Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Jelena Marojević, programska direktorica nevladine organizacije Green Home u Crnoj Gori.
Subota, 08. maj
Napokon vikend. Subota je dan kada se vraćam sebi… Čak i iz misli potisnem grada, obaveze, stres...Mir i tišina. Dva dana za odmor neophodan tijelu. A i mislima godi. Misli, ljudi, događaji na koje ne stignem da obratim pažnju tokom radne sedmice odjednom su tu. Upotpunjavaju dan.
Nalazim vremena da pozavršavam obaveze, da se posvetim sebi, pospremim stan, da čitam, slušam muziku, sve one male stvari koje znače mnogo…
Prijatelj zaokružuju i uljepšavaju ovaj dan. Priča se nastavlja baš tamo gdje je stala prošlog vikenda. Kao po dogovoru. Tako je to sa ljudima koji se dugo poznaju. Počinje lakim notama, a onda dolaze na red i one ozbiljne, teme, od filosofije do politike, i svi imamo svoje viđenje, a svi se razumijemo, upravi onako kako to biva kod ljudi koji se postuju. Kultura dijaloga i razumijevanja, uvazavanje suprotnog mišljenja. Kako je to lako. A kako to fali našem društvu.
Nedjelja, 09. maj
Lovćen
Dan - po nekom nepisanom pravilu rezervisana za odlazak u prirodu. Ako se na vrijeme organizujemo odlazimo na neku lakšu planinarsku ili pješačku turu. Ako ne - onda makar kolima do Skadarskog jezera. Virpazar, Rijeka Crnojevića, boravak u prirodi. Ove nedelje Bojan i ja smo se odlučili za Ivanova Korita. Za Lovćen kažu da je jedini nacionalni park u Crnoj Gori u kom je istorija nadvisila prirodu.
Nevjerovatan sklad. Lovćen nas dočeka u magli. Laka garderoba i niska temperatura nisu doba kombinacija.
Vraćamo se u Podgoricu. Ostatak dana provodimo u kući, gledajući filmove. Kratka priprema za radnu sedmicu.
Ponedeljak, 10. maj
Svaki ponedeljak pomalo liči na onaj prethodni. Nastavljamo gdje smo stali u petak, nekako kao da nije ni bilo vikenda. I ovaj ponedeljak započinje malim jutarnjim ritualom, koji se ponavlja svakog dana. Sjedam za računar. Blaga panika od inboxa punog nepročitanih mailova pristiglih tokom vikenda.
Hm Hm , nista što ne bi moglo pričekati. I dok pijem jutarnju kafu prelistavam dnevnu štampu. Kažu, danas je najvažnije biti informisan, imati pravu informaciju u pravo vrijeme…
U novinama članak o uginulim bjeloglavim supovima nedaleko od Podgorice. Pretpostavka da su otrovani u pokušaju da ljudi otruju vukove. Čitava operacija je izvedena. Prvo je "neko ubio magarca, a nakon toga zatrovao lešinu, kako bi se potrovali vukovi". Pored ptica uginuli su i lisice i psi. Surovo. Zakonima o zaštiti prirode i lovstvu, zabranjeno je trovanje životinja. Štošta je u ovoj zemlji zabranjeno. No, sad ćemo vidjeti šta će uraditi inspekcije i svi koji u lancu odgovornosti treba da se oglase i odreaguju. Na žalost – sve će ostati po starom. Utvrđivali smo i ranije šta se desilo sa delfinima na primorju ili sa muflonima na sjeveru. Ali takve stvari se ponavljaju. U Evropi je mučenje i ubijanje životinja društveno neprihvatljivo ponašanje. Naravno, i kažnjivo je. Ne treba, valjda, ni pominjati. Međutim, naš odnos prema prirodi daleko je od evropskog. I ovo je samo jedan od primjera, a bjeloglavi sup evropski zaštićena vrsta je izgleda samo kolateralna šteta nebrige i neodgovornog odnosa prema prirodi. I dok pišem ovo sjećam se stihova Vita Nikolića iz pjesme “Pismo mojoj učiteljici”
Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
Morača
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.
...
Ja se često sjetim tog vremena davnog,
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.
