Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio ravnatelj Kazališta Gavella u Zagrebu Darko Stazić.
22.5., subota
Jučer se vratili iz Beograda, gdje je kazalište „Gavella“ gostovalo u Ateljeu 212 na Festivalu „Mucijevi dani“ s predstavom "Peer Gynt" Henrika Ibsena, u režiji Aleksandra Popovskog. Ovaj se festival održava po prvi put, a posvećen je uspomeni na redatelja, osnivača i dugogodišnjeg ravnatelja Ateljea 212, Ljubomira Draškića Mucija koji se na bezbroj načina ugradio u povijest revolucionarnog beogradskog teatra, Ateljea 212. Dvorana je bila prepuna, a predstava popraćena s ovacijama. Zanimljivo je to kako beogradska publika prima naše predstave. Nije ovo prvi put da smo tamo imali ogroman uspjeh. Moram reći da je i obratno. Zagrebačka publika redovito ispuni gledalište do posljednjeg mjesta, gostuje li kod nas koja predstava iz Beograda. Čini se da je ipak prošlo dosta godina od tog nesretnog ratnog sukoba i da se danas mogu polako početi izgrađivati normalni dobrosusjedski odnosi, barem kad je o kazalištu riječ. Što se kazališta „Gavella“ tiče, mi to već sustavno radimo godinama, na obostrano zadovoljstvo. Ova je tema, međutim, tako široka i zanimljiva da bi se o njoj moglo prilati nadugo i naširoko, a ovaj dnevnik nema toliko prostora. Jučerašnji je dan protekao u putovanju natrag. Dobra, vedra atmosfera u utobusu. S glumcima je uvijek lijepo putovati.
23.5., nedjelja
Sinoć sam bio na premijeri predstave „Buđenje proljeća“ Franka Wedekinda u režiji mladog hrvatskog redatelja Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih. Frljić je Wedekindov tekst koristio kao predložak, razgradivši ga u potpunosti, uzimajući iz njega samo one scene koje su mu trebale, intervenirajući u tekst citatima takozvanih „Vatikanskih ugovora“ koje je Republika Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom u prosincu 1996. godine. Ovo je predstava s tezom. Predstava koja bez rukavica obračunava s utjecajem katoličke crkve na ukupni život u Hrvatskoj, njenim statusom i položajem u društvu, a naročito obzirom na činjenicu da se Hrvatska proklamira kao sekularna država. Primjer izrazito angažiranog teatra koji nas ne može ostaviti hladnim ili nezainteresiranim. Očekujem burne reakcije. Osobito od strane klera.
Iz predstave Kaligula
24.5., ponedjeljak
Stigao uznemirujući mail iz Rijeke. Špediter koji nam prevozi scenografiju iz Bogote, Kolumbija, gdje je naša predstava „Kaligula“ u režiji Tomaža Pandura gostovala na najvećem kazališnom festivalu na svijetu prije mjesec i pol dana, zbog nekog neuobičajenog carinskog postupka u Španjolskoj, propustila se ukrcati na brod na koji je bila predviđena, pa neće stići na vrijeme u Hrvatsku. Predstava je na repertoaru, ulaznice se za nju prodaju, a scenografije biti neće. Donosimo tešku odluku da otkažemo najavljenu izvedbu. Da stvar bude gora, jedno petnaestak direktora raznih kazališta i selektora svjetskih festivala dolaze u Zagreb na takozvani „Showcase“ pogledati neke od naših predstava u lipnju, a među njima je trebala biti i „Kaligula“. Zanimljivo je za reći da se isti problem pojavio i kad smo prevozili scenografiju u Bogotu. Na koncu smo je skinuli s broda u Španjolskoj i stavuli na avion, kako bismo mogli nastupiti na Festivalu. Čini se kako je prijevoz robe brodom i u 21. stoljeću posve nesiguran poduhvat. Ili su bar moja iskustva takva.
Sjećanje na Šovu
25.5., utorak
Iznenada, iz zimske garderobe uskačemo u ljetnu. Temperature se penju na plus 26. Proljeća, dakle i nije bilo, obreli smo se iznenada u polovici ljeta. Navečer posižem za novom knjigom Marine Vujčić, njenim prvom romanom pod naslovom „Tuđi život“, koju je promovirala prije nekolio dana. Knjiga me povukla, stranice teku, vrijeme prolazi a da ga nisam svjestan. To je očit dokaz da se radi o dobroj literaturi. Tako je to sa mnom i knjigama. Ili me kniga odmah zaokupi ili odustajem negdje oko dvadesete ili tridesete stranice. Sram me je priznati koliko je samo glasovitih književnika doživjelo kod mene tu sudbinu da odustanem od njih nakon nekoliko stranica. Šteta. A možda i nije.
