Dnevnik za RSE vodio novinar Dževdet Tuzlić.
Subota, 04. april 2009.
Veoma često subotom, već više od godinu dana, budim se u Jajcu. Ni rano ni kasno, ali sa željom da “uhvatim” trenutak kada se budi Emma, da “uhvatim”prvi jutarnji osmjeh na njenom licu. Još snenu je “pokupim” iz njenog krevetca, čvrsto se zagrlimo sa neodoljivom potrebom da tim stiskom nadoknadimo razdvojenost tokom sedmice. Pitam je šta je sanjala ? I mene i mamu Almu, kaže, a ponekad i Bobija, čiji lavež još ne dopire iz dvorišta. Emma i ja gledamo kroz prozor. Lijevo je stara Kršlakova kuća, spomenik medju druga 23 koji su potencijal Jajca za upis na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine, ispred nas je, u ratu eksplozivom raznesena, Esma-hanuma džamija. Jedinstvena u svijetu, jer nosi žensko ime.
Planiram da kafu popijem sa prvim punčevim komšijom dr. Enesom Milakom, historičarem koji se, medju rijetkima, brine za očuvanje preostalih eksponata Muzeja II zasjedanja AVNOJ-a. Doratni kustos Risto Jarčov, odmah s proljeća 92. obukao je uniformu sljedbenika onih koji su se i 1943. borili protiv partizana. Pa sad znam da je i mene, i mnoge djačke ekskurzije, lagao da voli Tita, Mošu Pijade, Ivana Ribara, efendiju Mehmeda Mujkića i druge vjećnike koji su porodili avnojevsku Jugoslaviju.
Subotnje jutro podsjeća na kišu. Odustajemo od ideje da odemo u Split i zakačimo tračak proljetnog sunca. Idem sa Emmom u zavičaj. Kotor Varoš je pitomi gradić na rijeci Vrbanji. Roditeljsku kuću sam obnovio nakon što je u junu 92. spaljena. Ovo je Emmin prvi odlazak u moj rodni grad. Želim joj pokazati višnju u dvorištu koju je zasadio moj otac, rahmetli Muhamed. Srećemo bivše komšije, Selim me časti domaćom šljivom, rodjak s mamine strane - Edika, Emmi je donio veliku čokoladu.
Posjetili smo i starog Muju, oca poznatog bosanskohercegovačkog kipara Mustafe Skopljaka. Hoša je došao iz Švedske, kreči voćke, čeka ostatak porodice koja stiže za koji dan. Prati nas do vodopada na Bobasu kojeg nadvisuje srednjovjekovna tamnica, te stari grad Kotor koji je historijska činjenica iz 1322. godine. Sa Dubravkom Lovrenovićem sam razgovarao da se ove starine stave na listu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika kulture.
Nedjelja, 05. april 2009.
Danas je Almin rodjendan. Lila je napravila tortu. Ali sve je pomiješano sa osjećanjem povratka za Sarajevo.
Zbog satnice autobusa za koji nam vrijedi povratna karta, ideju da roštiljamo na Žnjukovoj vikendici na Plivskom jezeru, mijenjamo za nedeljni ručak u kući.
Emma gleda crtić u kojem Dora želi proslaviti rodjendan svog malog prijatelja Čizme.
Uz njih Emma trenira tekst rodjendanske čestitke koju će izgovoriti mami. Sutra rodjendan slavi grad Sarajevo. Nije dodijeljena 6-aprilska nagrada niti jednom pojedincu. U kakvom to socijalno-kulturnom kaležu živimo? Zar baš niko svojom kreativnšću nije takvo priznanje zaslužio?
I otkud Mostarac na čelu Sarajeva, znam da bi, da je živ, jetko primjetio filmski reditelj Bato Čengić, čiji je otac bio prvi gradonačelnik Sarajeva nakon II svjetskog rata. Ko su danas, uopšte, prvi ljudi i većih i manjih gradova u Bosni i Hercegovini? Likovi iz političkih ukrštenica čija nam imena ne znače baš mnogo, a djela još manje.
Ponedjeljak, 06. april 2009.
Idem za Mostar koji i nema gradonačelnika. Pa ispada da je bolje imati i Mostarca za gradonačelnika u Sarajevu, nego nikakvog u Mostaru. Alma brine da se obučem prikladno.