Utorak, 11. maj
Dvorište Green Homa je divno u maju. Zeleno, procvjetalo, loza pravi hlad, a dvije laste tek svile gnijezdo iznad ulaznih vrata. Veliki znak pitanja, maskota naše nedavno završene kampanje Pamet u glavu, plan na popravni, podsjeća na javne rasprave za Moraču. Danas je bilo organizovano i predavanje u Američkom uglu o kampanjama. Zanimljivo je bilo slušati kako se rade kampanje u Americi i istovremeno praviti paralelu sa Moračom. Ako je uopšte moguće…
U Americi NVO sektor država doživljava kao partnera. A građani civilnom sektoru vjeruju. Međutim, kod nas skoro po pravilu, sve što dolazi od strane civilnog sektora, nebitno da li je u formi predloga, sugestija ili kritike dočekuje se “na nož”. A njihovi aktivisti su neprijatelji države i protivnici razvoja. Ekolozi su to dobro osjetili tokom kampanje za Taru i nedavno, vezano za Moraču. Polemisanje sa nepostojećim stavovima, pokušaji diskreditacije rada i pritisci samo su novi “dežavu”. Iako sam u jednom trenutku u toku kampanje pomislila da bi smo mogli biti svjedoci prave male “revolucije” u načinu razmišljanja naših nadležnih, prevarila sam se. Njihovi potezi samo pokazuju da u njima nema dovoljno demokratskog kapaciteta za otvoren dijalog i spremnosti da se civilni sektor prihvati kao ravnopravan partner. Na žalost, njihovu… I građana. I budžeta. I prirode…
Srijeda, 12. maj
Dan kao i uvijek, započinjem emisijom “Boje jutra” na TV Vijesti. Jutros prilog koji sam čekala. O kontejnerima za odvojeno odlaganje otpada koje je Green Home uspio obezbijediti i postavili u Crmnici. I to u zoni Nacionalnog parka. Mještani se brzo navikli. Nije ni nama trebalo mnogo kada smo u našu kancelariju donijeli kante za separaciju. Ni dva dana.
Smeće na Skadarskom jezeru nakon poplava
Ali kad se osvrenemo oko sebe i vidimo sav taj otpad po gradu onda shvatimo da nekima ne ide baš tako lako i brzo. I oni kamioni sakupljenog smeća po Skadarskom jezeru koje je isplivalo poslije zimskih poplava ne služe na obraz. I sve to u ekološkoj državi…
Ali nisu krivi građani, koje su svi potrčali da optuže. Da smo imali zakone i njihovu ne selektivnu primjenu, i mi bi se ponašali drugačije. Nisu Evropljani i zapadnjaci čistiji od nas, ali jesu odlučniji i istrajniji. I ne mijenjaju se stvari preko noći i na “o ruk”. Njihovi programi edukacije su dobro osmišljeni i stalni su. A rezultati vidjivi i mjerljivi. A najintersantniji je razlog zbog koga to rade. Priča o podizanju svijesti i potrebi očuvanja životne sredine, reciklaži, unaprđenju energetske efikasnosti nema za pozadinu samo zaštitu prirode. To je i ekonomska priča. Danas je jevtinije spriječiti izlivanje otpadnih voda u rijeke nego je prečišćavati. Jevtinije je reciklirati papir nego sjeći stabla i proizvoditi novi. Jeftinije je uštedjeti jedan megavat struje nego proizvesti novi. I dok to ne shvatimo kod nas priroda gubi.
Četvrtak, 13. maj
Dan pun sastanaka. Mnogo različitih lica, priča, iskustava, različitih razmišljanja i energija. Ipak, jedna tema se izdvaja: društveno odgovorno poslovanje. I naravno kao biolozi na to gledamo kroz prizmu životne sredine. Dok je u razvijenim zemljama svjeta to široko usvojena poslovna praksa, kod nas je teško naći dobar primjer. Društveno odgovorno poslovanje predsatvlja balans između ekonomskih i socijalnih ciljeva u cilju uspostavljanja viših standarda življenja, vodeći računa o odnosima prema potrošačima, zaposlenima i životnoj sredini.
Međutim, životna sredina kod nas nekako uvijek dođe na kraju. Kad se zadovolje sve potrebe. Pa šta ostane i ako ostane. A svima usta puna standarda i sve po standardima i u skladu sa istim. Da bi smo ih zaista zadovoljili onda treba misliti na njih u samom početku, u procesu samog planiranja. I to je ono gdje smo najtanji. Tu padamo na ispitu i vraćamo planove na popravne.
Bio je ovo dug dan, idem na piće sa prijateljima. Kažu da je to po standardima. A mi smo na korak od Evrope. E pa noć pred vikend – valja se provesti. Standardi se postovati moraju.
Petak, 14. maj
Petkom je obično ludnica. Ali ne i ovoga puta. Završavam dnevnik. Nosim ga popodne u radio. Sjutra je dan akcije za klimu. U Green-u se spremamo da obilježimo taj dan. Pripremili smo kratke brosure. Dijeliećemo ih gradjanima Podgorice.
Naš volonter Barbara, vraća se u Njemačku poslije dvije godine provedene u Crnoj Gori. Želimo da joj poklonimo nešto za uspomenu. Vijećamo šta bi bilo najprikladnije. Različiti prijedlozi. Ustvari različiti pogledi na Crnu Goru.