26.5., srijeda
Danas još jedna promocija. Ovog se puta radi o glumci kazališta „Gavella“, Anji Šovagović. Napisala Anja već drugu knjigu u životu. Ova se zove „Kad se ima kome dati“, i ponovno se radi o autobiografskoj prozi. Promocija u velikoj dvorani Novinarskog doma koja je bila potpuno krcata. Mnoštvo kolega iz kazališta, intelektualna elita, književnici. Promocija je zamišljena tako da su glumci čitali pojedine dijelove knjige na način da su podijelili uloge, obzirom na činjenicu da se u štivu pojavljuju naši suvremenici. Zlatko Vitez igrao je samog sebe, baš kao i Dragan Despot. Ivo Gregurević igrao je pokojnog Fabijana Šovagovića. Odjednom, kao čarolijom, pred nama se pojavio Šovo, upečatljiv, divlji, nepredvidiv. Bilo je dirljivo. Svi koji pamtimo tog velikana hrvatskog glumišta, koji smo s njime drugovali ili nastupali, nikad nećemo zaboraviti tu fascinantnu osobnost i golemi šarm. Neki dan bili smo se okupili pred zgradom u Mesničkoj 14, gdje stan imaju Šovagovićevi. Ovdje je otkrivena spomen ploča ravno 9 godina nakon što nas je zauvijek napustio. Ljevala je kiša, dan je bio neuobičajeno hladan za ovo doba godine i imao sam osjećaj kao da nam se Šovo smije što sad kisnemo tu na cesti i smrzavamo se. Njegov portret u plitkom reljefu, baš kao ni bista postavljena u kazalištu „Gavella“ ne dočaravaju ono što je Šovo doista bio. Možda je nemoguće zarobiti to lice, te lude, plamteće oči, taj temperament, tu grimasu neke teške, vječne sjete i tuge, koja se odjednom, u hipu, promeće u najčarobniji široki osmjeh koji se uopće može zamisliti u mrtve materijale kao što su bronca ili kamen. Ipak, kad više ne bude nikoga od nas koji smo s njime dijelili prostor i vrijeme, ti će brončani odljevi nekim budućim naraštajima prenositi poruku da se tu radi o jednoj neponovljivoj glumačkoj i ljudskoj veličini.
27.5., četvrtak
Iz predstave "Barbelo, o psima i djeci"
Spremanje za put. Kazalište odlazi na Festival „Sterijino pozorje“ u Novi Sad s predstavom „Barbelo, o psima i djeci“ srpske suvremene spisateljice Biljane Srbljanović. U svega nekoliko dana opet put Srbije. Radujem se tom putovanju, jer je provesti nekoliko sati u autobusu s glumcima pravo zadovoljstvo, a Novosađani ko Novosađani, srdačni, topli, gostoljubivi. Predstavu koja je pozvana na Festival režirao je kod nas Paolo Magelli, redatelj svjetske reputacije. Lijevo orijentiran u svojim političkim uvjerenjima, kozmopolit po vokaciji, tečno govori nekoliko jezika, režira po cijeliom svijetu. U jednom od posljednjih intervjua kaže kako će se konačno skrasiti u rodnoj Toskani, u Pratu, gdje postaje intendant Državnog kazalištaTeatro Metastasio della Toscana. Ne mogu zamisliti Paola da se veže za neko mjesto, pa bio to i njegov rodni grad. Ne vjerujem da će dugo izdržati. Volio bih da ponovno dođe kod nas nešto režirati, možda za dvije ili tri godine. On je krasan režiser, glumci neobično vole s njim raditi. Neprestano urla, vrijeđa, prijeti, snažno gestikulira – čovjek koji ga ne poznaje možda bi ga se i uplašio kad se prvi put s njim sretne, ali iza sve te grube vanjštine krije se toplo i plemenito srce jednog nježnog i osjetljivog umjetnika. Paolo neće moći s nama u Novi Sad, ali srest ćemo se u Beogradu, gdje predstava seli u „Jugoslovensko dramsko pozorište“. Eto, ovaj se teatar još uvijek zove „Jugoslavenski“, pače „Jugoslovenski“, a Jugoslavije nema već dvadeset godina. Sentiment? Tradicija? Lijenost u izmjeni naslova? Prkos? Tko bi ga znao.