Sarajevska jutra su još prohladna, a u Mostaru najavljuju veoma topao dan.
Potpisuje se ugovor o medijskom pokroviteljstvu kulturne manifestacije Dani Matice hrvatske– Mostarsko proljeće. I ove godine ću taj prenos komentirati gledateljima BHT1 uživo. Josip Muselimović i Milenko Voćkić govore o značaju ovog čina, o potrebi da se kulturni identiteti na svakom djeliću Bosne i Hercegovine prezentiraju i da te činjenice posredstvom televizije dopru do što većeg broja gradjana naše zemlje.
Mnogo predstavnika medijskih kuća došlo je na upriličeno potpisivanje. To me raduje, jer se naša, već duže vrijeme obezglavljena televizija, iz petnih žila bori da mediji pokažu interes za naša nastojanja unapredjenja programa, a ne da im je senzacionalistički duh ovog vremena interes okrenuo samo ka tome šta je menadžment upravnom odboru i obrnuto.
Voćka nastoji da se i u teškim finansijskim okolnostima, novinari BHT1 nadju na relevantnim mjestima svekolike zbilje koju javni servis, po definiciji, gledateljstvu treba donijeti u svojim emisijama.
Nakon obilnog ručka u bašti restorana “Radobolja” u Mostaru, u Jablanici samo naš producent Adnan “Kod Gojka” kupuje jagnjetinu “za ponijeti”.
Utorak, 07. april 2009.
Danas je Kolegij kod direktora. Žurim u Meeting Point, zbog nastavka razgovora o medijskom partnerstvu BHRT-a sa SFF-om koje smo sa direktorom sarajevskog festivala Mirsadom Purivatrom dogovorili prošle sedmice. I taj veliki kulturni dogadjaj javni servis na nivou države će pokrivati, na što sam ponosan. Tako da zaokružujemo nisku najznačajnijih kulturnih manifestacija u državi s kojima suradjujemo. Uz SFF tu su teatarski festivali u Brčkom, Jajcu i Mostaru, pa MESS kao medjunarodni,
Sarajevski dani poezije, Kratkofil u Banja Luci…Čitava Bosna i Hercegovina.
Mirjana iz Praga mailom me podsjeća da pošaljem fotografiju. Pa me dirnula “u tanku žicu”, napisala mi to na češkom. A meni kroz glavu emotivni uragan, vraćanje na vrijeme prije “plišane revolucije”, kada sam živio u Pragu.
Igor Spasov, praški student filmske montaže, živi u Beogradu, “dokusurio” me, jer mi istog dana pošalje izbledjelu fotografiju na kojoj su praški djaci iz tog vremena, reditelj Zoran Maširević iz Sombora, koji se, na žalost, ne bavi filmskom režijom. “Najteže je preći granicu u nama”, bio je slogan njegovog debitanstskog, ali i jedinog filma “Granica”. Na fotografiji su i Sarajlije Benjamin Filipović i Ema Kubat, tada studenti režije, kamerman iz Ljubljane Bojan Bazelic, ima još nekolicina likova, ali, kaže Igor – mjesto boravka nepoznato.
Praški djaci sa Balkana sada su širom svijeta, a u Pragu su s ovih prostora, uglavnom novopečeni trgovci, vlasnici picerija i restorana. Čujem da “Kogo” posoluje odlično.
Kada se u Bosni i Hercegovini 90-tih uspostavila “ravnoteža straha”, i kada su “rezervne domovine” ušle u modu, ja sam govorio kako je imam i ja, a to je Češka.
Tamo žive moji prijatelji kojima sam na pitanje “proč jste nam zabili Ferdinanda”, odgovarao kako sam i ja dio te množine.
Blizak mi je taj jezik. Sa Hrabalom pio pivo u “Zlateho hada”, imam njegove knjige s posvetom. Pokazao sam ih nedavno Jiri Menzelu, kada smo, prilikom njegova dolaska u Sarajevo, uradili intervju. Sada tragam za insertima iz njegovih filmova. Imam nešto iz filma “Ševe na koncu” koji sam gledao u “Blaniku” na Vaclavskim 1990. godine, 20 godina nakon skidanja zabrane prikazivanja.
