Dnevnik za Radio Slobodna Europa vodila Zrinjka Peruško, sveučilišna profesorica iz Zagreba
9.-15. siječanj 2010.
Danas je izborna šutnja, sutra je drugi izborni krug za predsjednika Republike Hrvatske, no privatno se nastavljaju razgovori o kampanji i kandidatima. Još uvijek sam pod dojmom sinoćnjeg sučeljavanja na HTV-u. Pitam se kako to da je u drugi krug predsjedničkih izbora u današnjoj Hrvatskoj ušao čovjek koji je u stanju pred nacionalnim televizijskim auditorijem pet puta uzastopce ponoviti istu neistinu (dan ranije to je učinio i na TV Novi) o nepostojanju opisa logora hrvatskih zatočenika u Hrvatskoj tužbi protiv Srbije. Na kraju shvatite da tužba u kojoj su logori detaljno navedeni postoji samo na engleskom u pet debelih tomova, i da je Bandić nije mogao pročitati kao što tvrdi - jer ne zna engleski. To mu očito nije važno, on je te večeri kao i u cijeloj kampanji ponavljao samo jedne te iste fraze, bez obzira na to govori li istinu.
Pitam se zašto netko želi za njega glasati? Danas mi prepričavaju mišljenja nekih – te, on je isti kao i mi, običan je čovjek; on pokazuje da i ja mogu biti predsjednik. Ta mogućnost identifikacije jedan je od razloga zašto ljudi vole sapunice i komedije. Ako je lik takav da predstavlja prosječnog čovjeka, a ponekad i goreg od njega (još je Aristotel primijetio da je to glavno obilježje komedije), možemo mu se nasmijati, može nas utješiti (pa nismo ni mi najgori). U politici bismo ipak trebali težiti da junaci budu takvi kao u tragediji (iako se nadati da se ta žanrovska formula neće ponovo početi ostvarivati u Hrvatskoj) – po vrlinama bolji od običnih ljudi. Neki su stručnjaci za javne odnose komentirali da je drugi krug kampanje bio puno zanimljiviji jer je bilo više sukoba, da je Bandić bio zabavan i zanimljiviji medijima kao kandidat. Kvalitetu kampanje definirali su njezinom zabavnošću, čime se i u nas potvrđuje hibridizacija političkog žanra, nastanak politainmenta, te nove društvene igre u kojoj je najvažnije zabaviti gledateljstvo glasača.
Ovi predsjednički izbori prikazali su nam Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika, puno plastičnije nego li nam je bio poznat ranije. Kao građani tog grada već dulje vrijeme suočeni smo s terorom gradske uprave koja silom smanjuje javni prostor i zamjenjuje ga privatnim – od promjene starog lica Cvjetnog trga i uvođenja garaže, planirane garaže ispod Hrvatskog narodnog kazališta, ukidanja parkirnih mjesta u gradu. Građani su protiv takvih odluka bez uspjeha pisali peticije, prosvjedovali okupljanjem, donosili zaključke u gradskim četvrtima. Ova gradska uprava kao da nije ovdje zbog ljudi. Već bi bilo vrijeme da i u glavnom gradu Hrvatske dođe demokracija.
U nedjelju je, na dan izbora, jedan dnevni list došao cijeli umotan u šarenu, žutu i crvenu, reklamu, odbacivši tako svaku pretenziju o svojoj javnoj ulozi i prepustivši se potpuno svojoj istinskoj komercijalnoj svrsi. Unutar te šarene naslovnice ipak se skrivala i «normalna» naslovnica, na kojoj je samo jedna trećina prostora posvećena reklami - to je u nas uobičajena praksa, obilježja tabloida su sveprisutna; u svijetu si niti jedna respektabilna novina ne bi dozvolila da na naslovnici ima reklame. Još traju odjeci Sanaderovih pokušaja puča u HDZ-u, pomalo me čudi što mediji izvlače priče o njegovoj mladosti, djetinjstvu, kao da to još ikoga zanima.
