Subota,15. avgust 2009.
Široko otvorenim očima nas sa naslovnih stranica skoro svih čeških novina gleda dvogodišnja Natalka. Lice joj je u ožiljcima, nema kosu. Ne govori, ne plače, kažu doktori, koji su već izvršili šest operacija na njenom sićušnom, zavojima prekrivenom tijelu. Natalka ne zna da je četiri mjeseca u vještačkom snu lebdjela izmedju života i smrti i da ima 80 procenata kože spaljene. Ne zna ni ko su čike, koje su 19. aprila u noći podmetnuli požar u domu njenih roditelja, samo zato što su Romi. Ni to da su sinoć uhapšeni neki od njih – da je to vijest dana, koju komentiraju prva pera česke žurnalistike. Svi citiraju šturi policijski podatak da su počinioci spojeni sa desničarskim ekstremnim pokretom. Taj je Češkoj donio medijsku etiketu zemlje, kojom nekažnjeno marširaju neonacisti, pale romske kuće i iz koje Romi bježe, jer se osjećaju ugroženi. Koliko je pretjerana i napuhana? I kada bi bila, može ispuhati jedino tada, kada napad na Rome postane „periferni raritet“, pišu neki. Nadam se da su Natalku probudili na vrijeme i da će to dočekati.
Nedjelja, 16. avgust 2009.
Ponedjeljak, 17. avgust 2009.
Dovršila još jednu emisiju za ciklus Ljudi dobre volje… Pavel Werner je imao samo trinaest godina kada se poslije četiri pohoda smrti vratio iz koncentracionih logora. Bez majke, oca i sestre. Prošlo je narednih skoro više nego četrdeset godina života za željeznom zavjesom, dok je dobio priliku da javno priča o tome šta je přeživio zato što je Jevrej. Sada se sjedokosi inženjer Pavel Werner redovno susreće sa češkim i njemačkim djacima i priča im kakve su to bile istorijske i životne lekcije. Uključujući i to, kako se političkim populističkim manipulacijama pronalaze dežurni krivci – narod, manjina, ljudi drugačijeg izgleda i navika… I kako se lako može doći od žute zvijezde na odjeći, zabrane školovanja do… zapaljivih boca sa benzinom.
Utorak, 18. avgust 2009.
Pragom danas prošla povorka sa maskama političara. Sa više ili manje smisla za humor se uklopila u političke igre pred jesenjim parlamentarnim izborima, ali takodje podsjetila na tradiciju bockavog i iskričavog ismijavanja, koje je u dobrom zdravlju i kondiciji preživjelo i najžešću „političku normalizaciju“ poslije 1968. Posebno simpatično mi je Društvo za veseliju sadašnjost, koje je organizovalo trke u Ulici političkih zatvorenika za njihovo oslobadjanje. Moto: Danas trčimo mi za vas – sutra ćete vi za nas.
Uzgred, lider čeških socijaldemokrata Jiri Paroubek dobija na dar papuče. Virtualno. Ljudi mu žele brzi odlazak u političku penziju, pa ko vele, nek mu se nadju pri ruci tj. nozi. Iniciativa na Facebooku ima već 8 hiljada simpatizera, a zainteresovani mogu birati izmedju klasičnih smedjih penzionerskih papuča, romantičnih s mašnicom ili dječijih, ružičastih u obliku životinjica.…
Što se naših izbora tiče, ne znam da li bi mi bio dovoljan cijeli sprat sa papučama u prodavnici Bata.
Srijeda, 19. avgust 2009.
Najradije ne bih ništa napisala. Savladava me umor od snimanja prekobrojnih emisija, koje će emitovati u vrijeme mog odmora. Kolege, koje rade dnevne vijesti, isključe kompjuter, magnetofon strpaju u fioku i… odu. Mi iz dokumetarnih programa tokom ljeta smišljamo, snimamo, montiramo sve uduplo. Ko izdrži, ode na odmor. A taj dupli nije.
Četvrtak, 20. avgust 2009.
