Subota
Najmirniji dan u tjednu, barem što se tiče novina. Planirao sam ga posvetiti akumuliranim zaostacima: dužan sam za dva dana predati dva plana studija jednome sveučilištu u Hrvatskoj, moram pripremiti prva predavanja na Univerzitetu u Bologni potkraj septembra, kasnim s tekstom o 2000-godišnjici Dalmacije za jedan talijanski časopis. Privatnog života zapravo i nemam, ali nastojim ne ostati zaključan u efemeride dnevnog novinarstva. Vraga. List u vlasništvu braće Berlusconi krenuo je u napad na Dina Boffa, glavnog urednika svih glasila Talijanske biskupske konferencije. Boffo je podržavao Berlusconija u svim sukobima s ljevicom, ali se usudio odgovoriti čitatelju da Berlusconijev život nije dobar moralni model. Pa su iščupali neki dosje po kojemu je Boffo homoseksualan i stoga nema prava nikome govoriti o moralu. Hajde, dobro je dok ne zatvaraju u konclogor.
Nedjelja
Riječ dana za Jutarnji list je: metak. Ta je rubrika vezana za neku od glavnih tema u broju koji se priprema, a povod joj je pokušaj ubojstva jednoga od nogometnih menedžera u Hrvatskoj. Ne bi bio prvi: Dino Pokrovac je ubijen, a s druge strane je neki menedžer dao prebiti tadašnjega Hajdukova trenera Bonačića, koji se dao petama vjetru sve do Perzijskog zaljeva. Nagraisao je jer nije stavljao u momčad onoga koga je taj menedžer htio prodati. Bogatije zemlje sa četiri milijuna stanovnika, poput Danske ili Norveške, imaju amaterske prve lige. U Hrvatskoj je nogomet profesionalan, a kapitala nema dovoljno ako se ne zagrabi u kriminalom stečene novce. Dodaj tome navijačke bande, auspuh za frustracije sve šire kategorije vječnih gubitnika, koje se međusobno ne samo lemaju, nego je bilo i pokušaja spaljivanja živih „neprijatelja“. Metak dođe kao logičan nastavak sporta drugim sredstvima.
Ponedjeljak
Taman se spremam sjesti za stol, kad me zovu iz Zagreba. Zaboravili, kažu, da je sutra godišnjica izbijanja drugoga svjetskog rata, pa naručuju 4000 znakova komentara. Ne moram žuriti, imam dva sata vremena. Pozdravljam se s ručkom. Jesu li zaboravili, ili ih je otkantao netko pa sam pozvan krpiti rupu – nije važno. Treba prešaltati mozak na Gleiwitz. Ionako sam ovisnik o adrenalinu. Mlatim nesretnu tastaturu, završavam, brojim znakove – 6000. Šaljem im sve, neka sami krate. Mislim i dalje na taj rat. U globalnome, pobijedio je tko je imao više prostora i veće resurse za prijelaz na ratnu proizvodnju. U lokalnome, ne ide mi iz glave kako ni iz tog rata nisu izvučene pouke, kako na teritoriju bivše Jugoslavije ni 1.023.000 mrtvih nije bilo dovoljno da se rat ne ponovi još za života njegovih sudionika.
Utorak
Gledam i slušam vijesti iz Gdańska. Talijanske novinare malo zanimaju Merkel i Putin, Tuska ne spominju kao da ga ni nema, ali uredno uzimaju izjavu Berlusconija. Merkel ima što reći o Hitleru i o krivici, Berlusconi nema što reći o Italiji u to doba, kao da je Mussolini s drugog planeta. O čemu onda ima govoriti u Gdańsku? Ne vjerujem svojim ušima: Berlusconi prijeti da će Italija odbiti glasati u Vijeću Evropske unije i tako „blokirati sav rad Unije“ ako Barroso ne zabrani evrokomesarima i njihovim glasonošama da javno iznose svoja gledišta. Dreknem ženi: „Pa taj nije normalan!“ A onda se štrecnem: bilo ih je još kojima su se čudili i smijali, a oni ozbiljno proveli naum u djelo. Poput onoga koji je naredio napad na Poljsku prije točno 70 godina. Tko ne shvati da luđaci magnetski privlače frustrirane – luđi je od njih i kovač vlastite propasti.
Srijeda
Vozim ženu u bolnicu, na kontrolu. Pala je u Splitu, ispred crkve Gospe od zdravlja i slomila ruku. „Mora biti da je Gospe bila na dopustu“, našalio se talijanski liječnik kad smo se vratili kući. Imamo pregled zakazan za10.45. Vozim na granici neopreza da ne zakasnimo. I poslije 20 godina u Italiji ostao sam naivčina: termin je puka šala. Na red smo stigli oko 13.45. U redakciji čekaju, ja se grizem, ali sam sâm kriv. Sveučilišna poliklinička bolnica „Umberto I“ dio je Sapienze, mastodontskog sveučilišta na kojemu sam radio. Znam da je sveučilište premreženo nepotizmom čak i na slavistici, gdje neće biti na medicini. Rad se i namjerno usporava, tvrdi mi šalterski službenik, kako bi se činilo da treba više ljudi, „kako bi više tatinih sinova imali gdje jesti“. Povratak za kompjuter kao da me vrazi ganjaju, od ručka opet ništa. Uvečer razdirući bolovi u želucu. I treba tako. Starac, a živim neuredno.
