Dnevnik za RSE vodila Branka Valentić, glasnogovornica Hrvatske stranke umirovljenika.
Subota, 14. ožujka 2009.
Ne mogu vjerovati da se budim u Rovinju i da me ne budi telefon. Prirodno buđenje jedan je od mojih najvećih snova. Doputovali smo kasno, vukući kroz gradsku jezgru hrpu stvari, među kojima i jedan isluženi tepih. Sve po onoj: što ne treba u gradu, dobro dođe na selu. Dobro, Rovinj nipošto nije selo iako nas dočekuje gotovo sablasno prazan. Jutro izmami kavopije na štekate, ali noć isprazni rivu i okolne ulice do kraja. Upravo je nevjerojatan taj nesrazmjer između primorskih mjesta zimi i ljeti, ali što sam starija, zimska varijanta bez turista i samo s ponekom otvorenom betulom – više mi paše.
A da se ne bih do kraja odmarala – uhvatila sam se krpe i metle. Navečer, posve klasična situacija:
- Hoćemo li vani?
- Kako god hoćeš, meni je svejedno.
- I meni je svejedno, kako ti hoćeš?
- A gdje bismo?
- Ne znam, ti odluči.
- Pa, imamo li kamo?
- Zapravo i nemamo.
- Što ćemo onda?
- Ne znam.
- A da ostanemo doma?
- Mogli bismo.
Naravno, ostajemo doma. Pa u braku smo!
Nedjelja, 15. ožujka 2009.
Nevjerojatno, ali čeka me još jedan slobodan dan. Bez djece, posla, šefa i Zagreba. Bauljamo Istrom, a krajnji nam je cilj Grožnjan, gdje ćemo posjetiti prijatelje – Branka Ivandu, njegovu suprugu Lidiju i njihovo dvoje male djece. Motovun me, ispričavam se onima koji misle drukčije, ponovo razočarava. Tako moćan gledajući iz podnožja, a tako skroman kad ga osvojiš. Klopa je na brdu preskupa, pa se spuštamo u dolinu. Fuži sa srnetinom, obvezan meni središnje Istre. Prva mi je medica pasala, a nakon druge sam htjela pitati imaju li kakav ležaj. Eto, što ti je čovjek. Daš mu prst, a on bi cijelu ruku. Vozimo se do Grožnjana i čudim se maslinama koje rastu na travnatim livadama. Za mene kao Dalmatinku to je nezamisliv spoj. Ili su masline, ili je zeleno, ne može oboje! Ivande čeprkaju po prekrasnom vrtu i pričaju da svaki slobodan trenutak bježe u svoju bajkovitu kućicu podno Grožnjana. Potpuno ih razumijem. Zagreb je postao grad u kojem se radi, ali se ne živi. Barem ne onako kako bi trebalo.
Ponedjeljak, 16. ožujka 2009.
Nježan prijelaz iz vikenda u stvarnost. Jurimo prema Puli, već u odijelima, kao da se nikad nismo odmarali. Hrvatska stranka umirovljenika potpisuje koalicijski sporazum s HSLS-om, a ističemo i svoga gradonačelničkoga kandidata, Radovana Cveka. Događaj prolazi brzo i bezbolno, sporazum je spreman, govori napisani, nekoliko novinarskih pitanja i eto nas na fužima i pljukancima. Ne znam kako je prošao put do Zagreba, probudila sam se tek u Lučkom. Zagreb izgleda umorno, kao i ljudi koji čekaju tramvaj. To je i moja sudbina, već sutra.
Utorak, 17. ožujka 2009.
Ni vedro, ni sunčano, ni toplo ni hladno. Večernji list objavljuje članak u kojem nas optužuje za nezakonito poslovanje. Grad Metković lani je stranci uplatio 15 tisuća kuna greškom, na što smo odmah uputili unutarnju kontrolu, zatražili da se novac vrati u proračun i zabranili poslovanje po lokalnom računu. Ali smo valjda bili glupi i među rijetkima objavili financijsko izvješće za 2008. na internetu, i to precizno i točno. Na čemu sam, zbog prava javnosti na informaciju, osobno inzistirala. Hrelja je uzrujan, a ja pišem demanti u kojem objašnjavam da smo pokušali ispraviti tuđu pogrešku, svjesna da je demantiranje istovjetno skupljanju prosutog perja. Velikim strankama se to nipošto ne može dogoditi. Oni svoja izvješća ne objavljuju pa ih nitko ne dira. Posebice ne dva mjeseca prije izbora.
Navečer se prisiljavam na sat aerobika i istezanja te shvaćam da sam definitivno najtromija osoba u grupi. Moja mlađa kći Marta ide sa mnom na trening i smije mi se. Tako mi i treba kad sam ih odgajala da uvijek trebaju reći svoje mišljenje.
Srijeda, 18. ožujka 2009.
Novine se uglavnom bave time imaju li zaposleni u javnoj upravi pravo da, unatoč recesiji, ne odustanu od šestpostotnog povećanja plaća koje im je zajamčeno potpisanim sporazumom. Vlada i istaknuti poslodavci s menadžerskim ugovorima ih drsko dovode u poziciju u kojoj sindikalci moraju cijelom narodu objasniti da njihove plaće nisu najzaslužnije za to što smo, kako bi rekao premijer, «u banani»... Sindikati za sada ne odustaju, ali nastavi li se ovako, i budu li još jednom gostovali u «Otvorenom» Dijane Čuljak-Šelebaj, uskoro bi im mogli zatrebati tjelohranitelji.
Svi smišljaju antirecesijske mjere, pa se i ja svakoga dana pitam koliko koštaju silni buketi po ministarstvima, press konferencijama, u Banskim dvorima, Predsjedničkom uredu… Volim cvijeće, ali ne tako strogo aranžirano, okrenuto licem publici i bez naličja. Možda je glupo, no takvi aranžmani podsjećaju me na pogrebne vijence. Nadam se bez razloga!
Četvrtak, 19. ožujka 2009.
Inače, u Hrvatskoj se najavljuje otvaranje trgovina za siromašne u kojima bi se uz 70 posto popusta mogla kupiti roba iz kojekakvih donacija. Uz «moje» penziće i po koju očajnu obitelj, već vidim kako će i u njima carevati najspretniji. Priča koja, vjerujem, u nekim europskim državama funkcionira bez većih problema, ovdje bi mogla postati samo dodatni izvor zarade onima koji su taj zanat ispekli još u ratno vrijeme Caritasovih donacija, i besplatno skladište za one koji «šrot» i «bofl» ne žele u vlastitom dvorištu.
Petak, 20. ožujka 2009.
Potkraj tjedna svi se, ipak, osjećamo malo bolje. Dogovaramo se za hodanje po Sljemenu. Jedan novinarski par i dva glumačko-novinarska para. Ako sam ja još uopće novinarka? Otkrivamo prirodu i svjež zrak tjerani nesavladivom potrebom za bijegom od užasa koji se širi oko nas. Očekujemo prve visibabe, iako ih ne smijemo brati. Zaštićene su zakonom. Zaključujem da je ovo zemlja u kojoj je visibabama dobro.
Dora, moja starija kći, govori mi da bi kupila auto. Ima na lageru puno onih koje ljudi ne mogu otplaćivati pa ih banke uzimaju i prodaju budzašto, kaže mi.
Javlja mi se kolegica koja je upravo primila izvanredni otkaz.
Čitam što sam napisala i vidim da dnevnik koji sam započela u revijalnom tonu, završava socijalnim notama. Želim biti visibaba! A postat ću samo baba.
