Iza mene je uzbudljiva i burna sedmica, jedna od onih u kojima često poželiš da se možeš klonirati ili insertirati u nju nekoliko slobodnih sati. No sve su obaveze završene i sada, nakon dobrog sna, držeći u krilu najmlađeg člana porodice Zaimović, jer i on je poželio malo nježnosti, sređujem utiske i dijelim ih s vama.
Subota, 24. maj 2008.
Subota je 24. maja, a ja sam u Beogradu. Zadnji put kada sam dolazila u ovaj grad bio je slet za Dan Mladosti, jedan od posljenjih u jugoslovenskoj historiji. Beograd sam, dakle, tada doživljavala kao članica Saveza Socijalističke omladine Jugoslavije, a sada sam gospođa u srednjim godinama koja je je u prijestolnicu susjedne države došla na Eurosong da podrži svog druga Laku.
Drago mi je da je sa mnom suprug, a njegovo oduševljenje svime što se može vidjeti iza scene Eurosonga potvrđuje moju tezu da svaki medijski profesionalac mora bar jednom zaviriti u suštinu ovog ogromnog televizijskog spektakla. Subota je popodne, nakon posljednje probe prije večerašnjeg finala uspjeli smo otići na ručak u centar grada. S nama je Almir Tucaković, direktor firme Supermarket koja obavlja poslove Lakinog menadžmenta. Almir je na stalnoj vezi sa ekipom koja u suradnji sa Cocktom u Goraždu pripremaju gladanje Eurosonga na gradskom trgu za nekoliko hiljada ljudi. Tamo je sve spremno, samo što je pala kiša. Biće sve u redu, to je samo pljusak, a Laka će biti među prvih deset – u optimizmu zaključujemo i odlazimo u Arenu na finale.
Naša ekipa se u dobrom raspoloženju drži posljednjim atomima energije. Nije ni čudo, ovdje su već 15. dan, imali su beskonačno mnogo proba, izlazaka na scenu, kontakata sa novinarima o fanovima, protokolarnih obaveza. Laki i Mireli je drago što smo Senad i ja stigli makar posljednji dan. Meni je, pak, ovo najljepši Eurosong do sada, jer u delegaciji nemam nikakve obaveze, osim drugarske. Paradoksalno, ali ovakvu tremu nisam imala ni kada sam 1999. godine sa Dinom Merlinom i svojim sazom nastupala na sceni u Jerusalemu.
Lakin nastup je odličan, ili što bi u Sarajevu rekli – beton. Deseto mjesto – realno s obzirom na hrabru pjesmu i prosječan ukus evropske publike. Nakon nastupa družimo se sa našom ekipom i bh novinarima – svi su ljuti na zemlje bivšeg SSSR koje su presudile do pobijedi Rus Dima Bilan. Treba biti pošten i priznati – i bosanskohercegovački uspjeh, iz godine u godinu donekle je određen dobrosusjedskim glasanjem. Sa Lakom odlazimo u Sava Centar na završni party – tu se pokazuje ko je najveća zvijezda ovogodišnjeg Eurosonga – upravo on, oko koga se skupljaju desetine kamera i stotine fanova. Svi u horu pjevaju pjesmu Pokušaj, a naš Goraždanin pomalo zbunjeno posmatra. Ostali smo do svitanja – a onda nekoliko sati sna pred polazak u Sarajevo.
Nedjelja, 25. maj 2008.
Povratak djeci koja su nas poželjela. Za poklon dobijaju suvenire sa Eurosonga - najstariji je sretan CD-om francuskog predstavnika, a naša princeza ponosno paradira kroz kuću sa akreditacijom delegacije BiH. Najmlađem je samo bitno da je u mom naručju. Zove me Larisa, novinarka Avaza koja je sinoć u ponoć pravila intervju sa Lakom – već je na novom zadatku. Pita me za fotografije i informacije sa koncerta Dine Merlina u Budvi koji se desio u subotu. Najavljujem joj da će materijale dobiti narednog dana.
Ponedjeljak, 26. maj 2008.
Sa Merlinom se znam godinama, no prošlog mi je ljeta, pred izlazak singla “Otkrit ću ti tajnu”, ponudio poslovnu suradnju – da budem njegova predstavnica za štampu. Priznajem, to je vrlo zahtjevan posao, pogotovo što se radi o najvećem profesionalcu na popularnomuzičkoj sceni bivše Yu, kod koga uistinu nema improvizacije.
Tako mi je ponedjeljak započeo prikupljanjem fotografija iz Budve, pisanjem saopćenja i kontaktima sa novinarima. Ipak, uspjela sam stići do mog glavnog posla – u redakciji RadioSarajeva dočekali su me Elvis, Dino, Amra, Gasha i dva Nedima. Zajednička kafa i prepričavanje najsmješnijih momenata sa gostovanja Milana Tarotologa na našem radiju i portalu – stvarno je lik. Opširnije možete pogledati na www.radiosarajevo.ba.
Utorak, 27. maj 2008.