Četvrtak
Poziv iz Barija, s Univerziteta. Ondje se Fakultet političkih znanosti već godinama bavi prekojadranskim odnosima, sastavljaju stručnjake s obiju obala, raspravlja se pred studentima. Ove godine su tema identiteti, upravo ono čime se bavim u slavistici već petnaestak godina. Računam na brzinu: ako želim stići u Bari morat ću voziti ravno iz Bologne, 670 kilometara. Bit će to lijep dan: vježbe na fakultetu, pa pun novinarski radni dan, pa vožnja sa sjevera na jug Italije. Naporno i za mlađega. Popodne i večer puka radost: iz Barcelone su navratili kći i zet. Oboje doktori kemijskih znanosti, oboje odlučni istraživati objektivno a ne po diktatu farmaceutskih interesa, suočeni s nemogućnošću stalnog angažmana u Italiji, emigrirali su u Španjolsku. Za stolom su sve tri kćeri, oba zeta, žena mi cvate.
Petak
I prije budilice bude me komarice. Neoprezno sam izvukao ruku ispod pokrivača, a one kao da su samo mene čekale za zajutrak. Po ovoj vrućini i sparini moraš se pokriti kao mumija, inače te teroristice izboše. Kriza je, općina nema novaca, nije bilo zaprašivanja u ovim krajevima Rima, gdje ionako ne žive moćnici. Hajde, barem nisu opalili dodatni porez, kao u Hrvatskoj. Ali ja radim za hrvatskog poslodavca, pa imam stereo užitak: s jedne strane krv mi piju komarice, s druge Jadranka Kosor i Ivan Šuker, ne pitajući me uzimaju mi ono što su potrošili, također ne pitajući me. Izabrali smo ih, i mi koji smo glasali drukčije, i oni koji se prave da su ruke oprali ne glasajući. U demokraciji, za razliku od diktature, sâm pružiš kandžiju da ti deru kožu s leđa. Javljaju da je kineska vojska opet ušla u Istočni Turkestan. Ima ih, na milijarde, kojima je puno gore, svaki dan novi riskiraju utapanje da bi se domogli rimskih komarica.
Najmirniji dan u tjednu, barem što se tiče novina. Planirao sam ga posvetiti akumuliranim zaostacima: dužan sam za dva dana predati dva plana studija jednome sveučilištu u Hrvatskoj, moram pripremiti prva predavanja na Univerzitetu u Bologni potkraj septembra, kasnim s tekstom o 2000-godišnjici Dalmacije za jedan talijanski časopis. Privatnog života zapravo i nemam, ali nastojim ne ostati zaključan u efemeride dnevnog novinarstva. Vraga. List u vlasništvu braće Berlusconi krenuo je u napad na Dina Boffa, glavnog urednika svih glasila Talijanske biskupske konferencije. Boffo je podržavao Berlusconija u svim sukobima s ljevicom, ali se usudio odgovoriti čitatelju da Berlusconijev život nije dobar moralni model. Pa su iščupali neki dosje po kojemu je Boffo homoseksualan i stoga nema prava nikome govoriti o moralu. Hajde, dobro je dok ne zatvaraju u konclogor.
Nedjelja
Riječ dana za Jutarnji list je: metak. Ta je rubrika vezana za neku od glavnih tema u broju koji se priprema, a povod joj je pokušaj ubojstva jednoga od nogometnih menedžera u Hrvatskoj. Ne bi bio prvi: Dino Pokrovac je ubijen, a s druge strane je neki menedžer dao prebiti tadašnjega Hajdukova trenera Bonačića, koji se dao petama vjetru sve do Perzijskog zaljeva. Nagraisao je jer nije stavljao u momčad onoga koga je taj menedžer htio prodati. Bogatije zemlje sa četiri milijuna stanovnika, poput Danske ili Norveške, imaju amaterske prve lige. U Hrvatskoj je nogomet profesionalan, a kapitala nema dovoljno ako se ne zagrabi u kriminalom stečene novce. Dodaj tome navijačke bande, auspuh za frustracije sve šire kategorije vječnih gubitnika, koje se međusobno ne samo lemaju, nego je bilo i pokušaja spaljivanja živih „neprijatelja“. Metak dođe kao logičan nastavak sporta drugim sredstvima.
