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država Christophera Landaua na Parlamentarnoj skupštini NATO pakta koja je ovih dana održana u Daytonu. On je rekao da je američka administracija protiv nametanja rješenja, da domaći akteri treba da se dogovore i da je neophodan konsenzus svih strana. Međutim, prije toga na sjednici Savjeta bezbednosti Ujedinjenih nacija, koja je održana početkom maja, John Kelley, predstavnik Sjedinjenih Američkih Država, potvrdio je da njegova zemlja podržava suverenitet i teritorijalni integritet i što je naročito važno multietnički karakter BiH.
Džihić: Na osnovu govora Christofera Landau u Daytonu nije moguće doći da zaključka da se Amerika povlači. Podsjetio bih da je u momentu, kada je Dodik povećao svoju secesionističku retoriku, State department osudio tu politiku. U sličnom tonu su bile i izjave kongresmena i senatora koji podržavaju Bosnu i Hercegovini. Tako da ne vidim jasne nagovještaje povlačenja Sjedinjenih Američkih Država. Činjenica je, međutim, da se u ovom momentu Amerika okreće sebi. Primjetni su elementi izolacionizma iz čega slijedi poruka evropskim partnerima da su Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan njihov problem. Ne bih na osnovu toga izvlačio preuranjeni zaključak da se Amerika povlači kao što to euforično tvrde krug oko Dodika i neki mediji u Republici Srpskoj. To je, rekao bih, "wishfull thinking". Moramo da sačekamo, ali u svakom slučaju ubijeđen sam da Amerika, zajedno sa evropskim saveznicima, neće naprasno odustati od osnovnih principa svoje vanjske politike i od politike prema Bosni i Hercegovini. Siguran sam da neće dozvoliti komadanje zemlje i nove konflikte koji bi onda apsorbirali i američke resurse.
Ćerimagić: Kada uporedimo reakcije Sjedinjenih Američkih Država na napade vlasti Republike Srpske na državne institucije 2021. sa reakcijama na separatističke poteze nakon presude Dodiku, pozicije su iste - protiv separatizma i za očuvanje Daytonskog mirovnog sporazuma i Bosne i Hercegovine. Razlika u odnosu na 2021. je u tome što ovoga puta američka diplomatija nije bila predvodnik diplomatskih aktivnosti protiv nosilaca separatističkih poteza, već je bila u pozadini. To, međutim, ne može biti razlog za slavlje Milorada Dodika i krugova bliskih njemu jer sada su oni, koji su dosada šutjeli, i te kako zabrinuti - vide da Sjedinjene Američke Države neće rješavati probleme u Bosni i Hercegovini, već da su oni ti koji moraju to uraditi. Tako da danas za razliku od 2021. Njemačka, Francuska i neke članice Europske unije pokušavaju da okupe koaliciju koja će se suprotstaviti separatizmu u Bosni i Hercegovini, a imamo i daleko aktivniju ulogu Londona. Postoji i značajniji diplomatski pritisak na Beograd i pokušaj diplomatskog pritiska na Zagreb. Dodao bih i da su Dodikovi zaštitnici Aleksandar Vučić i Viktor Orban danas mnogo slabiji, kako na međunarodnoj sceni tako i kod kuće, pa imaju manje resursa i vremena da se posvete podršci Miloradu Dodiku.
Džihić: Primjetno je da se Velika Britanija mnogo snažnije angažira u podršci stabilnosti Zapadnog Balkana i Bosne i Hercegovine. O tome govori i činjenica da je za novu specijalnu izaslanicu Velike Britanije za Zapadni Balkan imenovana Karen Pierce, bivša ambasadorka u SAD i stalna britanska predstavnica u Ujedinjenim nacijama. Velika Britaniji ima jasan stav prema onome što su trenutno najveće opasnosti za liberalnu demokratiju i za Evropu, a to su ruska agresija na Ukrajinu i hibridni rat koji Rusija vodi protiv Evrope i liberalne demokratije. Mislim da u Londonu postoji jasna svijest da je Zapadni Balkan slaba tačka u konfliktu između autoritarnih država kao što je to Rusija i liberalne zapadnoevropske demokratije i spreman je da se angažira na stabiliziranju situacije na Zapadnom Balkanu i u Bosni i Hercegovini.
Slamka spasa
Karabeg: Kako gledate na činjenicu da je Milorad Dodik svaki čas u Moskvi, da ga Putin i visoki ruski funkcioneri primaju kao nekog velikog državnika.
Ćerimagić: Mislim da je to izraz potrebe Rusije da pokaže Zapadu da ima uticaj na Zapadnom Balkanu. S druge strane, Dodik očekuje će Zapad postići kakav-takav dogovor sa Moskvom o Ukrajini, pa se nada bi onda Moskva mogla ispregovarati neku bolju poziciju za njega u Bosni i Hercegovini. Vjeruje da bi tako mogao izbjeći neizbježni politički kraj. Riječ je o uzajamnom interesu Milorada Dodika i Moskve. To je igra u kojoj Putin može pokazati da ima svoje pipke i na području Zapadnog Balkana, a Dodik traži slamku spasa. Naravno da se radi se i o finansijskim interesima.
Karabeg: Može li Moskva da produži Dodikov opstanak na vlasti?