U noći izmedju 20. i 21. augusta 1968. Čehoslovacima došla neočekivana bratska posjeta. Na tenkovima. Tragovi čvrstog porodičnog zagrljaja pravovjernih rodjaka iz Varšavskog pakta su bili donedavno vidljivi na kućama u Vinohradskoj ulici. I na Češkom radiju, oko kojeg se pucalo, me je izrešetana fasada još u u 1997. podsjećala na ratne, sarajevske kuršume. Poslije rekonstrukcije zgrade su se „preselili“ u arhive, gdje im i jeste mjesto. Kad li će se naši „tragovi“ naći u arhivama, a ne u dnevnoj političkoj upotrebi?
Petak, 21. avgust 2009.
Plus minus … minuta. U praškom prevoznom preduzeću kažu da gradski tramvaji i autobusi voze po redu vožnje. Plus minus jedna minuta. Mogu to potvrditi. Autobus za Suhdol mi je pobjegao ispred nosa. Otišao nepunu minutu ranije nego što je pisano. Na sreću stigla sam na vrijeme da u razgovoru sa slikarom Jaroslavom Šerihom provjerim šta znači slovo M u nazivu umjetničke grupe M57, koju je nekad davno osnivao. Stvarno je to M kao Makarska – ime kafane u kojoj su se okupljali oni, buntovnici protiv socijalističkog realizma u umjetnosti. Sjetih se naše Makarske – sarajevske kafane, kojoj su se takodje priklanjali buntovnici. S razlogom i bez. Plus minus…uspomena.
Široko otvorenim očima nas sa naslovnih stranica skoro svih čeških novina gleda dvogodišnja Natalka. Lice joj je u ožiljcima, nema kosu. Ne govori, ne plače, kažu doktori, koji su već izvršili šest operacija na njenom sićušnom, zavojima prekrivenom tijelu. Natalka ne zna da je četiri mjeseca u vještačkom snu lebdjela izmedju života i smrti i da ima 80 procenata kože spaljene. Ne zna ni ko su čike, koje su 19. aprila u noći podmetnuli požar u domu njenih roditelja, samo zato što su Romi. Ni to da su sinoć uhapšeni neki od njih – da je to vijest dana, koju komentiraju prva pera česke žurnalistike. Svi citiraju šturi policijski podatak da su počinioci spojeni sa desničarskim ekstremnim pokretom. Taj je Češkoj donio medijsku etiketu zemlje, kojom nekažnjeno marširaju neonacisti, pale romske kuće i iz koje Romi bježe, jer se osjećaju ugroženi. Koliko je pretjerana i napuhana? I kada bi bila, može ispuhati jedino tada, kada napad na Rome postane „periferni raritet“, pišu neki. Nadam se da su Natalku probudili na vrijeme i da će to dočekati.
Nedjelja, 16. avgust 2009.
Nedjelja lijeno promiče u dragim obavezama, nalik onima iz bivšeg života. Posjeta prijatelja, domaća kuhinja, prisni razgovori … Stižem i da prelistam zaostale novine. Slučajno nadjoh crticu o jučerašnjem festivalu … Više nego dvesto neonacista se okupilo na „političko kulturnom“ festivalu Dan slobode 2 u mjestu Novi Knin. Navodno, da svirkom i pjesmom prikupe novac za žrtve nedavnih poplava. Stvarno, da obilježe godišnjicu smrti Rudolfa Hessa, koja je za dva dana. Slične akcije su, za razliku od čeških, vlasti u Poljskoj, Madjarskoj i Njemačkoj zabranile. Drugi razlog okupljanja je, kako tvrdi server Češke televizije ČT24, u nezadovoljstvu ekstremista s jučerašnjim hapšenjem palikuća.
Ponedjeljak, 17. avgust 2009.
