Dnevnik za RSE vodila Maria Teresa Albano, direktorica Italijanskog kulturnog centra u Crnoj Gori i profesorica italijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
Subota 25. april 2009.
Subota...još jedna radna subota... Sljedeće sedmice su ispiti pa moram pripremiti tekstove... To je najdosadnija stvar... prije svega jer koliko god ti tekstovi mogu meni da izgledaju laki, opet će neko od mojih dragih studenata da se žali, pogotovo ako ne vidi svoje ime na spisku „srećnika“... Osim toga... to podrazumjeva ispravke i ocjenjivanje... i ja ne volim da ocjenjujem ljude... ni u kom pogledu...
Niko, osim nekoga ko se time bavi, ne može shvatiti koliko je teško odlučiti da li „spasiti“ ili „ne“ nekog studenta... i koliko je teško to saopštiti i time ugasiti ono svjetlo koje sija u „onim mladim očima“ punim nade da će ovaj put biti onaj pravi... I dok se studenti čvrsto drže za onu izreku: „nada posljednja umire“... meni pada na pamet druga italijanska izreka: „chi di speranza vive, disperato muore“ – to jest „ko živi od nade, taj će beznadežan umrjeti“, jer sam ja, nažalost, ta koja, inače, gasi tu nadu... I grozan je taj osjećaj... Ali....
Eto posvetiću još jednu subotu.. .(jednu od mnogih)... testovima u nadi.. .još jedan put....da će me rezulati iznenaditi.... I onako nikšičko nebo prijeti kišom, pa ću ostati kući sa svojm najboljim drugom.... svojim sivim kompjuterom.... i sa svojim knjigama... u društvu Ekatarine Velike....
Nedjelja 26. april 2009.
Nedjelja... Ne radi se...sviraju po ulicama... Neko se ženi ili udaje... Razvijaju se zastave....(zovu se barjaci, ah?)... sipa se loza ili viski... pjeva se... i igra se kolo.... Joj kakav dogadjaj.... Dok se u Italiji vjenčanje planira godinama i dođe kao prava obaveza... kao nešto što se „mora“, prije ili kasnije, završiti, u Crnoj Gori je najlakša stvar za organizovanje i pravo veselje... radost....sreća....
Bila sam na par svadbi u Crnoj Gori i pokušala sam i ja da igram, odnosno da naučim čuveno kolo, ali nikako mi ne uspjeva....
Jugosloveni.. .odnosno Crnogorci... imaju u sebi ritam... Mislim da već kad se rodi Crnogorac pleše.... Dok ostala djeca plaču, vrište...Crnogorci plešu, pomjeraju nožice i kreću se „ u ritmu muzike za ples“....
Na jednoj svadbi sam čak i pjevala.... Da, jer pjevam.... Prije nekoliko godina imali smo grupu koja je potpuno slučajno nastala i potpuno slučajno i nestala. Grupa prijatelja.... pravih prijatelja (tada) ... koja nije imala ni ime... Neko nas je zvao „Jugo ponavljači“- valjda zbog repertoara u kojem su bile sve one stare... jugoslovenske pjesme... iz Titovog doba.... koje je pjevala Italijanka... odnosno nekadašnji okupator.... neko drugi „Kako je propao rock and roll“.... a još uvijek se pitam zašto... ipak nismo bili toliko loši.... Nismo imali ime, ali svi su nas nekako voljeli...i bilo je lijepo....I kao što se uvijek desi sve što je lijepo...brzo nestaje... a uspomene nam ostaju za cijeli život....
Napolju svatovi još sviraju ....Idem na nedeljnu kafu u „Amici“... Prijatelji me čekaju....odigraćemo tiket...ja ću insistirati da će Napoli dobiti, dok će drugi pokušati da me ubjede da neće tako biti....Prelistaćemo novine....pročitaćemo horoskop....Družićemo se....
Ponedjeljak 27. april 2009.
Eto ispita....Dežuram od 9h do 17 h bez pauze...šetajući izmedju klupa ne samo da bih spriječila prepisivanje, već da ne bih zaspala ....Umorna sam... Inače sjedim i nešto čitam....Ponekad ispravljam zadatke drugih studenata....smješim se čitajući njihove bisere...iznenađujem se čitajući neočekivano dobar rad...Danas šetam...
