Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Erol Avdović, slobodni novinar
Subota, 1.oktobar 2011, New York
Ne mogu da zaboravim što mi je sinoć rekla Munira Subašić; ono poznato skamanjeno lice, koje pripada majkama Srebrenice.
A rekla mi je puno, i danas, kad smo je snimali ispred zgrade UN-a. Želio sam da “kristalna” Palača naroda, bude, eto ta – “kulisa” za njenu ispovjed.
Munira Subašić
- Velika je razlika između živa i mrtva čovjeka! A još veća između mrtvog i nestalog, kaže mi Subašićeva u kameru. Ova 63-godišnja žena, evo preko 16 godina traga za kositima svog sina. U trenutku kada je odveden, kaže, “s olovkom u ruci” – imao samo 18 godina.
- Dovoljan je jedan zub i nekoliko koščica, da se utvrdi DNK, veli Munira; da se to u jednu mahramu skupi i sahrani. Da duša nađe smiraja!
“Nemoguće je, o ljudi, dostići muževnost majki u suzama”, prisjetih se evo, stiha poznatog turskog pjesnika Nazima Hikmeta.
Nedjelja, 2.oktobar 2011, New York
U nedjelju smo moja supruga i ja razgovarali o Dubrovniku. Prisjetili smo se jednog 29.novembra (Dana Republike) provedenog u gradu Marina Držića.
Kao dijete sam sa roditeljima ljetovao u Dubrovniku. A jedne godine skoro cijelo ljeto, preko uobičajenih “socijalističkih” deset dana. Moja mati, tada mlada lječnica, dobila je nekakav ljetni posao u “Vili Kabugi” gdje su se opravljala djeca rekovalescenti.
Sjetim se tako šljunka i zelene vode sa Belvi (Bellvue) plaže u strmoj uvali, kad sam na nekoj od njujorških plaža na mutnom Atlanskom okeanu. Čak i one najljepše američke plaže gdje sam sunce prizivao, u Vero Beachu ili Santa Barbari, u Kaliforniji nemaju šanse sa dubrovačkim.
Kako je nekom uopće moglo pasti napamet da ga prije 20 godina bombarduje?! Bilo – ne ponovilo se!
Ponedjeljak, 3.oktobar 2011, New York
Danas sam bio na Wall Streetu. Tamo već treći tjedan, protiv “kapitalističke pohlepe” prosvjeduju mladi, zapravo Amerikanci svih uzrasta. Bilo ih je nešto više od tisuću. Kao da je riječ o povećoj skupini koja slavi rođendan, recimo - Johna Lenona!
Protesti na Wall Streetu, oktobar 2011
Uz parole “Revolucija počinje kod kuće” i “Naučimo nešto od svijeta”, saznao sam da će se demonstracije, nakon New Yorka i Bostona dogoditi u Washinhtonu, Los Angelesu i San Francisku. Slikao sam se i s prvim izdanjem “revolucionarnih novina” - “Okupirani Wall Street”. Za svaki slučaj, nek ostane unucima.
Nikita, žena porijeklom iz bivše Jugoslivije s prezimenom Nikitović, učiteljica, koja je ostala bez posla mi kaže: Ovo je naša jesen, koja već miriše na “američko proljeće”. I dodaje: “S nama je 99 posto naroda”!
Nisam baš siguran u Nikitine riječi, ni u to da će New York postati Kairo ili Atena. Mislim nešto na Obamu; mogao bi zbog svega ovoga, izgubiti izbore naredne, 2012. Bilo bi mi žao.
Utorak, 4. oktobar 2011, New York
Danas je BiH bila među zemljama, koji su u Vijeću sigurnosti UN-a glasali u korist nacrta rezolucije o tzv. “pametnim sankcijama” protiv Sirije, jer tamošnji režim, evo već pola godine puca po svojim građanima.
Da nije bilo ruskog i kineskog veta, Bosna bi, kao “deveti glas” neophodne dvotrećinske većine, od ukupno 15 zemalja članica – ponovo, uz Gabon i Nigeriju – presudila o jednom važnom svjetskom pitanju.
Bosanski glas u Vijeću sigurnosti mogao bi biti presudan i oko prijema Palestine u Ujedinjene narode; ako do tog glasanja uopće dođe..
