Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Nina Vujačić, zamjenica glavnog urednika dnevnika "Vijesti" iz Podgorice
Subota, 4. septembar
Za mene, idealan termin za početak vođenja dnevnika – povratak u „rudnik“ poslije godišnjeg odmora i dug radni dan. Od početka ne sluti na dobro jer telefon zvoni od ranog jutra: pucnjava u Beranama, miš u kesici čipsa u Ulcinju, druga prodaja davno prodatih i plaćenih stanova, većinu planiranih tema nemamo jer su novinare, po pravilu, „ispalili“ sagovornici, ne javljaju im se po dogovoru...Sve se to već 1000 puta dešavalo, ali uvijek stvara nervozu i nelagodu kako smisleno napuniti novinu i završiti radni dan.
Na kraju, nakon svih peripetija, bezbrojnih telefonskih poziva, dogovora sa novinarima i razgovora sa čitaocima, od onih veoma ozbiljnih i korisnih do krajnje trivijalnih, najteži utisak ostavlja tragedija u kojoj je stradao mladić od 19 godina, od ruke vršnjaka, na sred ulice, poslije obične čarke. Mnogo puta sam priredila ovakav i slične tekstove i nikada nije svejedno.
Dok se pred ponoć lagano pješice vraćam kući, prolazeći istim putem kojim sam prethodno stigla do redakcije, smijem se sama sa sobom, jer se prisjećam scene kojoj sam prisustvovala na istom mjestu dolazeći na posao: vremešni profesor univerziteta i akademik, u javnosti uglađen i smiren, istovarajući iz automobila silne torbe i kese, ljutito dovikuje ženi, koja još veću gomilu prtljaga ćutke gura u ulaz zgrade: „Čuješ li ti mene, bož'a ženo, đavolu ću te predati“. Varijaciju na temu đavola i žene prvi put sam čula od svog crnogorskog đeda, na selu, dok prijeti babi... Neke stvari se u Crnoj Gori nikada neće promijeniti, neće ih ispeglati ni godine, ni akademske titule.
Nedjelja, 5. septembar
Nedjelja je ovaj put rezervisana za cjelodnevno sestrinsko druženje. Tijana i ja krećemo na Cetinje, da bismo posjetile izložbu otvorenu sedmicu ranije, povodom proslave stogodišnjice proglašenja Crne Gore za kraljevinu. Bilo je više nego tužno na TV-u posmatrati tu svečanost, bez pravog slavljenika, princa Nikole i rođaka mu, ostalih krunisanih glava iz najvažniji evropskih dinastija. Nikako ih ne mogu zamijeniti ministri, dežurne „istinske crnogorske patriote“, gradonačelnici... desetkovani diplomatski kor i komemorativna atmosfera. Cetinje je 1910. izgledalo mnogo bliže svijetu i nazivu prijestonica nego sada, dobilo je tada i električno osvjetljenje, a danas, 100 godina kasnije, nema vodu, osim iz bidona. Dospjeli smo sebi iz leđa.
Kraljevsko pozorište, Zetski dom, CetinjeIpak, volim da odem na Cetinje, za mene je to uvijek putovanje u drugu dimenziju i izmještanje iz realnosti, vrijeme tamo drugačije teče.
Umjesto posjete jubilarnoj izložbi, manastiru i opuštenog kafenisanja na dvorskom trgu, planiranoj turi dodajemo sve cetinjske muzeje, da se „obnovi gradivo“. U Istorijskom muzeju nailazimo na spiskove nosilaca važnih odlikovanja - Zlatne ruske kolajne, Danilovog krsta, pokušavamo da tu nađemo svoje prađedove, gledamo slike brodova kojima su dobrovoljci na poziv kralja stigli iz Amerike u Prvi balkanski rat, među njima i naš prađed koji je pred njima ponio barjak i ratovao sve do Mojkovca. Ljuta sam, jer sada svaki samozvani domoljub, čim mu padne na pamet, može da mi kaže da sam izdajnik, špijun, da radim protiv Crne Gore. Kada ćemo svi moći da razlučimo da je moguće voljeti svoju zemlju, a ne biti saglasan sa trenutnim poretkom i svakom glupošću koja ti se servira kao vrhunsko postignuće? Ne može svaki dan na naslovnoj strani novine, u stihu ili prozi, da piše da je Gospodar đenije, da je zahvaljujući Bogu i Gospodaru pala kiša, da ga nema u sedam Evropa... Nije moglo ni tada, a bivalo je, ne može ni sada, a dešava se. Dok se vraćamo u Podgoricu, pada mi na pamet da bi trebalo reaktivirati Nikolinu Medalju za revnost, koliko bi tek sada bilo ponosnih nosilaca, prsa su uvijek spremna.....