Popodne ću ići kod starih komšija...Mićo i Gara žive u zgradi gdje sam i ja nekada živjela, kad sam došla u Crnu Goru.... Od prvog dana sprijateljili smo se....i, još uvijek sada, svaki put kad mogu, svratim kod njih jer volim da slušam priče iz njihove mladosti... o starosjediocima Nikšića... Osim toga, nikada ne odbijam poziv da jedem ukusnu musaku koju teta Gara pravi posebno za mene, birajući „najbolje meso i najslađi krompir“...
Nasmiju me i njihovi pokušaji da me ubjede da je sad za mene vrijeme za brak i da treba naći pravog Crnogorca i napustiti sve moje silne obaveze... „A, ima li supermarketa negdje u Crnoj Gori, gdje se može kupiti savršeni budući crnogorski muž? Ako ima, javite mi“ - šalim se ja.
„ Nemoj se smijati: vrijeme je za brak“ – nastavlja teta Gara.
Utorak, 28. april 2009.
Nakon još jednog ispitnog jutra na Fakultetu, eto me u glavnom gradu... Čekam novinare! Ne, ne dajem intervju... Konačno sam ja ta koja postavlja pitanja...i čak na italijanskom.... Pohađaju kurs italijanskog, svi puni entuzijazma ... Uvijek se lijepo osjećam kada na nekom kursu prepoznajem oduševljenje Italijom i njenim jezikom, želju za putovanjem i kontakte sa ljudima iz moje zemlje. Mislim da bi za svakog stranca bilo pravo zadovoljstvo primijetiti koliko neki narod voli njegovu zemlju...njegov jezik...njegovu kulturu...
Nakon kursa idem nazad u Nikšić.... Pored mene, sjedi stari čovjek...đed neki.... Vadim zadatke iz torbe i uzimam moju crvenu olovku za ispravke...I zabilježim greške....
Odjednom me đed gleda i kaže: „Trebaće ti čitava knjižara ako tako nastaviš....To ti je već druga crvena olovka... Ne izgledaš toliko strogo ali bogami.... varao sam se“...
Smijem se....obožavam taj narod i njegove izjave....U tome je i čar putovanja autobusom...
Srijeda, 29. april 2009.
Krenula sam rano.... U Podgorici me čekaju roditelji crnogorskih maturanata koji imaju želju da upišu kakultet u Italiji....
Po čitav dan, slušaću kako je to dijete (zamisli, dijete od 18 godina...)... dobar djak....najbolji u generaciji....lučonoša....i kako mu je želja, od kada se rodio, da studira u Italiji jer je uvijek gledao na italijanskom TV-u „L’albero azzurro“ i „Lo zecchino d’oro“..
„Dobro gospođo...a mogu ja sa njim da pričam? Uostalom, on treba da ide u Italiju“... pitam ja...
Odgovor: „Pa znate kakva su sadašnja djeca...ne znaju ništa pa...mi roditelji smo tu zbog toga...da im pomognemo...“
“A ko će mu pomoći – pitam se ja - kada će dobiti najmanje sedam knjiga da bi polagao ispit, recimo, molekularne biologije? I to na italijanskom“! „Ko će mu pomoći kada rimski pekar, na odličnom dijalektu, pita da li želi „ciabattu“ ili „focacciu“? „ Ili mesar, npr....Ipak su oni Crnogorci....!“
Te misli ostaju sakrivene u meni i trudim se da, na ljubazan način, isključim mamu iz razgovora i pričam sa „djetetom“ koje, kad konačno može da priča, ispada potpuno normalan, običan dječak...koji, kao sva ostala djeca, (čak i ona koja ne vole da uče) obožava rock and roll, heavy metal i obavezno pocjepane farmerice....
Četvrtak 30. april 2009.
Od rane zore je počeo još jedan kišoviti dan....siv i tmuran.... „Ma to je dobro za biljke...“ rekla bi čuvena Pipi Duga Čarapa...najpozitivniji lik svih vremena....“Pa da“....slažem se Pipi....“dobro je za biljke“...
Kola neće da se upale.... Grrrrrrrrrrrr.....Šta bi Pipi u tom slučaju? Ne znam...