Ponedjeljak
Taman se spremam sjesti za stol, kad me zovu iz Zagreba. Zaboravili, kažu, da je sutra godišnjica izbijanja drugoga svjetskog rata, pa naručuju 4000 znakova komentara. Ne moram žuriti, imam dva sata vremena. Pozdravljam se s ručkom. Jesu li zaboravili, ili ih je otkantao netko pa sam pozvan krpiti rupu – nije važno. Treba prešaltati mozak na Gleiwitz. Ionako sam ovisnik o adrenalinu. Mlatim nesretnu tastaturu, završavam, brojim znakove – 6000. Šaljem im sve, neka sami krate. Mislim i dalje na taj rat. U globalnome, pobijedio je tko je imao više prostora i veće resurse za prijelaz na ratnu proizvodnju. U lokalnome, ne ide mi iz glave kako ni iz tog rata nisu izvučene pouke, kako na teritoriju bivše Jugoslavije ni 1.023.000 mrtvih nije bilo dovoljno da se rat ne ponovi još za života njegovih sudionika.
Utorak
Gledam i slušam vijesti iz Gdańska. Talijanske novinare malo zanimaju Merkel i Putin, Tuska ne spominju kao da ga ni nema, ali uredno uzimaju izjavu Berlusconija. Merkel ima što reći o Hitleru i o krivici, Berlusconi nema što reći o Italiji u to doba, kao da je Mussolini s drugog planeta. O čemu onda ima govoriti u Gdańsku? Ne vjerujem svojim ušima: Berlusconi prijeti da će Italija odbiti glasati u Vijeću Evropske unije i tako „blokirati sav rad Unije“ ako Barroso ne zabrani evrokomesarima i njihovim glasonošama da javno iznose svoja gledišta. Dreknem ženi: „Pa taj nije normalan!“ A onda se štrecnem: bilo ih je još kojima su se čudili i smijali, a oni ozbiljno proveli naum u djelo. Poput onoga koji je naredio napad na Poljsku prije točno 70 godina. Tko ne shvati da luđaci magnetski privlače frustrirane – luđi je od njih i kovač vlastite propasti.
Srijeda
Vozim ženu u bolnicu, na kontrolu. Pala je u Splitu, ispred crkve Gospe od zdravlja i slomila ruku. „Mora biti da je Gospe bila na dopustu“, našalio se talijanski liječnik kad smo se vratili kući. Imamo pregled zakazan za10.45. Vozim na granici neopreza da ne zakasnimo. I poslije 20 godina u Italiji ostao sam naivčina: termin je puka šala. Na red smo stigli oko 13.45. U redakciji čekaju, ja se grizem, ali sam sâm kriv. Sveučilišna poliklinička bolnica „Umberto I“ dio je Sapienze, mastodontskog sveučilišta na kojemu sam radio. Znam da je sveučilište premreženo nepotizmom čak i na slavistici, gdje neće biti na medicini. Rad se i namjerno usporava, tvrdi mi šalterski službenik, kako bi se činilo da treba više ljudi, „kako bi više tatinih sinova imali gdje jesti“. Povratak za kompjuter kao da me vrazi ganjaju, od ručka opet ništa. Uvečer razdirući bolovi u želucu. I treba tako. Starac, a živim neuredno.
Četvrtak
Poziv iz Barija, s Univerziteta. Ondje se Fakultet političkih znanosti već godinama bavi prekojadranskim odnosima, sastavljaju stručnjake s obiju obala, raspravlja se pred studentima. Ove godine su tema identiteti, upravo ono čime se bavim u slavistici već petnaestak godina. Računam na brzinu: ako želim stići u Bari morat ću voziti ravno iz Bologne, 670 kilometara. Bit će to lijep dan: vježbe na fakultetu, pa pun novinarski radni dan, pa vožnja sa sjevera na jug Italije. Naporno i za mlađega. Popodne i večer puka radost: iz Barcelone su navratili kći i zet. Oboje doktori kemijskih znanosti, oboje odlučni istraživati objektivno a ne po diktatu farmaceutskih interesa, suočeni s nemogućnošću stalnog angažmana u Italiji, emigrirali su u Španjolsku. Za stolom su sve tri kćeri, oba zeta, žena mi cvate.
Petak
I prije budilice bude me komarice. Neoprezno sam izvukao ruku ispod pokrivača, a one kao da su samo mene čekale za zajutrak. Po ovoj vrućini i sparini moraš se pokriti kao mumija, inače te teroristice izboše. Kriza je, općina nema novaca, nije bilo zaprašivanja u ovim krajevima Rima, gdje ionako ne žive moćnici. Hajde, barem nisu opalili dodatni porez, kao u Hrvatskoj. Ali ja radim za hrvatskog poslodavca, pa imam stereo užitak: s jedne strane krv mi piju komarice, s druge Jadranka Kosor i Ivan Šuker, ne pitajući me uzimaju mi ono što su potrošili, također ne pitajući me. Izabrali smo ih, i mi koji smo glasali drukčije, i oni koji se prave da su ruke oprali ne glasajući. U demokraciji, za razliku od diktature, sâm pružiš kandžiju da ti deru kožu s leđa. Javljaju da je kineska vojska opet ušla u Istočni Turkestan. Ima ih, na milijarde, kojima je puno gore, svaki dan novi riskiraju utapanje da bi se domogli rimskih komarica.