Dovršila još jednu emisiju za ciklus Ljudi dobre volje… Pavel Werner je imao samo trinaest godina kada se poslije četiri pohoda smrti vratio iz koncentracionih logora. Bez majke, oca i sestre. Prošlo je narednih skoro više nego četrdeset godina života za željeznom zavjesom, dok je dobio priliku da javno priča o tome šta je přeživio zato što je Jevrej. Sada se sjedokosi inženjer Pavel Werner redovno susreće sa češkim i njemačkim djacima i priča im kakve su to bile istorijske i životne lekcije. Uključujući i to, kako se političkim populističkim manipulacijama pronalaze dežurni krivci – narod, manjina, ljudi drugačijeg izgleda i navika… I kako se lako može doći od žute zvijezde na odjeći, zabrane školovanja do… zapaljivih boca sa benzinom.
Utorak, 18. avgust 2009.
Pragom danas prošla povorka sa maskama političara. Sa više ili manje smisla za humor se uklopila u političke igre pred jesenjim parlamentarnim izborima, ali takodje podsjetila na tradiciju bockavog i iskričavog ismijavanja, koje je u dobrom zdravlju i kondiciji preživjelo i najžešću „političku normalizaciju“ poslije 1968. Posebno simpatično mi je Društvo za veseliju sadašnjost, koje je organizovalo trke u Ulici političkih zatvorenika za njihovo oslobadjanje. Moto: Danas trčimo mi za vas – sutra ćete vi za nas.
Uzgred, lider čeških socijaldemokrata Jiri Paroubek dobija na dar papuče. Virtualno. Ljudi mu žele brzi odlazak u političku penziju, pa ko vele, nek mu se nadju pri ruci tj. nozi. Iniciativa na Facebooku ima već 8 hiljada simpatizera, a zainteresovani mogu birati izmedju klasičnih smedjih penzionerskih papuča, romantičnih s mašnicom ili dječijih, ružičastih u obliku životinjica.…
Što se naših izbora tiče, ne znam da li bi mi bio dovoljan cijeli sprat sa papučama u prodavnici Bata.
Srijeda, 19. avgust 2009.
Najradije ne bih ništa napisala. Savladava me umor od snimanja prekobrojnih emisija, koje će emitovati u vrijeme mog odmora. Kolege, koje rade dnevne vijesti, isključe kompjuter, magnetofon strpaju u fioku i… odu. Mi iz dokumetarnih programa tokom ljeta smišljamo, snimamo, montiramo sve uduplo. Ko izdrži, ode na odmor. A taj dupli nije.
Četvrtak, 20. avgust 2009.
U noći izmedju 20. i 21. augusta 1968. Čehoslovacima došla neočekivana bratska posjeta. Na tenkovima. Tragovi čvrstog porodičnog zagrljaja pravovjernih rodjaka iz Varšavskog pakta su bili donedavno vidljivi na kućama u Vinohradskoj ulici. I na Češkom radiju, oko kojeg se pucalo, me je izrešetana fasada još u u 1997. podsjećala na ratne, sarajevske kuršume. Poslije rekonstrukcije zgrade su se „preselili“ u arhive, gdje im i jeste mjesto. Kad li će se naši „tragovi“ naći u arhivama, a ne u dnevnoj političkoj upotrebi?
Petak, 21. avgust 2009.
Plus minus … minuta. U praškom prevoznom preduzeću kažu da gradski tramvaji i autobusi voze po redu vožnje. Plus minus jedna minuta. Mogu to potvrditi. Autobus za Suhdol mi je pobjegao ispred nosa. Otišao nepunu minutu ranije nego što je pisano. Na sreću stigla sam na vrijeme da u razgovoru sa slikarom Jaroslavom Šerihom provjerim šta znači slovo M u nazivu umjetničke grupe M57, koju je nekad davno osnivao. Stvarno je to M kao Makarska – ime kafane u kojoj su se okupljali oni, buntovnici protiv socijalističkog realizma u umjetnosti. Sjetih se naše Makarske – sarajevske kafane, kojoj su se takodje priklanjali buntovnici. S razlogom i bez. Plus minus…uspomena.