28.5,. petak
Put do Novog Sada, smještavanje u hotel, pa u „Srpsko narodno pozorište“ gdje se večeras igra predstava. Eto, ovo se pozorište, mada je u Vojvodini, ne zove „Vojvođansko“ nego „Srpsko“, i to je jedino kazalište u toj zemlji s tim pridjevom. Zanimljiva je ta igra s nazivima kazališta u Srbiji. Sterijino pozorje osnovano je davne 1956. godine, godinu dana prije nego li sam se ja rodio, znači da postoji već punih 55 godina. Lijepa tradicija. Čast nam je nastupiti ovdje u međunarodnoj konkurenciji gdje se okupljaju kazališta iz Srbije, Slovenije, Rumunjske, Turske, Mađarske. Šteta što nemam vremena ostati čitavo vrijeme trajanja Pozorja i gledati sve predstave. Festivali su izvrsna prigoda da se stekne uvid u to što rade druga kazališta. Osobito je zanimljivo vidjeti što rade kazališta u okruženju. Možda nekom drugom prilikom. Nadam se da će se publici svidjeti naša izvedba. Zanimljivo je da su isti tekst, u samo nekoliko mjeseci, postavili i u „Srpskom narodnom“ u Novom Sadu i u „Jugoslovenskom dramskom“ u Beogradu, kamo idemo sutra. Publika će moći usporediti različite pristupe istom tekstu. Još jedna zanimljivost. Kako se u predstavi pojavljuju psi, pravi, živi psi, posudili smo ih iz beogradske predstave da ne moramo voditi svoje iz Zagreba. Valjda će znati svoju ulogu odigrati i u našoj predstavi. Jezične barijere nema. Šest je sati popodne, vrijeme je da se polako spremim za odlazak u kazalište. I nama i psima i publici želim jednu ugodnu večer, kao i vama, cijenjeni slušatelji Radija „Slobodna Evropa“.
22.5., subota
Jučer se vratili iz Beograda, gdje je kazalište „Gavella“ gostovalo u Ateljeu 212 na Festivalu „Mucijevi dani“ s predstavom "Peer Gynt" Henrika Ibsena, u režiji Aleksandra Popovskog. Ovaj se festival održava po prvi put, a posvećen je uspomeni na redatelja, osnivača i dugogodišnjeg ravnatelja Ateljea 212, Ljubomira Draškića Mucija koji se na bezbroj načina ugradio u povijest revolucionarnog beogradskog teatra, Ateljea 212. Dvorana je bila prepuna, a predstava popraćena s ovacijama. Zanimljivo je to kako beogradska publika prima naše predstave. Nije ovo prvi put da smo tamo imali ogroman uspjeh. Moram reći da je i obratno. Zagrebačka publika redovito ispuni gledalište do posljednjeg mjesta, gostuje li kod nas koja predstava iz Beograda. Čini se da je ipak prošlo dosta godina od tog nesretnog ratnog sukoba i da se danas mogu polako početi izgrađivati normalni dobrosusjedski odnosi, barem kad je o kazalištu riječ. Što se kazališta „Gavella“ tiče, mi to već sustavno radimo godinama, na obostrano zadovoljstvo. Ova je tema, međutim, tako široka i zanimljiva da bi se o njoj moglo prilati nadugo i naširoko, a ovaj dnevnik nema toliko prostora. Jučerašnji je dan protekao u putovanju natrag. Dobra, vedra atmosfera u utobusu. S glumcima je uvijek lijepo putovati.
23.5., nedjelja
Sinoć sam bio na premijeri predstave „Buđenje proljeća“ Franka Wedekinda u režiji mladog hrvatskog redatelja Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih. Frljić je Wedekindov tekst koristio kao predložak, razgradivši ga u potpunosti, uzimajući iz njega samo one scene koje su mu trebale, intervenirajući u tekst citatima takozvanih „Vatikanskih ugovora“ koje je Republika Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom u prosincu 1996. godine. Ovo je predstava s tezom. Predstava koja bez rukavica obračunava s utjecajem katoličke crkve na ukupni život u Hrvatskoj, njenim statusom i položajem u društvu, a naročito obzirom na činjenicu da se Hrvatska proklamira kao sekularna država. Primjer izrazito angažiranog teatra koji nas ne može ostaviti hladnim ili nezainteresiranim. Očekujem burne reakcije. Osobito od strane klera.