Ponedjeljak, 6. septembar
Volim da odem na pijacu, skuvam ručak. U obližnjoj piljari, na štandu sa dnevnom i žutom štampom primjećujem i knjigu – Gramatika crnogorskog jezika, oko koje se podiglo dosta prašine. Vidjela sam je na trafici još u petak, dok sam kupovala NIN i Vreme. U mom kosmosu knjige, posebno gramatike, „stanuju“ na mnogo drugačijim policama i mnogo dalje od gajbica sa varenikom i krompirom, ali, spram sveca i tropar.
Drugi slobodan dan završavam dugom šetnjom, čašom crnog vina, uz muziku Diane Krall, baš kako treba.
Bela Hamvaš mudro savjetuje da, po prirodi vina, treba odabrati godišnje doba i dio dana, za njega postoje vino za ljenčarenje, zavodljivo vino, pripovjedajuće vino, tragično vino... U mom slučaju, „vranac“ je univerzalan.
Utorak, 7. septembar
Početak radne sedmice, redakcijski kolegijum, dogovori sa novinarima i obavezna kafa u „Stefanu“.Dočekuje me radosna vijest: od nedjelje opet kreću pješačke ture Montenegro phototrekkinga, koje su mi uljepšale proljeće. Ovaj put se ne spuštamo sa Lovćena u Kotor i ne penjemo na daleke planinske katune - idemo u kraću, manje napornu turu po Crmnici, na kraju se vraćamo u Virpazar, na Darkovu (čuvenu) riblju čorbu i potom na koncert Darka Rundeka, kojeg obožavam, još od vremena „Haustora“. Jedva čekam da uživo čujem „Uzalud pitaš“....
Potpuno netalnetovana i nezainteresovana za sport, postala sam navijač sa pojavom nacionalnog vaterpolo tima. Kada ih gledam kako igraju, iz mene isplivaju sve one violentne gorštačke genetske odlike, koje sam mislila da su odavno zatomljene i pobijeđene racionalnom i gospodstvenom hercegovačkom krvi. „Najlepše pevaju zablude“, davno je ispjevao onaj koji je i sam odlučio da bude vatra ili ništa.
Gubimo od Srbije sa golom razlike, jako sam razočarana, žao mi je momaka. Ni šetnja ovaj put ne može da me smiri jer me je, osim poraza u bazenu, još nešto porazilo: moje prve komšije, koje nijesu iz Francuske, Srbije ili sa Marsa, glasno su cijelo vrijeme navijale za protivnički tim. Ne shvatam šta nekoga, bez obzira kako se osjećao ili bio opredijeljen, može da navede da tako vatreno bude protiv svog državnog tima, i to u inat. Kome?
Srijeda, 8. septembar
Jutrošnja naslovna strana „Vijesti“ izgleda kao kada je novina počela da izlazi, prije 13 godina, samo je u boji. Akteri su isti – Slavko Perović, premijer Đukanović i Momir Bulatović. Ali kao da su sarajevski nadrealisti osmislili koncepciju i opremili tekstove: Slavko poziva narod na ulicu, Đukanović (opet) odlazi, ali kad bude sigurna naša ulaznica u EU, Bulatović se trijezni u beogradskoj policiji....
Koleginica Damira putuje u Beograd, službeno. Savjetujemo joj da, čim obavi zvanični dio, krene u dugu šetnju, ode na kej, obavezno, naručujem i sitne kolače iz poslastičarnice „Zlata“. Beograd je u septembru divan, ustvari, meni je uvijek prijao. Vidimo se uskoro, već krajem oktobra, na sajmu knjiga.
Četvrtak, 9. septembar
Ne volim kišu, kao svaki pravi meteopata reagujem na vremenske promjene i ne osjećam se dobro čim nema sunca. Raspoloženje dodatno kvari intervju pazarskog muftije Zukorlića, koji na veliki praznik, Bajram, pričom o autonomiji Sandžaka i nepovjerenju šalje veoma opasne poruke, čak prjetnje, i vjernicima, koji bi danas trebalo da slave i njihovim komšijama. Ako mi ne date garsonjeru, srušiću vam cijelu kuću. Prijatelj, čijem sudu vjerujem, smiruje me riječima da je to samo mamac, koji neće privući nikog normalnog jer to nije priča koja će naići na odobravanje u Crnoj Gori. U jednoj njegovoj knjizi čitam da su još krajem 19. vijeka muslimani prihvatili bez većih problema Crnu Goru kao svoju državu i sa njom imali iste probleme kao i drugi Crnogorci, da je knjaz Nikola svojevremeno dao prilog za izgradnju pruge od Meke do Medine, što su podgorički muslimani ocijenili kao još jedan dokaz visoke naklonosti i zaštitničkog odnosa prema muslimanima. Pa da mu, u duhu svega toga i praznika, povjerujem.