Prag je ostao u mnogim mojim zapisima, napravio sam brdo intervjua sa češkim piscima, rediteljima, čak i sa tada jedinim čehoslovačkim kosmonautom, Vladimirom Remekom, odnosno Remkem, kako bi rekli Česi. U Pragu su moja Zdenka na češkom radiju, Petr Prvada u “Mladoj fronti”, ne znam šta je s koleginicom s televizije Jitkom Obzinovom, Vit Kurfirstr je diplomata u Australiji, Pechankovi - Mirek i Milica, su me u vihoru rata, koncem 1992. primili u svoj stan na Malostranskoj. I kudravi Kokeš je tada bio živ. Zajedno smo bili i na inauguraciji Havela za prvog predsjednika Češke 1993. godine.
Srijeda, 08. april 2009.
Budim se rano. Danas snimam studijski segment “Dimenzije više”, magazina iz kulture koji sam pokrenuo prelaskom sa FTV na BHT1 prije 2 godine.
Dolaze mi važni i dragi gosti: Josip Muselimović, odvjetnik iz Mostara, ali u ulozi predsjednika Matice hrvatske Mostar, pa Mostarac koji živi u Slovačkoj, kolekcionar i galerist Srećko Lola Mustagrudić, te Ivica Šarić, prvak sarajevske Opere.
Pričamo o “Mostarskom proljeću 2009” koje se otvara 15. aprila.
Josip ističe kako je ova kulturna manifestacija katedrala duha i zajedništva, kako je ujediniteljski faktor i Mostara i regije u cjelini. Pa će mu u goste stići gradonačelnici Kotora, Sarajeva, Podgorice, Splita, Šibenika, crnogorski predsjednik Filip Vujanović…
Lola će na izložbi prvi put pokazati svoju numizmatičku zbirku, posebno ponosan na talire koji svjedoče o trgovini na današnjem području Hercegovine oko 400 godina prije Krista. A Ivica slavi 35 godina umjetničkog rada. Volio bi, kaže, da slavi neki jubilej sa manje decenija iza sebe. Znao bi da je mladji.
Danas je u Sarajevu, s onu stranu radosti, preselio i tenor Avdo Beganović. Uz Šarića, na komemoraciji je govorio i Krunoslav Cigoj. Odlazi nam raja.
Ćetvrtak, 09. april 2009.
Probudila me moja dvoipogodišnja Emma. Bez greške u rodu broju i padežu kaže mi da će doći u petak. Pitam je koliko će godina imati kad bude iz Jajca prolazila kroz Vitez. Kaže: tli. Jer samo djecu od 3 godine puštaju u tamošnju igraonicu. Sjetim se u tim trenucima jedne Sidranove rečenice, vozova, konduktera. Prošlost. Lijepa vremena. Zove me i pozorišni reditelj Sulejman Kupusović.
Ljuti se što jubileju tuzlanskog Narodnog pozorišta nisam posvetio veću minutažu. Nije gledao prethodnu emisiju, kada je to bila glavna tema.
Danas me čeka višesatna montaža sutrašnje emisije. Kad se umoran vratim kući, neću barem zavidjeti onima koji će na bh premijeru srbijanskog filma “Ljubav i drugi zločini”, jer sam ga vidio lani na Berlinalu. Glavna glumica Anica Dobra, sa medjunarodnom reputacijom, prvi intervju u životu 80-tih dala je u Sarajevu, za “Treću dimenziju” II programa Radio Sarajeva. Golobradi novinar je bio moja malenskost. Eto i toga sam se sada sjetio.
Jedini bh oskarovac Danis Tanović počinje u julu snimati svoj prvi film koji će imati bosansku nacionalnost. „Cirkus Kolumbija“ će se zvati, to mi javlja Miro Purivatra, direktor Sarajevo film festivala. Moja TV kuća bi trebala biti koproducent. Nadam se da hoće.
Petak, 10. april 2009.
Sada mi naprosto žao što je ovaj Dnevnik trajao samo jednu sedmicu. U brzini kakvom živim toliko dogadjaja prodje, a da ih čovjek ne uspije registrirati, ma koliko važno mjesto zauzimali. Ni ovaj Dnevnik nije mogao “podnijeti” ukupnu zbilju kojom sam okupiran svakodnevno. No danas je, ipak, petak. Neću u džamiju na džumu, inače ne idem. Ali Zovem Zoku iz opštine Stari grad. Nije na poslu, otišao na džumu, kaže čiko s telefonaske centrale. Iza plašta tobožnje vjere danas se ne kriju samo bivši komunisti.