24.5., ponedjeljak
Stigao uznemirujući mail iz Rijeke. Špediter koji nam prevozi scenografiju iz Bogote, Kolumbija, gdje je naša predstava „Kaligula“ u režiji Tomaža Pandura gostovala na najvećem kazališnom festivalu na svijetu prije mjesec i pol dana, zbog nekog neuobičajenog carinskog postupka u Španjolskoj, propustila se ukrcati na brod na koji je bila predviđena, pa neće stići na vrijeme u Hrvatsku. Predstava je na repertoaru, ulaznice se za nju prodaju, a scenografije biti neće. Donosimo tešku odluku da otkažemo najavljenu izvedbu. Da stvar bude gora, jedno petnaestak direktora raznih kazališta i selektora svjetskih festivala dolaze u Zagreb na takozvani „Showcase“ pogledati neke od naših predstava u lipnju, a među njima je trebala biti i „Kaligula“. Zanimljivo je za reći da se isti problem pojavio i kad smo prevozili scenografiju u Bogotu. Na koncu smo je skinuli s broda u Španjolskoj i stavuli na avion, kako bismo mogli nastupiti na Festivalu. Čini se kako je prijevoz robe brodom i u 21. stoljeću posve nesiguran poduhvat. Ili su bar moja iskustva takva.
Sjećanje na Šovu
25.5., utorak
Iznenada, iz zimske garderobe uskačemo u ljetnu. Temperature se penju na plus 26. Proljeća, dakle i nije bilo, obreli smo se iznenada u polovici ljeta. Navečer posižem za novom knjigom Marine Vujčić, njenim prvom romanom pod naslovom „Tuđi život“, koju je promovirala prije nekolio dana. Knjiga me povukla, stranice teku, vrijeme prolazi a da ga nisam svjestan. To je očit dokaz da se radi o dobroj literaturi. Tako je to sa mnom i knjigama. Ili me kniga odmah zaokupi ili odustajem negdje oko dvadesete ili tridesete stranice. Sram me je priznati koliko je samo glasovitih književnika doživjelo kod mene tu sudbinu da odustanem od njih nakon nekoliko stranica. Šteta. A možda i nije.
26.5., srijeda
Danas još jedna promocija. Ovog se puta radi o glumci kazališta „Gavella“, Anji Šovagović. Napisala Anja već drugu knjigu u životu. Ova se zove „Kad se ima kome dati“, i ponovno se radi o autobiografskoj prozi. Promocija u velikoj dvorani Novinarskog doma koja je bila potpuno krcata. Mnoštvo kolega iz kazališta, intelektualna elita, književnici. Promocija je zamišljena tako da su glumci čitali pojedine dijelove knjige na način da su podijelili uloge, obzirom na činjenicu da se u štivu pojavljuju naši suvremenici. Zlatko Vitez igrao je samog sebe, baš kao i Dragan Despot. Ivo Gregurević igrao je pokojnog Fabijana Šovagovića. Odjednom, kao čarolijom, pred nama se pojavio Šovo, upečatljiv, divlji, nepredvidiv. Bilo je dirljivo. Svi koji pamtimo tog velikana hrvatskog glumišta, koji smo s njime drugovali ili nastupali, nikad nećemo zaboraviti tu fascinantnu osobnost i golemi šarm. Neki dan bili smo se okupili pred zgradom u Mesničkoj 14, gdje stan imaju Šovagovićevi. Ovdje je otkrivena spomen ploča ravno 9 godina nakon što nas je zauvijek napustio. Ljevala je kiša, dan je bio neuobičajeno hladan za ovo doba godine i imao sam osjećaj kao da nam se Šovo smije što sad kisnemo tu na cesti i smrzavamo se. Njegov portret u plitkom reljefu, baš kao ni bista postavljena u kazalištu „Gavella“ ne dočaravaju ono što je Šovo doista bio. Možda je nemoguće zarobiti to lice, te lude, plamteće oči, taj temperament, tu grimasu neke teške, vječne sjete i tuge, koja se odjednom, u hipu, promeće u najčarobniji široki osmjeh koji se uopće može zamisliti u mrtve materijale kao što su bronca ili kamen. Ipak, kad više ne bude nikoga od nas koji smo s njime dijelili prostor i vrijeme, ti će brončani odljevi nekim budućim naraštajima prenositi poruku da se tu radi o jednoj neponovljivoj glumačkoj i ljudskoj veličini.