Ali stvari i predmeti nisu bitni. Bitna su sjećanja. A lijepa traju duže…
Subota, 08. maj
Napokon vikend. Subota je dan kada se vraćam sebi… Čak i iz misli potisnem grada, obaveze, stres...Mir i tišina. Dva dana za odmor neophodan tijelu. A i mislima godi. Misli, ljudi, događaji na koje ne stignem da obratim pažnju tokom radne sedmice odjednom su tu. Upotpunjavaju dan.
Nalazim vremena da pozavršavam obaveze, da se posvetim sebi, pospremim stan, da čitam, slušam muziku, sve one male stvari koje znače mnogo…
Prijatelj zaokružuju i uljepšavaju ovaj dan. Priča se nastavlja baš tamo gdje je stala prošlog vikenda. Kao po dogovoru. Tako je to sa ljudima koji se dugo poznaju. Počinje lakim notama, a onda dolaze na red i one ozbiljne, teme, od filosofije do politike, i svi imamo svoje viđenje, a svi se razumijemo, upravi onako kako to biva kod ljudi koji se postuju. Kultura dijaloga i razumijevanja, uvazavanje suprotnog mišljenja. Kako je to lako. A kako to fali našem društvu.
Nedjelja, 09. maj
Dan - po nekom nepisanom pravilu rezervisana za odlazak u prirodu. Ako se na vrijeme organizujemo odlazimo na neku lakšu planinarsku ili pješačku turu. Ako ne - onda makar kolima do Skadarskog jezera. Virpazar, Rijeka Crnojevića, boravak u prirodi. Ove nedelje Bojan i ja smo se odlučili za Ivanova Korita. Za Lovćen kažu da je jedini nacionalni park u Crnoj Gori u kom je istorija nadvisila prirodu.
Nevjerovatan sklad. Lovćen nas dočeka u magli. Laka garderoba i niska temperatura nisu doba kombinacija.
Vraćamo se u Podgoricu. Ostatak dana provodimo u kući, gledajući filmove. Kratka priprema za radnu sedmicu.
Ponedeljak, 10. maj
Svaki ponedeljak pomalo liči na onaj prethodni. Nastavljamo gdje smo stali u petak, nekako kao da nije ni bilo vikenda. I ovaj ponedeljak započinje malim jutarnjim ritualom, koji se ponavlja svakog dana. Sjedam za računar. Blaga panika od inboxa punog nepročitanih mailova pristiglih tokom vikenda.
Hm Hm , nista što ne bi moglo pričekati. I dok pijem jutarnju kafu prelistavam dnevnu štampu. Kažu, danas je najvažnije biti informisan, imati pravu informaciju u pravo vrijeme…
U novinama članak o uginulim bjeloglavim supovima nedaleko od Podgorice. Pretpostavka da su otrovani u pokušaju da ljudi otruju vukove. Čitava operacija je izvedena. Prvo je "neko ubio magarca, a nakon toga zatrovao lešinu, kako bi se potrovali vukovi". Pored ptica uginuli su i lisice i psi. Surovo. Zakonima o zaštiti prirode i lovstvu, zabranjeno je trovanje životinja. Štošta je u ovoj zemlji zabranjeno. No, sad ćemo vidjeti šta će uraditi inspekcije i svi koji u lancu odgovornosti treba da se oglase i odreaguju. Na žalost – sve će ostati po starom. Utvrđivali smo i ranije šta se desilo sa delfinima na primorju ili sa muflonima na sjeveru. Ali takve stvari se ponavljaju. U Evropi je mučenje i ubijanje životinja društveno neprihvatljivo ponašanje. Naravno, i kažnjivo je. Ne treba, valjda, ni pominjati. Međutim, naš odnos prema prirodi daleko je od evropskog. I ovo je samo jedan od primjera, a bjeloglavi sup evropski zaštićena vrsta je izgleda samo kolateralna šteta nebrige i neodgovornog odnosa prema prirodi. I dok pišem ovo sjećam se stihova Vita Nikolića iz pjesme “Pismo mojoj učiteljici”
Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.
...
Ja se često sjetim tog vremena davnog,
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.