U gradu se na izbornu nedjelju osjeća veća živost nego li u prvom izbornom krugu, ljudi su u većem broju na ulicama. Osjeća se pozitivno iščekivanje. Prema posljednjim predizbornim istraživanjima javnog mnijenja Ivo Josipović ima prednost od oko dvadesetak posto; to je velika razlika, i nadamo se da nije nadoknadiva. Pa ipak, činjenica da određeni glasači ne žele priznati za koga će glasati, pa i to da je broj glasača izvan Hrvatske skoro 20% ukupnog broja birača, unosi nemir.
Večernje izlazne ankete otklanjaju neizvjesnost - preko 60% za Josipovića. Kakvo olakšanje. U ovim izborima izlazne ankete bile su skoro u vlas točne. Osim što nam daju podatke o rezultatima izbora prije nego li su svi listići prebrojani (a u Hrvatskoj ih još brojimo ručno), izlazne ankete predstavljaju i značajnu kontrolu poštenja provedenih izbora; u slučaju podudarnih rezultata ocjena o poštenim izborima još je pojačana.
U Hrvatskoj se u posljednjih desetak godina ipak dogodio značajan napredak u demokraciji – istinitost rezultata i poštenost izbornog postupka nitko nije doveo u pitanje. Bilo je prigovora od strane gubitnika Milana Bandića da ga je zabranom emitiranja crvenog spota (u kojem Josipovićeve riječi izvrće, stavlja u drugi kontekst, a ekranom se prolijeva crvena boja) Državno izborno povjerenstvo diskriminiralo. O tome čekamo mišljenje Ustavnog suda, no spot se (navodno s glasom glumca umjesto Josipovića) nije prestao vrtiti na televizijskim ekranima. No, niti to Bandiću nije pomoglo.
Hrvatska je ipak sa značajnom većinom (60%) odlučila da za predsjednika izabere, mirnog, strpljivog i kompetentnog sveučilišnog profesora i glazbenika Ivu Josipovića. Jedan dio onih koji su glasali za njega sigurno je to učinio zato što je smatrao da predsjednik ipak treba imati potrebna znanja, vještine i kompetencije, te da svatko od nas i ne zna obavljati tu funkciju, kao što svatko od nas ne zna projektirati kuću, ili dijagnosticirati svinjsku gripu.
Građani Hrvatske izabrali su kompetenciju i profesionalnost, i time su dali tračak optimizma za razvoj zemlje u budućnosti. Josipović je pobijedio s platformom u kojoj je naglasio potrebu da Hrvatska postane pravedna zemlja, u kojoj svi njezini građani imaju jednake šanse, i jednaka prava. Pravda (i kao pravednost) pretpostavlja da ljudima – državom – vladaju zakoni, a ne arbitrarne odluke moćnika. Vladavina zakona primjereni je cilj za predsjednika koji je cijelu karijeru proveo u pravnoj profesiji, i kao sveučilišni profesor, i kao inicijator i pisac zakona. Nadam se da će kao predsjednik zaista utjecati da Hrvatska postane država u kojoj su postupci vlasti ne samo legalni nego i legitimni, pravedni.
Jedan je komentar (osobe koja je podržavala Bandića) rekao da su „oni bili protiv globalizacije, a Hrvatska je izabrala da se utopi u toj juhi“. Usporedba s juhom je pogrešna (Norris i Inglehart pokazuju da kulturna konvergencija kao posljedica globalizacije nije nastupila), no tvrdnja je istinita. Hrvatska je izabrala nastavak onoga što ona već jest, kozmopolitsko društvo koje je uključeno u svjetske tokove suradnje, i koje je (nadajmo se zauvijek) ostavilo u prošlosti parohijalnost provincijskog društva. Norris i Inglehart u svojoj su upravo objavljenoj knjizi «Kozmopolitska komunikacija» konstruirali indeks kozmopolitizma, na temelju indikatora o stupnju ekonomskog razvitka, uključenosti u globalizacijske tokove, i slobode medija. Hrvatska je svrstana u kozmopolitska društva. To je dobro, zar ne?