Moja prijateljica i nekadašnja koleginica Željka, koja je sada u bankarskim vodama, žali mi se uz večernje piće na novinare, kaže „čuda joj rade“. Zaboravila je brzo kako je to izgledalo kada je ona bila novinar i svakodnevno o grdnom jadu zabavljala i bankare, i ministre, pravila „zasjede“ premijeru i ruskim tajkunima koji su pokušavali tajno da pregovaraju po podgoričkim kafićima....Ozbiljnu priču zamjenjujemo klasičnom ženskom trač partijom, još jednom (uzaludnom) odlukom da počinjemo dijetu...
Petak, 10. septembar
Opet dan bez sunca, ali ga uljepšava nevjerovatan grafit na koji nailazim idući u „Vijesti“ – lik pjesnika Vladislava Petkovića Disa, na fasadi zgrade išarane navijačkim i raznim drugim porukama, od uvredljivih do ljubavnih. Ne mogu da shvatim kako je autor vanvremenskog stiha „Možda spava sa očima izvan svakog zla“ dospio među „misli“ podgoričkih „varvara“. Razmišljam kako bi njihov „tip“ više bio plahoviti i od krajnosti satkani Laza Kostić, jedno vrijeme gost Crne Gore, koji je ispjevao najljepšu pjesmu mog jezika. Veliki kritičar monaha, koji je Boga nazivao “vrhovnom samovoljom“ završio je kao religiozni pjesnik, ispjevavši odu Bogorodici, čiji je kult gajen u katoličanstvu prije toga ismijavao.
Pod utiskom pjesnika i poezije, čiji nisam naročit poklonik, završavam prvi dnevnik u životu koji sam koliko-toliko dovela do kraja.
Subota, 4. septembar
Za mene, idealan termin za početak vođenja dnevnika – povratak u „rudnik“ poslije godišnjeg odmora i dug radni dan. Od početka ne sluti na dobro jer telefon zvoni od ranog jutra: pucnjava u Beranama, miš u kesici čipsa u Ulcinju, druga prodaja davno prodatih i plaćenih stanova, većinu planiranih tema nemamo jer su novinare, po pravilu, „ispalili“ sagovornici, ne javljaju im se po dogovoru...Sve se to već 1000 puta dešavalo, ali uvijek stvara nervozu i nelagodu kako smisleno napuniti novinu i završiti radni dan.
Na kraju, nakon svih peripetija, bezbrojnih telefonskih poziva, dogovora sa novinarima i razgovora sa čitaocima, od onih veoma ozbiljnih i korisnih do krajnje trivijalnih, najteži utisak ostavlja tragedija u kojoj je stradao mladić od 19 godina, od ruke vršnjaka, na sred ulice, poslije obične čarke. Mnogo puta sam priredila ovakav i slične tekstove i nikada nije svejedno.
Kada ćemo svi moći da razlučimo da je moguće voljeti svoju zemlju, a ne biti saglasan sa trenutnim poretkom i svakom glupošću koja ti se servira kao vrhunsko postignuće?
Dok se pred ponoć lagano pješice vraćam kući, prolazeći istim putem kojim sam prethodno stigla do redakcije, smijem se sama sa sobom, jer se prisjećam scene kojoj sam prisustvovala na istom mjestu dolazeći na posao: vremešni profesor univerziteta i akademik, u javnosti uglađen i smiren, istovarajući iz automobila silne torbe i kese, ljutito dovikuje ženi, koja još veću gomilu prtljaga ćutke gura u ulaz zgrade: „Čuješ li ti mene, bož'a ženo, đavolu ću te predati“. Varijaciju na temu đavola i žene prvi put sam čula od svog crnogorskog đeda, na selu, dok prijeti babi... Neke stvari se u Crnoj Gori nikada neće promijeniti, neće ih ispeglati ni godine, ni akademske titule.