Utorak, 11. maj
Dvorište Green Homa je divno u maju. Zeleno, procvjetalo, loza pravi hlad, a dvije laste tek svile gnijezdo iznad ulaznih vrata. Veliki znak pitanja, maskota naše nedavno završene kampanje Pamet u glavu, plan na popravni, podsjeća na javne rasprave za Moraču. Danas je bilo organizovano i predavanje u Američkom uglu o kampanjama. Zanimljivo je bilo slušati kako se rade kampanje u Americi i istovremeno praviti paralelu sa Moračom. Ako je uopšte moguće…
U Americi NVO sektor država doživljava kao partnera. A građani civilnom sektoru vjeruju. Međutim, kod nas skoro po pravilu, sve što dolazi od strane civilnog sektora, nebitno da li je u formi predloga, sugestija ili kritike dočekuje se “na nož”. A njihovi aktivisti su neprijatelji države i protivnici razvoja. Ekolozi su to dobro osjetili tokom kampanje za Taru i nedavno, vezano za Moraču. Polemisanje sa nepostojećim stavovima, pokušaji diskreditacije rada i pritisci samo su novi “dežavu”. Iako sam u jednom trenutku u toku kampanje pomislila da bi smo mogli biti svjedoci prave male “revolucije” u načinu razmišljanja naših nadležnih, prevarila sam se. Njihovi potezi samo pokazuju da u njima nema dovoljno demokratskog kapaciteta za otvoren dijalog i spremnosti da se civilni sektor prihvati kao ravnopravan partner. Na žalost, njihovu… I građana. I budžeta. I prirode…
Srijeda, 12. maj
Dan kao i uvijek, započinjem emisijom “Boje jutra” na TV Vijesti. Jutros prilog koji sam čekala. O kontejnerima za odvojeno odlaganje otpada koje je Green Home uspio obezbijediti i postavili u Crmnici. I to u zoni Nacionalnog parka. Mještani se brzo navikli. Nije ni nama trebalo mnogo kada smo u našu kancelariju donijeli kante za separaciju. Ni dva dana.
Ali kad se osvrenemo oko sebe i vidimo sav taj otpad po gradu onda shvatimo da nekima ne ide baš tako lako i brzo. I oni kamioni sakupljenog smeća po Skadarskom jezeru koje je isplivalo poslije zimskih poplava ne služe na obraz. I sve to u ekološkoj državi…
Ali nisu krivi građani, koje su svi potrčali da optuže. Da smo imali zakone i njihovu ne selektivnu primjenu, i mi bi se ponašali drugačije. Nisu Evropljani i zapadnjaci čistiji od nas, ali jesu odlučniji i istrajniji. I ne mijenjaju se stvari preko noći i na “o ruk”. Njihovi programi edukacije su dobro osmišljeni i stalni su. A rezultati vidjivi i mjerljivi. A najintersantniji je razlog zbog koga to rade. Priča o podizanju svijesti i potrebi očuvanja životne sredine, reciklaži, unaprđenju energetske efikasnosti nema za pozadinu samo zaštitu prirode. To je i ekonomska priča. Danas je jevtinije spriječiti izlivanje otpadnih voda u rijeke nego je prečišćavati. Jevtinije je reciklirati papir nego sjeći stabla i proizvoditi novi. Jeftinije je uštedjeti jedan megavat struje nego proizvesti novi. I dok to ne shvatimo kod nas priroda gubi.
Četvrtak, 13. maj
Dan pun sastanaka. Mnogo različitih lica, priča, iskustava, različitih razmišljanja i energija. Ipak, jedna tema se izdvaja: društveno odgovorno poslovanje. I naravno kao biolozi na to gledamo kroz prizmu životne sredine. Dok je u razvijenim zemljama svjeta to široko usvojena poslovna praksa, kod nas je teško naći dobar primjer. Društveno odgovorno poslovanje predsatvlja balans između ekonomskih i socijalnih ciljeva u cilju uspostavljanja viših standarda življenja, vodeći računa o odnosima prema potrošačima, zaposlenima i životnoj sredini.
Međutim, životna sredina kod nas nekako uvijek dođe na kraju. Kad se zadovolje sve potrebe. Pa šta ostane i ako ostane. A svima usta puna standarda i sve po standardima i u skladu sa istim. Da bi smo ih zaista zadovoljili onda treba misliti na njih u samom početku, u procesu samog planiranja. I to je ono gdje smo najtanji. Tu padamo na ispitu i vraćamo planove na popravne.
Bio je ovo dug dan, idem na piće sa prijateljima. Kažu da je to po standardima. A mi smo na korak od Evrope. E pa noć pred vikend – valja se provesti. Standardi se postovati moraju.
Petak, 14. maj
Petkom je obično ludnica. Ali ne i ovoga puta. Završavam dnevnik. Nosim ga popodne u radio. Sjutra je dan akcije za klimu. U Green-u se spremamo da obilježimo taj dan. Pripremili smo kratke brosure. Dijeliećemo ih gradjanima Podgorice.
Naš volonter Barbara, vraća se u Njemačku poslije dvije godine provedene u Crnoj Gori. Želimo da joj poklonimo nešto za uspomenu. Vijećamo šta bi bilo najprikladnije. Različiti prijedlozi. Ustvari različiti pogledi na Crnu Goru.
Ali stvari i predmeti nisu bitni. Bitna su sjećanja. A lijepa traju duže…