A znam šta ću ja! Trčim na stanicu da uhvatim prvi autobus za Podgoricu....Tamo me čekaju „vrijedni“ oficiri i podoficiri crnogorske vojske za kurs italijanskog i ne smijem kasniti....Od kada radim sa njima (već 4 godine) i ja sam na neki način vojnik ....pa nema kašnjenja!!!
Autobus je krcat...to je uobičajena slika ujutro rano...A to pogotovo od kada se gradi put....odnosno se zatvara....Prvo mjesto je slobodno... a niko ne smije sjesti....Vozač obično čuva mjesto za „dežurnu djevojku“..... zgodnu djevojku, obavezno u štiklama, sa uzbudljivim dekolteom....i naravno žvakom....Da, jer svaka Crnogorka u torbi ima žvake....Dok vodoinstalater u radnoj torbi ima šrafciger, moler četkicu, frizer makaze, profesor olovku... Crnogorke imaju žvake....
Moj prijatelj Milisav ... (mladi pisac...autor čuvene „Zaboravljene Gore“)...sjedi pored mene i pita me: „Imaš li žvaku“?... „Nemam“....odgovorim...Dok u sebi dodajem „Nijesam Crnogorka...!“
Petak 1. maj 2009.
Prvi maj....Praznik rada....
Gdje ću ja?
Nadala sam se da ću ići u otadžbinu ali radne obaveze mi to ne dozvoljavaju....
Kada me uhvati nostalgija, odnosno želja za „rodnom grudom“, nalazim utočište u „Bella Napoli“...
Miris prave napolitanske pice, toplina pećnice na drva, zvuk napolitanske muzike i veselost koju pruža razdragana vlasnica, njen napolitanski izgovor .., čine da se ne osjećam usamljenom.... Da, jer se ponekad i to desi....iako u ovoj zemlji imam dosta prijatelja koji se trude da me ne uhvati melanholija...
„Pronto, Autilia? Oggi passo da te....Preparami la mia solita pizza!
Večeras ću, nakon dana u „napolitanskoj atmosferi“, slaviti praznik rada u „Amici“.... Grupa tamburaša će nas razveseliti....i čuveni Mišo će mi čak posvetiti pjesmu....napolitansku ...naravno!
Subota 25. april 2009.
Subota...još jedna radna subota... Sljedeće sedmice su ispiti pa moram pripremiti tekstove... To je najdosadnija stvar... prije svega jer koliko god ti tekstovi mogu meni da izgledaju laki, opet će neko od mojih dragih studenata da se žali, pogotovo ako ne vidi svoje ime na spisku „srećnika“... Osim toga... to podrazumjeva ispravke i ocjenjivanje... i ja ne volim da ocjenjujem ljude... ni u kom pogledu...
Niko, osim nekoga ko se time bavi, ne može shvatiti koliko je teško odlučiti da li „spasiti“ ili „ne“ nekog studenta... i koliko je teško to saopštiti i time ugasiti ono svjetlo koje sija u „onim mladim očima“ punim nade da će ovaj put biti onaj pravi... I dok se studenti čvrsto drže za onu izreku: „nada posljednja umire“... meni pada na pamet druga italijanska izreka: „chi di speranza vive, disperato muore“ – to jest „ko živi od nade, taj će beznadežan umrjeti“, jer sam ja, nažalost, ta koja, inače, gasi tu nadu... I grozan je taj osjećaj... Ali....
Eto posvetiću još jednu subotu.. .(jednu od mnogih)... testovima u nadi.. .još jedan put....da će me rezulati iznenaditi.... I onako nikšičko nebo prijeti kišom, pa ću ostati kući sa svojm najboljim drugom.... svojim sivim kompjuterom.... i sa svojim knjigama... u društvu Ekatarine Velike....
Nedjelja 26. april 2009.
Nedjelja... Ne radi se...sviraju po ulicama... Neko se ženi ili udaje... Razvijaju se zastave....(zovu se barjaci, ah?)... sipa se loza ili viski... pjeva se... i igra se kolo.... Joj kakav dogadjaj.... Dok se u Italiji vjenčanje planira godinama i dođe kao prava obaveza... kao nešto što se „mora“, prije ili kasnije, završiti, u Crnoj Gori je najlakša stvar za organizovanje i pravo veselje... radost....sreća....