Nedjelja, 5. septembar
Nedjelja je ovaj put rezervisana za cjelodnevno sestrinsko druženje. Tijana i ja krećemo na Cetinje, da bismo posjetile izložbu otvorenu sedmicu ranije, povodom proslave stogodišnjice proglašenja Crne Gore za kraljevinu. Bilo je više nego tužno na TV-u posmatrati tu svečanost, bez pravog slavljenika, princa Nikole i rođaka mu, ostalih krunisanih glava iz najvažniji evropskih dinastija. Nikako ih ne mogu zamijeniti ministri, dežurne „istinske crnogorske patriote“, gradonačelnici... desetkovani diplomatski kor i komemorativna atmosfera. Cetinje je 1910. izgledalo mnogo bliže svijetu i nazivu prijestonica nego sada, dobilo je tada i električno osvjetljenje, a danas, 100 godina kasnije, nema vodu, osim iz bidona. Dospjeli smo sebi iz leđa.
Umjesto posjete jubilarnoj izložbi, manastiru i opuštenog kafenisanja na dvorskom trgu, planiranoj turi dodajemo sve cetinjske muzeje, da se „obnovi gradivo“. U Istorijskom muzeju nailazimo na spiskove nosilaca važnih odlikovanja - Zlatne ruske kolajne, Danilovog krsta, pokušavamo da tu nađemo svoje prađedove, gledamo slike brodova kojima su dobrovoljci na poziv kralja stigli iz Amerike u Prvi balkanski rat, među njima i naš prađed koji je pred njima ponio barjak i ratovao sve do Mojkovca. Ljuta sam, jer sada svaki samozvani domoljub, čim mu padne na pamet, može da mi kaže da sam izdajnik, špijun, da radim protiv Crne Gore. Kada ćemo svi moći da razlučimo da je moguće voljeti svoju zemlju, a ne biti saglasan sa trenutnim poretkom i svakom glupošću koja ti se servira kao vrhunsko postignuće? Ne može svaki dan na naslovnoj strani novine, u stihu ili prozi, da piše da je Gospodar đenije, da je zahvaljujući Bogu i Gospodaru pala kiša, da ga nema u sedam Evropa... Nije moglo ni tada, a bivalo je, ne može ni sada, a dešava se. Dok se vraćamo u Podgoricu, pada mi na pamet da bi trebalo reaktivirati Nikolinu Medalju za revnost, koliko bi tek sada bilo ponosnih nosilaca, prsa su uvijek spremna.....
Ponedjeljak, 6. septembar
Volim da odem na pijacu, skuvam ručak. U obližnjoj piljari, na štandu sa dnevnom i žutom štampom primjećujem i knjigu – Gramatika crnogorskog jezika, oko koje se podiglo dosta prašine. Vidjela sam je na trafici još u petak, dok sam kupovala NIN i Vreme. U mom kosmosu knjige, posebno gramatike, „stanuju“ na mnogo drugačijim policama i mnogo dalje od gajbica sa varenikom i krompirom, ali, spram sveca i tropar.
Drugi slobodan dan završavam dugom šetnjom, čašom crnog vina, uz muziku Diane Krall, baš kako treba.
Bela Hamvaš mudro savjetuje da, po prirodi vina, treba odabrati godišnje doba i dio dana, za njega postoje vino za ljenčarenje, zavodljivo vino, pripovjedajuće vino, tragično vino... U mom slučaju, „vranac“ je univerzalan.
Utorak, 7. septembar
Početak radne sedmice, redakcijski kolegijum, dogovori sa novinarima i obavezna kafa u „Stefanu“.
Osim poraza u bazenu, još me nešto porazilo: moje prve komšije, koje nijesu iz Francuske, Srbije ili sa Marsa, glasno su cijelo vrijeme navijale za protivnički tim. Ne shvatam šta nekoga, bez obzira kako se osjećao ili bio opredijeljen, može da navede da tako vatreno bude protiv svog državnog tima, i to u inat. Kome?
Potpuno netalnetovana i nezainteresovana za sport, postala sam navijač sa pojavom nacionalnog vaterpolo tima. Kada ih gledam kako igraju, iz mene isplivaju sve one violentne gorštačke genetske odlike, koje sam mislila da su odavno zatomljene i pobijeđene racionalnom i gospodstvenom hercegovačkom krvi. „Najlepše pevaju zablude“, davno je ispjevao onaj koji je i sam odlučio da bude vatra ili ništa.