Iam još par sati montaže. Emisija je u 22,15.
Danas je i mala svečanost. Obilježava se dan osnivanja Radio Sarajeva. Bilo je to prije 64 godine. Prije ravno 30 i sam sam profesionalno počeo raditi u ovoj kući.
Subota, 04. april 2009.
Veoma često subotom, već više od godinu dana, budim se u Jajcu. Ni rano ni kasno, ali sa željom da “uhvatim” trenutak kada se budi Emma, da “uhvatim”prvi jutarnji osmjeh na njenom licu. Još snenu je “pokupim” iz njenog krevetca, čvrsto se zagrlimo sa neodoljivom potrebom da tim stiskom nadoknadimo razdvojenost tokom sedmice. Pitam je šta je sanjala ? I mene i mamu Almu, kaže, a ponekad i Bobija, čiji lavež još ne dopire iz dvorišta. Emma i ja gledamo kroz prozor. Lijevo je stara Kršlakova kuća, spomenik medju druga 23 koji su potencijal Jajca za upis na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine, ispred nas je, u ratu eksplozivom raznesena, Esma-hanuma džamija. Jedinstvena u svijetu, jer nosi žensko ime.
Planiram da kafu popijem sa prvim punčevim komšijom dr. Enesom Milakom, historičarem koji se, medju rijetkima, brine za očuvanje preostalih eksponata Muzeja II zasjedanja AVNOJ-a. Doratni kustos Risto Jarčov, odmah s proljeća 92. obukao je uniformu sljedbenika onih koji su se i 1943. borili protiv partizana. Pa sad znam da je i mene, i mnoge djačke ekskurzije, lagao da voli Tita, Mošu Pijade, Ivana Ribara, efendiju Mehmeda Mujkića i druge vjećnike koji su porodili avnojevsku Jugoslaviju.
Subotnje jutro podsjeća na kišu. Odustajemo od ideje da odemo u Split i zakačimo tračak proljetnog sunca. Idem sa Emmom u zavičaj. Kotor Varoš je pitomi gradić na rijeci Vrbanji. Roditeljsku kuću sam obnovio nakon što je u junu 92. spaljena. Ovo je Emmin prvi odlazak u moj rodni grad. Želim joj pokazati višnju u dvorištu koju je zasadio moj otac, rahmetli Muhamed. Srećemo bivše komšije, Selim me časti domaćom šljivom, rodjak s mamine strane - Edika, Emmi je donio veliku čokoladu.
Posjetili smo i starog Muju, oca poznatog bosanskohercegovačkog kipara Mustafe Skopljaka. Hoša je došao iz Švedske, kreči voćke, čeka ostatak porodice koja stiže za koji dan. Prati nas do vodopada na Bobasu kojeg nadvisuje srednjovjekovna tamnica, te stari grad Kotor koji je historijska činjenica iz 1322. godine. Sa Dubravkom Lovrenovićem sam razgovarao da se ove starine stave na listu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika kulture.
Nedjelja, 05. april 2009.
Danas je Almin rodjendan. Lila je napravila tortu. Ali sve je pomiješano sa osjećanjem povratka za Sarajevo.
Zbog satnice autobusa za koji nam vrijedi povratna karta, ideju da roštiljamo na Žnjukovoj vikendici na Plivskom jezeru, mijenjamo za nedeljni ručak u kući.
Emma gleda crtić u kojem Dora želi proslaviti rodjendan svog malog prijatelja Čizme.
Uz njih Emma trenira tekst rodjendanske čestitke koju će izgovoriti mami. Sutra rodjendan slavi grad Sarajevo. Nije dodijeljena 6-aprilska nagrada niti jednom pojedincu. U kakvom to socijalno-kulturnom kaležu živimo? Zar baš niko svojom kreativnšću nije takvo priznanje zaslužio?
I otkud Mostarac na čelu Sarajeva, znam da bi, da je živ, jetko primjetio filmski reditelj Bato Čengić, čiji je otac bio prvi gradonačelnik Sarajeva nakon II svjetskog rata. Ko su danas, uopšte, prvi ljudi i većih i manjih gradova u Bosni i Hercegovini? Likovi iz političkih ukrštenica čija nam imena ne znače baš mnogo, a djela još manje.
Ponedjeljak, 06. april 2009.