Bila sam na par svadbi u Crnoj Gori i pokušala sam i ja da igram, odnosno da naučim čuveno kolo, ali nikako mi ne uspjeva....
Jugosloveni.. .odnosno Crnogorci... imaju u sebi ritam... Mislim da već kad se rodi Crnogorac pleše.... Dok ostala djeca plaču, vrište...Crnogorci plešu, pomjeraju nožice i kreću se „ u ritmu muzike za ples“...
Na jednoj svadbi sam čak i pjevala.... Da, jer pjevam.... Prije nekoliko godina imali smo grupu koja je potpuno slučajno nastala i potpuno slučajno i nestala. Grupa prijatelja.... pravih prijatelja (tada) ... koja nije imala ni ime... Neko nas je zvao „Jugo ponavljači“- valjda zbog repertoara u kojem su bile sve one stare... jugoslovenske pjesme... iz Titovog doba.... koje je pjevala Italijanka... odnosno nekadašnji okupator.... neko drugi „Kako je propao rock and roll“.... a još uvijek se pitam zašto... ipak nismo bili toliko loši.... Nismo imali ime, ali svi su nas nekako voljeli...i bilo je lijepo....I kao što se uvijek desi sve što je lijepo...brzo nestaje... a uspomene nam ostaju za cijeli život....
Napolju svatovi još sviraju ....Idem na nedeljnu kafu u „Amici“... Prijatelji me čekaju....odigraćemo tiket...ja ću insistirati da će Napoli dobiti, dok će drugi pokušati da me ubjede da neće tako biti....Prelistaćemo novine....pročitaćemo horoskop....Družićemo se....
Ponedjeljak 27. april 2009.
Eto ispita....Dežuram od 9h do 17 h bez pauze...šetajući izmedju klupa ne samo da bih spriječila prepisivanje, već da ne bih zaspala ....Umorna sam... Inače sjedim i nešto čitam....Ponekad ispravljam zadatke drugih studenata....smješim se čitajući njihove bisere...iznenađujem se čitajući neočekivano dobar rad...Danas šetam...
Popodne ću ići kod starih komšija...Mićo i Gara žive u zgradi gdje sam i ja nekada živjela, kad sam došla u Crnu Goru.... Od prvog dana sprijateljili smo se....i, još uvijek sada, svaki put kad mogu, svratim kod njih jer volim da slušam priče iz njihove mladosti... o starosjediocima Nikšića... Osim toga, nikada ne odbijam poziv da jedem ukusnu musaku koju teta Gara pravi posebno za mene, birajući „najbolje meso i najslađi krompir“...
Nasmiju me i njihovi pokušaji da me ubjede da je sad za mene vrijeme za brak i da treba naći pravog Crnogorca i napustiti sve moje silne obaveze... „A, ima li supermarketa negdje u Crnoj Gori, gdje se može kupiti savršeni budući crnogorski muž? Ako ima, javite mi“ - šalim se ja.
„ Nemoj se smijati: vrijeme je za brak“ – nastavlja teta Gara.
Utorak, 28. april 2009.
Nakon još jednog ispitnog jutra na Fakultetu, eto me u glavnom gradu... Čekam novinare! Ne, ne dajem intervju... Konačno sam ja ta koja postavlja pitanja...i čak na italijanskom.... Pohađaju kurs italijanskog, svi puni entuzijazma ... Uvijek se lijepo osjećam kada na nekom kursu prepoznajem oduševljenje Italijom i njenim jezikom, želju za putovanjem i kontakte sa ljudima iz moje zemlje. Mislim da bi za svakog stranca bilo pravo zadovoljstvo primijetiti koliko neki narod voli njegovu zemlju...njegov jezik...njegovu kulturu...
Uvijek se lijepo osjećam kada na nekom kursu prepoznajem oduševljenje Italijom i njenim jezikom, želju za putovanjem i kontakte sa ljudima iz moje zemlje. Mislim da bi za svakog stranca bilo pravo zadovoljstvo primijetiti koliko neki narod voli njegovu zemlju...njegov jezik...njegovu kulturu...
Nakon kursa idem nazad u Nikšić.... Pored mene, sjedi stari čovjek...đed neki.... Vadim zadatke iz torbe i uzimam moju crvenu olovku za ispravke...I zabilježim greške....