Bosanski glas u Vijeću sigurnosti mogao bi biti presudan i oko prijema Palestine u Ujedinjene narode; ako do tog glasanja uopće dođe u preostalih, manje od 90 dana, koliko još traje dvogodišnji mandat BiH u Vijeću.
Čini mi se ipak, da se Bosna provukla kroz ovo Vijeće, kao poslušan, ali ne suviše marljiv student! Bit će sramota ako ne bude glasala za Palestinu. Jer, Bosna je izabrana u Vijeće zahvaljujući i velikom broju arapskih glasova.
I ja mislim da je Bosna i Hercegovina zaslužila to mjesto, ali bh.diplomacija, bar ona koju ja ovdje poznajem – nije!
Srijeda, 5.oktobar, 2011, New York
Već treću srijedu za redom nemam vremena odvesti majku na fizikalnu terapiju. Ona me tješi da je ionako sve sama uzela u svoje ruke, i da ništa ne propuštamo; fizioterapeti su grubi za njene staračke kosti, a doktor nezainteresiran.
Sigurno zvučim patetično kada se navečer vratim “s posla”, pa s ukućanima pričam o svjetskim temama, propuštajući sitnice koje život znače. Sjetim se Slobodana Aligrudića koji u filmu “Sjećaš li se doli Bell”, prije umiranja govori sinovima u svijetloj budućnosti cjelog čovječanstva.
Ne mogu ni danas unijeti bar zrnce više optimizma u svoj dom – ili neke izgledno perspektivne vijesti. No, to bi onda, trebala biti dobra vijest! To znači da je i umiranje još daleko! Sreća je što je u Americi skupo biti bolestan.
Sin mi veli da je popravio auto kod Milana, i da nije bilo tako skupo.
Četvrtak, 6.oktobar 2011, New York
Doista sam pod dojmom onog što mi je u intervju koji se na kraju pretvorio u prijateljski razgovor dvojice vršnjaka (obojica smo rođeni 1958) ispričao Jean-Christophe Bas, autor vrlo poznate knjige “L’EUROPE A LA CARTE”, napisane u povodu 20-te obljetnice pada Berlinskog zida
'L’Europe à la carte' Jean-Christophe Basa
Ne bi trebali više govoriti o “sukobu civilizacija” već bi to, trebali sloviti kao “sudar dva strašna neznanja”, kaže Jean-Christophe, inače jedan od glavnih strateških savjetnika u UN-ovom programu “Alijansa civilizacija”.
Sa zadovoljstvom zaključujemo da je Hungtintonova teorija pokopana. I da joj je i sam Bush dohakao; dokusurio je!
Alijansa civilizacija dodjeljuje svake godine nagradu posvećenu inovacijama u interkultularnom dijalogu. Neko bi se sa Balkana već trebao ogledati u tome, posebno iz Bosne. Kad neće poltičari, jer već 20 godina udobno žive od naglašavanih pučkih “razlika” – trebao bi se naći neki politički inovativan Bosanac da ih nauči pameti.
Petak, 7.oktobar 2011, New York
Žao mi je što ne idem biciklom na posao. Gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg je lijepo obilježio staze za dva kotača. Sve je tu, uključujući i prekrasne jesenje dane. Produženo “bablje”, ili kako s ove strane Atlantika kažu – “indijansko ljeto”, ali ne mogu se odlučiti!
Ne mogu se odlučiti i da li da sa bh.fanatikosima idem na utakmicu u Pariz. Odavno smo to bili ukalkulisali u kućni budžet, ali sad su se nešto moji sinovi pokolebali poslije nereda u Sarajevu. Ipak je skupo, vadimo se svi skupa.
Kažem im, da sam svojevremeno, u bivšoj Jugoslaviji, uz Želju i Sarajevo, najviše volio splitski Hajduk. Gledaju me sumnjičavo. Gledam i ja njih!
Dođe mi da uzmem svoju dragu Nalan za ruku, i pravac Nijagara! I da joj tamo ispod vodopada šapnem ono što je je Hemfri (Humphrey) Bogard, doduše u toploj Kazablanki, rekao Ingrid Bergman. Otprilike: “Vjerujem da je ovo početak jednog dugog prijateljstva”.