Idem za Mostar koji i nema gradonačelnika. Pa ispada da je bolje imati i Mostarca za gradonačelnika u Sarajevu, nego nikakvog u Mostaru. Alma brine da se obučem prikladno.
Sarajevska jutra su još prohladna, a u Mostaru najavljuju veoma topao dan.
Potpisuje se ugovor o medijskom pokroviteljstvu kulturne manifestacije Dani Matice hrvatske– Mostarsko proljeće. I ove godine ću taj prenos komentirati gledateljima BHT1 uživo. Josip Muselimović i Milenko Voćkić govore o značaju ovog čina, o potrebi da se kulturni identiteti na svakom djeliću Bosne i Hercegovine prezentiraju i da te činjenice posredstvom televizije dopru do što većeg broja gradjana naše zemlje.
Naša, već duže vrijeme obezglavljena televizija, iz petnih žila se bori da mediji pokažu interes za naša nastojanja unapredjenja programa, a ne da im je senzacionalistički duh ovog vremena interes okrenuo samo ka tome šta je menadžment upravnom odboru i obrnuto...
Voćka nastoji da se i u teškim finansijskim okolnostima, novinari BHT1 nadju na relevantnim mjestima svekolike zbilje koju javni servis, po definiciji, gledateljstvu treba donijeti u svojim emisijama.
Nakon obilnog ručka u bašti restorana “Radobolja” u Mostaru, u Jablanici samo naš producent Adnan “Kod Gojka” kupuje jagnjetinu “za ponijeti”.
Utorak, 07. april 2009.
Danas je Kolegij kod direktora. Žurim u Meeting Point, zbog nastavka razgovora o medijskom partnerstvu BHRT-a sa SFF-om koje smo sa direktorom sarajevskog festivala Mirsadom Purivatrom dogovorili prošle sedmice. I taj veliki kulturni dogadjaj javni servis na nivou države će pokrivati, na što sam ponosan. Tako da zaokružujemo nisku najznačajnijih kulturnih manifestacija u državi s kojima suradjujemo. Uz SFF tu su teatarski festivali u Brčkom, Jajcu i Mostaru, pa MESS kao medjunarodni,
Sarajevski dani poezije, Kratkofil u Banja Luci…Čitava Bosna i Hercegovina.
Mirjana iz Praga mailom me podsjeća da pošaljem fotografiju. Pa me dirnula “u tanku žicu”, napisala mi to na češkom. A meni kroz glavu emotivni uragan, vraćanje na vrijeme prije “plišane revolucije”, kada sam živio u Pragu.
Igor Spasov, praški student filmske montaže, živi u Beogradu, “dokusurio” me, jer mi istog dana pošalje izbledjelu fotografiju na kojoj su praški djaci iz tog vremena, reditelj Zoran Maširević iz Sombora, koji se, na žalost, ne bavi filmskom režijom. “Najteže je preći granicu u nama”, bio je slogan njegovog debitanstskog, ali i jedinog filma “Granica”. Na fotografiji su i Sarajlije Benjamin Filipović i Ema Kubat, tada studenti režije, kamerman iz Ljubljane Bojan Bazelic, ima još nekolicina likova, ali, kaže Igor – mjesto boravka nepoznato.
Praški djaci sa Balkana sada su širom svijeta, a u Pragu su s ovih prostora, uglavnom novopečeni trgovci, vlasnici picerija i restorana. Čujem da “Kogo” posoluje odlično.
Kada se u Bosni i Hercegovini 90-tih uspostavila “ravnoteža straha”, i kada su “rezervne domovine” ušle u modu, ja sam govorio kako je imam i ja, a to je Češka...
Tamo žive moji prijatelji kojima sam na pitanje “proč jste nam zabili Ferdinanda”, odgovarao kako sam i ja dio te množine.
Blizak mi je taj jezik. Sa Hrabalom pio pivo u “Zlateho hada”, imam njegove knjige s posvetom. Pokazao sam ih nedavno Jiri Menzelu, kada smo, prilikom njegova dolaska u Sarajevo, uradili intervju. Sada tragam za insertima iz njegovih filmova. Imam nešto iz filma “Ševe na koncu” koji sam gledao u “Blaniku” na Vaclavskim 1990. godine, 20 godina nakon skidanja zabrane prikazivanja.