Odjednom me đed gleda i kaže: „Trebaće ti čitava knjižara ako tako nastaviš....To ti je već druga crvena olovka... Ne izgledaš toliko strogo ali bogami.... varao sam se“...
Smijem se....obožavam taj narod i njegove izjave....U tome je i čar putovanja autobusom...
Srijeda, 29. april 2009.
Krenula sam rano.... U Podgorici me čekaju roditelji crnogorskih maturanata koji imaju želju da upišu kakultet u Italiji....
Po čitav dan, slušaću kako je to dijete (zamisli, dijete od 18 godina...)... dobar djak....najbolji u generaciji....lučonoša....i kako mu je želja, od kada se rodio, da studira u Italiji jer je uvijek gledao na italijanskom TV-u „L’albero azzurro“ i „Lo zecchino d’oro“..
„Dobro gospođo...a mogu ja sa njim da pričam? Uostalom, on treba da ide u Italiju“... pitam ja...
Odgovor: „Pa znate kakva su sadašnja djeca...ne znaju ništa pa...mi roditelji smo tu zbog toga...da im pomognemo...“
“A ko će mu pomoći – pitam se ja - kada će dobiti najmanje sedam knjiga da bi polagao ispit, recimo, molekularne biologije? I to na italijanskom“! „Ko će mu pomoći kada rimski pekar, na odličnom dijalektu, pita da li želi „ciabattu“ ili „focacciu“? „ Ili mesar, npr....Ipak su oni Crnogorci....!“
Te misli ostaju sakrivene u meni i trudim se da, na ljubazan način, isključim mamu iz razgovora i pričam sa „djetetom“ koje, kad konačno može da priča, ispada potpuno normalan, običan dječak...koji, kao sva ostala djeca, (čak i ona koja ne vole da uče) obožava rock and roll, heavy metal i obavezno pocjepane farmerice....
Četvrtak 30. april 2009.
Od rane zore je počeo još jedan kišoviti dan....siv i tmuran.... „Ma to je dobro za biljke...“ rekla bi čuvena Pipi Duga Čarapa...najpozitivniji lik svih vremena....“Pa da“....slažem se Pipi....“dobro je za biljke“...
Kola neće da se upale.... Grrrrrrrrrrrr.....Šta bi Pipi u tom slučaju? Ne znam...
A znam šta ću ja! Trčim na stanicu da uhvatim prvi autobus za Podgoricu....Tamo me čekaju „vrijedni“ oficiri i podoficiri crnogorske vojske za kurs italijanskog i ne smijem kasniti....Od kada radim sa njima (već 4 godine) i ja sam na neki način vojnik ....pa nema kašnjenja!!!
Vozač obično čuva mjesto za „dežurnu djevojku“..... zgodnu djevojku, obavezno u štiklama, sa uzbudljivim dekolteom....i naravno žvakom....Da, jer svaka Crnogorka u torbi ima žvake....Dok vodoinstalater u radnoj torbi ima šrafciger, moler četkicu, frizer makaze, profesor olovku... Crnogorke imaju žvake...
Moj prijatelj Milisav ... (mladi pisac...autor čuvene „Zaboravljene Gore“)...sjedi pored mene i pita me: „Imaš li žvaku“?... „Nemam“....odgovorim...Dok u sebi dodajem „Nijesam Crnogorka...!“
Petak 1. maj 2009.
Prvi maj....Praznik rada....
Gdje ću ja?
Nadala sam se da ću ići u otadžbinu ali radne obaveze mi to ne dozvoljavaju....
Kada me uhvati nostalgija, odnosno želja za „rodnom grudom“, nalazim utočište u „Bella Napoli“...
Miris prave napolitanske pice, toplina pećnice na drva, zvuk napolitanske muzike i veselost koju pruža razdragana vlasnica, njen napolitanski izgovor .., čine da se ne osjećam usamljenom.... Da, jer se ponekad i to desi....iako u ovoj zemlji imam dosta prijatelja koji se trude da me ne uhvati melanholija...
„Pronto, Autilia? Oggi passo da te....Preparami la mia solita pizza!
Večeras ću, nakon dana u „napolitanskoj atmosferi“, slaviti praznik rada u „Amici“.... Grupa tamburaša će nas razveseliti....i čuveni Mišo će mi čak posvetiti pjesmu....napolitansku ...naravno!