Gubimo od Srbije sa golom razlike, jako sam razočarana, žao mi je momaka. Ni šetnja ovaj put ne može da me smiri jer me je, osim poraza u bazenu, još nešto porazilo: moje prve komšije, koje nijesu iz Francuske, Srbije ili sa Marsa, glasno su cijelo vrijeme navijale za protivnički tim. Ne shvatam šta nekoga, bez obzira kako se osjećao ili bio opredijeljen, može da navede da tako vatreno bude protiv svog državnog tima, i to u inat. Kome?
Srijeda, 8. septembar
Jutrošnja naslovna strana „Vijesti“ izgleda kao kada je novina počela da izlazi, prije 13 godina, samo je u boji. Akteri su isti – Slavko Perović, premijer Đukanović i Momir Bulatović. Ali kao da su sarajevski nadrealisti osmislili koncepciju i opremili tekstove: Slavko poziva narod na ulicu, Đukanović (opet) odlazi, ali kad bude sigurna naša ulaznica u EU, Bulatović se trijezni u beogradskoj policiji....
Koleginica Damira putuje u Beograd, službeno. Savjetujemo joj da, čim obavi zvanični dio, krene u dugu šetnju, ode na kej, obavezno, naručujem i sitne kolače iz poslastičarnice „Zlata“. Beograd je u septembru divan, ustvari, meni je uvijek prijao. Vidimo se uskoro, već krajem oktobra, na sajmu knjiga.
Čitam da su još krajem 19. vijeka muslimani prihvatili bez većih problema Crnu Goru kao svoju državu i sa njom imali iste probleme kao i drugi Crnogorci.
Četvrtak, 9. septembar
Ne volim kišu, kao svaki pravi meteopata reagujem na vremenske promjene i ne osjećam se dobro čim nema sunca. Raspoloženje dodatno kvari intervju pazarskog muftije Zukorlića, koji na veliki praznik, Bajram, pričom o autonomiji Sandžaka i nepovjerenju šalje veoma opasne poruke, čak prjetnje, i vjernicima, koji bi danas trebalo da slave i njihovim komšijama. Ako mi ne date garsonjeru, srušiću vam cijelu kuću. Prijatelj, čijem sudu vjerujem, smiruje me riječima da je to samo mamac, koji neće privući nikog normalnog jer to nije priča koja će naići na odobravanje u Crnoj Gori. U jednoj njegovoj knjizi čitam da su još krajem 19. vijeka muslimani prihvatili bez većih problema Crnu Goru kao svoju državu i sa njom imali iste probleme kao i drugi Crnogorci, da je knjaz Nikola svojevremeno dao prilog za izgradnju pruge od Meke do Medine, što su podgorički muslimani ocijenili kao još jedan dokaz visoke naklonosti i zaštitničkog odnosa prema muslimanima. Pa da mu, u duhu svega toga i praznika, povjerujem.
Moja prijateljica i nekadašnja koleginica Željka, koja je sada u bankarskim vodama, žali mi se uz večernje piće na novinare, kaže „čuda joj rade“. Zaboravila je brzo kako je to izgledalo kada je ona bila novinar i svakodnevno o grdnom jadu zabavljala i bankare, i ministre, pravila „zasjede“ premijeru i ruskim tajkunima koji su pokušavali tajno da pregovaraju po podgoričkim kafićima....Ozbiljnu priču zamjenjujemo klasičnom ženskom trač partijom, još jednom (uzaludnom) odlukom da počinjemo dijetu...
Petak, 10. septembar
Opet dan bez sunca, ali ga uljepšava nevjerovatan grafit na koji nailazim idući u „Vijesti“ – lik pjesnika Vladislava Petkovića Disa, na fasadi zgrade išarane navijačkim i raznim drugim porukama, od uvredljivih do ljubavnih. Ne mogu da shvatim kako je autor vanvremenskog stiha „Možda spava sa očima izvan svakog zla“ dospio među „misli“ podgoričkih „varvara“. Razmišljam kako bi njihov „tip“ više bio plahoviti i od krajnosti satkani Laza Kostić, jedno vrijeme gost Crne Gore, koji je ispjevao najljepšu pjesmu mog jezika. Veliki kritičar monaha, koji je Boga nazivao “vrhovnom samovoljom“ završio je kao religiozni pjesnik, ispjevavši odu Bogorodici, čiji je kult gajen u katoličanstvu prije toga ismijavao.
Pod utiskom pjesnika i poezije, čiji nisam naročit poklonik, završavam prvi dnevnik u životu koji sam koliko-toliko dovela do kraja.