Utorak, jutarnje obaveze, a potom redovan posao na radio-portalu, mnogo telefona. Poslijepodne se posvećujem djeci, srednju vozim na trening, a dok je čekam sastajem se sa Dinom i menadžerom Asimom. Odluka je pala – novi spot i singl “Dabogda” trebaju biti objavljeni u četvrtak navečer. Singl ćemo slati u formatu MP3 radio stanicama, a televizijama ćemo spot slati poštom na DVD-u.
Srijeda, 28. maj 2008.
Srijeda – ujutro kuham, pa spremam djecu za radne obaveze. Ispraćam svoju mamu, koja je prethodnih desetak dana bila naš gost i uživala u ulozi bake. Ona se vraća u Zagreb, a ja se vraćam svom računaru. Počinjem sa sređivanjem baze podataka. U Bosni i Hercegovini ima oko 150 radiostanica i pedesetak televizija. Sjećam se vremena kada smo svi slušali i gledali jedan jedini program. Ipak, tada je neko ko bi dospio na radio ili TV, trebao stvarno biti talentiran, vrijedan i obrazovan. Današnje vrijeme pojeftinjuje medije, a među njima vodi se prava utakmica za lidersku poziciju gledanosti i slušanosti. Uzimam registar Regulatorne agencije za komunikacije i svim medijima u BiH upućujem obavještenje da izlazi novi singl. Od njih tražim da mi dostave ime odgovorne osobe za prijem spota i pjesme. Ne želim da naše pošiljke završe u poglešnim rukama. Počinju stizati odgovori. Istovremeno upućujem još jedno saopćenje za javnost koje bi trebalo u dnevnim novinama biti objavljeno u četvrtak, kako bi se najavila premijera spota u večernjim satima. Uspijevam otići i na svoj trening, a potom se družim sa porodicom.
Četvrtak, 29. maj 2008.
Četvrtak počinje u 6,15. To je moje vrijeme kada trebam nešto napisati – koristim situaciju dok ukućani spavaju. Inbox je zatrpan porukama iz svih krajeva BiH. Kontaktirali su me novinari iz Hrvatske, Srbije i Slovenije – svi žele što prije dobiti spot i singl. Moja porodica se budi, počinje jutarnja jurnjava, ali ubrzo stiže spas – to je naša tzv. Teta čuvalica koja se brine o najmlađem članu porodice. Od milja je zovem svojom logistikom. Kćerku odvodim u vrtić, a najstariji od ranog jutra pretražuje sobu u potrazi za stvarčicama koje će večeras ponijeti na ekskurziju. Ovo je za njega , a i za mene, veliki dan – jer moje dijete sa svojom školom odlazi na čitavih 6 dana i to u Mađarsku. Odvodim ga na šišanje, a potom se sastajem sa Dinom i odlazimo u posjetu fabrici kuglagera gdje je on radio davne 1983. kada je pisao svoje prve hitove. Željeli bismo tu fabriku, koja je tokom rata bila potpuno razrušena, ubaciti u priču oko izlaska novog albuma. Ploča izlazi sredinom juna, a zvat će se Ispočetka. Razgovaramo sa radnicima koji se žale kako nemaju dovoljno narudžbi od stranih partnera, a ja sa nelagodom pomislim na cijenu rada u BiH u odnosu na cijenu rada u nekoj azijskoj zemlji. Zebnja me uhvati kada počnem razmišljati o globalnim trendovima. Lijevo-desno, tamo-vamo i već je vrijeme za premijeru spota. Mijenjam kanale, sve ide prema planu: najprije BHT, potom OBN, pa zatim Kantonalna. Nevjerovatno, ali u prvih petnaest minuta spot je već postavljen na you-tube i ima veliki broj posjeta. Čitam prve reakcije na forumima – publika je prezadovoljna. Uskoro dolazi vrijeme da izljubim svog najstarijeg sina i ispratim ga na ekskurziju. Užasno sam nervozna, ali imam toliko posla da ne stižem razmišljati o tome. Počinjem slati Mp-trice radiostanicama. U petak ujutro ima da svira sa svih strana. Završavam negdje oko pola dva iza ponoći.
Petak, 30. maj 2008.
Petak ujutro - pjesma “Dabogda” se vrti od Bijeljine do Posušja, od Orašja do Gruda. Puno telefona – ljudi čestitaju. Pjer Žalica je stvarno napravio dobar spot, sa osnovnom idejom rasplesane ulice, i njemu šaljem čestitke. Saznajem da su djeca sretno stigla u Mađarsku i tek sad mi je lakše. Nižu se obaveze, telefoni, e-mailovi jedan za drugim stvarajući kakofoniju vrelog sarajevskog dana. No, ja sam zadovoljna, i s nestrpljenjem očekujem subotu i odlazak na izlet sa porodicom – jedna burna sedmica je iza mene, a ono što mi treba je par sati izležavanja u hladu i roštiljanje u najboljem bosanskom maniru. Pozdrav slušateljima Radija Slobodna Evropa