27.5., četvrtak
Spremanje za put. Kazalište odlazi na Festival „Sterijino pozorje“ u Novi Sad s predstavom „Barbelo, o psima i djeci“ srpske suvremene spisateljice Biljane Srbljanović. U svega nekoliko dana opet put Srbije. Radujem se tom putovanju, jer je provesti nekoliko sati u autobusu s glumcima pravo zadovoljstvo, a Novosađani ko Novosađani, srdačni, topli, gostoljubivi. Predstavu koja je pozvana na Festival režirao je kod nas Paolo Magelli, redatelj svjetske reputacije. Lijevo orijentiran u svojim političkim uvjerenjima, kozmopolit po vokaciji, tečno govori nekoliko jezika, režira po cijeliom svijetu. U jednom od posljednjih intervjua kaže kako će se konačno skrasiti u rodnoj Toskani, u Pratu, gdje postaje intendant Državnog kazalištaTeatro Metastasio della Toscana. Ne mogu zamisliti Paola da se veže za neko mjesto, pa bio to i njegov rodni grad. Ne vjerujem da će dugo izdržati. Volio bih da ponovno dođe kod nas nešto režirati, možda za dvije ili tri godine. On je krasan režiser, glumci neobično vole s njim raditi. Neprestano urla, vrijeđa, prijeti, snažno gestikulira – čovjek koji ga ne poznaje možda bi ga se i uplašio kad se prvi put s njim sretne, ali iza sve te grube vanjštine krije se toplo i plemenito srce jednog nježnog i osjetljivog umjetnika. Paolo neće moći s nama u Novi Sad, ali srest ćemo se u Beogradu, gdje predstava seli u „Jugoslovensko dramsko pozorište“. Eto, ovaj se teatar još uvijek zove „Jugoslavenski“, pače „Jugoslovenski“, a Jugoslavije nema već dvadeset godina. Sentiment? Tradicija? Lijenost u izmjeni naslova? Prkos? Tko bi ga znao.
28.5,. petak
Put do Novog Sada, smještavanje u hotel, pa u „Srpsko narodno pozorište“ gdje se večeras igra predstava. Eto, ovo se pozorište, mada je u Vojvodini, ne zove „Vojvođansko“ nego „Srpsko“, i to je jedino kazalište u toj zemlji s tim pridjevom. Zanimljiva je ta igra s nazivima kazališta u Srbiji. Sterijino pozorje osnovano je davne 1956. godine, godinu dana prije nego li sam se ja rodio, znači da postoji već punih 55 godina. Lijepa tradicija. Čast nam je nastupiti ovdje u međunarodnoj konkurenciji gdje se okupljaju kazališta iz Srbije, Slovenije, Rumunjske, Turske, Mađarske. Šteta što nemam vremena ostati čitavo vrijeme trajanja Pozorja i gledati sve predstave. Festivali su izvrsna prigoda da se stekne uvid u to što rade druga kazališta. Osobito je zanimljivo vidjeti što rade kazališta u okruženju. Možda nekom drugom prilikom. Nadam se da će se publici svidjeti naša izvedba. Zanimljivo je da su isti tekst, u samo nekoliko mjeseci, postavili i u „Srpskom narodnom“ u Novom Sadu i u „Jugoslovenskom dramskom“ u Beogradu, kamo idemo sutra. Publika će moći usporediti različite pristupe istom tekstu. Još jedna zanimljivost. Kako se u predstavi pojavljuju psi, pravi, živi psi, posudili smo ih iz beogradske predstave da ne moramo voditi svoje iz Zagreba. Valjda će znati svoju ulogu odigrati i u našoj predstavi. Jezične barijere nema. Šest je sati popodne, vrijeme je da se polako spremim za odlazak u kazalište. I nama i psima i publici želim jednu ugodnu večer, kao i vama, cijenjeni slušatelji Radija „Slobodna Evropa“.