Prag je ostao u mnogim mojim zapisima, napravio sam brdo intervjua sa češkim piscima, rediteljima, čak i sa tada jedinim čehoslovačkim kosmonautom, Vladimirom Remekom, odnosno Remkem, kako bi rekli Česi. U Pragu su moja Zdenka na češkom radiju, Petr Prvada u “Mladoj fronti”, ne znam šta je s koleginicom s televizije Jitkom Obzinovom, Vit Kurfirstr je diplomata u Australiji, Pechankovi - Mirek i Milica, su me u vihoru rata, koncem 1992. primili u svoj stan na Malostranskoj. I kudravi Kokeš je tada bio živ. Zajedno smo bili i na inauguraciji Havela za prvog predsjednika Češke 1993. godine.
Srijeda, 08. april 2009.
Budim se rano. Danas snimam studijski segment “Dimenzije više”, magazina iz kulture koji sam pokrenuo prelaskom sa FTV na BHT1 prije 2 godine.
Dolaze mi važni i dragi gosti: Josip Muselimović, odvjetnik iz Mostara, ali u ulozi predsjednika Matice hrvatske Mostar, pa Mostarac koji živi u Slovačkoj, kolekcionar i galerist Srećko Lola Mustagrudić, te Ivica Šarić, prvak sarajevske Opere.
Pričamo o “Mostarskom proljeću 2009” koje se otvara 15. aprila.
Josip ističe kako je ova kulturna manifestacija katedrala duha i zajedništva, kako je ujediniteljski faktor i Mostara i regije u cjelini. Pa će mu u goste stići gradonačelnici Kotora, Sarajeva, Podgorice, Splita, Šibenika, crnogorski predsjednik Filip Vujanović…
Lola će na izložbi prvi put pokazati svoju numizmatičku zbirku, posebno ponosan na talire koji svjedoče o trgovini na današnjem području Hercegovine oko 400 godina prije Krista. A Ivica slavi 35 godina umjetničkog rada. Volio bi, kaže, da slavi neki jubilej sa manje decenija iza sebe. Znao bi da je mladji.
Danas je u Sarajevu, s onu stranu radosti, preselio i tenor Avdo Beganović. Uz Šarića, na komemoraciji je govorio i Krunoslav Cigoj. Odlazi nam raja.
Ćetvrtak, 09. april 2009.
Probudila me moja dvoipogodišnja Emma. Bez greške u rodu broju i padežu kaže mi da će doći u petak. Pitam je koliko će godina imati kad bude iz Jajca prolazila kroz Vitez. Kaže: tli. Jer samo djecu od 3 godine puštaju u tamošnju igraonicu. Sjetim se u tim trenucima jedne Sidranove rečenice, vozova, konduktera. Prošlost. Lijepa vremena. Zove me i pozorišni reditelj Sulejman Kupusović.
Ljuti se što jubileju tuzlanskog Narodnog pozorišta nisam posvetio veću minutažu. Nije gledao prethodnu emisiju, kada je to bila glavna tema.
Danas me čeka višesatna montaža sutrašnje emisije. Kad se umoran vratim kući, neću barem zavidjeti onima koji će na bh premijeru srbijanskog filma “Ljubav i drugi zločini”, jer sam ga vidio lani na Berlinalu. Glavna glumica Anica Dobra, sa medjunarodnom reputacijom, prvi intervju u životu 80-tih dala je u Sarajevu, za “Treću dimenziju” II programa Radio Sarajeva. Golobradi novinar je bio moja malenskost. Eto i toga sam se sada sjetio.
Jedini bh oskarovac Danis Tanović počinje u julu snimati svoj prvi film koji će imati bosansku nacionalnost. „Cirkus Kolumbija“ će se zvati, to mi javlja Miro Purivatra, direktor Sarajevo film festivala. Moja TV kuća bi trebala biti koproducent. Nadam se da hoće.
Petak, 10. april 2009.
U brzini kakvom živim toliko dogadjaja prodje, a da ih čovjek ne uspije registrirati, ma koliko važno mjesto zauzimali. Ni ovaj Dnevnik nije mogao “podnijeti” ukupnu zbilju kojom sam okupiran svakodnevno...
Iam još par sati montaže. Emisija je u 22,15.
Danas je i mala svečanost. Obilježava se dan osnivanja Radio Sarajeva. Bilo je to prije 64 godine. Prije ravno 30 i sam sam profesionalno počeo raditi u ovoj kući.