Džihić: To je ono što Dodik želi s obzirom da Moskva nastoji da na Zapadnom Balkanu ima svoje igrače koji su ideološki bliski onome što ona propagira i koji u svakom momentu mogu destabilizirati situaciju u regionu. Čini mi se, međutim, da su kapaciteti Moskve limitirani kad je riječ o zaštiti i političkom preživljavanju Milorada Dodika. Pozicija većine zapadnih zemalja prema Miloradu Dodiku je sasvim jasna - izolacija se neće prekinuti. Ne očekujem da se ovoga puta može dogoditi ono sto se zadnjih godina često događalo - da Dodik u zadnjem momentu izađe sa nekim kompromisom i ostane na vlasti. To priča je završena. Dodik je maratonac koji trči posljednji krug. Ali to neće biti počasni krug, nego krug srama. Ne vjerujem da se sadašnji status quo i neka vrsta agonije mogu nastaviti u nedogled i mislim da će na kraju Milorad Dodik, a i Putin izvući deblji kraj u Republici Srpskoj.
EUFOR i hapšenje Dodika
Karabeg: Milorad Dodik je osuđen na godinu dana zbog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika Christiana Schmidta, ali hapšenje je nemoguće izvršiti bez pomoći EUFOR-a što je Evropska unija do sada odbijala. Mislite li da će nakon pojave non papera Brisel možda promijeniti stav?
I Berlin i Pariz stoje na stanovištu da je privođenje i hapšenje Dodika posao i odgovornost domaćih institucija. I to se neće promijeniti -kaže Adnan Ćerimagić.
Ćerimagić: I Berlin i Pariz stoje na stanovištu da je privođenje i hapšenje Dodika posao i odgovornost domaćih institucija. I to se neće promijeniti. Glavni razlog je produženje mandata EUFOR-a za šta je potrebna saglasnost i Ruske Federacije i Kine u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ruski predstavnik je u tom pogledu bio sasvim eksplicitan - rekao je da, ukoliko bi se EUFOR angažovao prilikom Dodikovog hapšenja, Rusija ne bi dala podršku za produženje njegovog mandata, a Evropska unija još uvijek ne želi kraj misije EUFOR-a.
Džihić: Procjena je da bi se policijske snage Milorada Dodika suprotstavile njegovom hapšenju. U takvim situacijama Evropska unije je vrlo oprezna jer ne želi nikakve konflikte. Dokle god postoji takva opasnost trupe EUFOR-a se neće angažirati. Strategija je jasna - ide se na ograničavanje finansijske podrške Republici Srpskoj i zabranu ulaska Dodiku i kruga oko njega što već čine Austrija, Njemačka, Poljska i Litvanija.
Republika Srpska ili Dodik?
Karabeg: Bojite li se da će francusko-njemački plan za Bosnu i Hercegovinu, koji se ogleda u non paperu, doživjeti sudbinu njihovog plana za Kosovo koji je čak i formalizovan kao Ohridski sporazum, ali nikada nije sproveden?
Ćerimagić: Mislim da će i Milorad Dodik i oni koji ga podržavaju u Moskvi željeti produžiti sadašnji status quo, odnosno situaciju u kojoj se državne institucije osporavaju u Republici Srpskoj, pa se stiče utisak da ovaj entitet nije u Bosni i Hercegovini, ali ni izvan nje. Međutim, ljudi oko Milorada Dodika moraće sebi postaviti pitanje da li će nakon sankcija biti moguće održati i sadašnji nivo života u Republici Srpskoj koji je jako nizak. Ne treba zaboraviti da naredne godine dolazi na naplatu više od milijardu maraka kredita koje je uzela Republika Srpska. Sve to će se i te kako odraziti na penzije, zdravstveni i socijalni sistem, funkcioniranje općina, pa i same vlade Republike Srpske. Građani Republike Srpske će se neminovno suočiti sa pitanjem - da li je važnija budućnost stanovništva i privrede Republike Srpske ili politička budućnost jednog ili dvoje-troje ljudi na vlasti.
Džihić: Mislim da su se promijenila vremena od donošenja plana za Kosovo. U ovom momentu Evropa se nalazi u jednom od najtežih perioda od Drugog svjetskog rata. Na djelu je hibridni rat koji Rusija i njeni saveznici vode protiv demokratije i Evropske unije, dok se Amerika odriče tradicionalnog partnerstva sa Zapadnom Evropom. Postavlja se pitanje da li će Evropska unija naći snagu i resurse da se suprotstavi Rusiji, njenim saveznicima i proxi igračima i sačuva svoje vrijednosti i liberalno-demokratski poredak. Ako novi njemački kancelar Merz, zajedno sa doduše oslabljenim predsjednikom Macronom, Velikom Britanijom i Poljskom, napravi osnovu za jaku i odlučnu Evropsku uniju, onda će i na Zapadnom Balkanu i u Bosni i Hercegovini doći do otvorene konfrontacije sa proruskim snagama. Nadam se da će epilog biti manje kriza, manje konflikata, manje autoritarnosti i korupcije, a više pozitivnih, liberalnih i demokratskih elemenata na Zapadnom Balkanu. To podrazumijeva i drugačiju vlast i u Republici Srpskoj, i u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji.