Subota, 22. mart 2008.
Otvaram oči i vidim velike kofere na vrhu ormara. Oko ručki im vise trake sa oznakama JFK –SJJ - znak da su posljednji put stigli avionom iz New Yorka za Sarajevo. Polako mi do svijesti dopire činjenica da je subota i da se budim u stanu svojih roditelja u Mostaru.
‘Haj’mo nazad….da smo bliže Sutini’, govorio je otac majci sve dok se u nisu vratili iz New Yorka u Mostar i tako svoj višegodišnji izblegličko-imigrantski život najprije u Danskoj, a onda u Americi, zamjenili životom takozvanih ‘povratnika’ u Bosnu i Hercegovinu.
Nepunih 18 mjeseci nakon povratka, oca smo sahranili na Gradskom groblju ‘Sutina’.
Moja 71-godišnja majka u Mostaru sada živi sama. Ja živim na relaciji Washington - Sarajevo, moja jedina sestra u Abu Dhabiju, a ostatak familije u Americi, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj i Švicarskoj. Ne razmišljaju o povratku. Ako ih smrt tamo zadesi, posmrtni im se ostaci prebacuju u Bosnu i Hercegovinu.
Ne samo za moje roditelje i rodbinu, već i za većinu izbjeglih i raseljenih Bosanaca i Hercegovaca, povratak na rodnu grudu, na žalost, i nije povratak, već - približavanje grobnom mjestu.
Nedjelja, 23. mart 2008.
Katolički je Uskrs, a to znači da su svi kafići u dijelu Mostara u kojem živi moja majka - zatvoreni. U potrazi za mjestom na kojem ću popiti nedjeljni espresso, prelazim Bulevar - tu nekadašnju borbenu liniju između jedinica HVO-a i Armije BiH. Zbog tih borbi od prije 15 godina, u ovom gradu i danas sve ima svoju repliku na jednoj, i na drugoj strani - od gradske bolnice, preko vatrogasne službe i komunalnog preduzeća, do autobuskog kolodvora. Sve, osim Bulevara - jedne i jedinstvene ničije zemlje duž koje u oba pravca jure automobili, a samo rijetki pješaci prelaze sa jedne, na drugu stranu.
Na jednoj su strani kafići zatvoreni za Božić i Uskrs. Na drugoj, za Bajram.
Moj rodni grad je nesumljivo podjeljen, ali mi jako smeta kada se u medijima, kako stranim, tako i domaćim, isključivo govori o podjeljenom Mostaru. Kao da je svaki drugi pedalj današnje Bosne i Hercegovine cjelovit i multietnički!?
Pa, cijela je Bosna i Hercegovina Daytonskim sporazumom podijeljena na dva, etnički jasno definisana entiteta: jedan srpski, a drugi bošnjačko-hrvatski! Ovaj drugi je, opet, razdjeljen na kantone, sa više-manje jasnim granicama između hrvatske i bošnjačke većine.
Zato uvijek govorim svojim kolegama da, stvarajući od Mostara grad-slučaj, nesvjesno idu na ruku onima koji se zalažu za stvaranje tzv. trećeg, 'hrvatskog' entiteta u Bosni i Hercegovini!
'Zar nije', pitam ih, ‘Sarajevo podjeljeno, kao i Mostar? Pređeš jednu ulicu u sarajevskom naselju Dobrinja Jedan i nađeš se u drugom entitetu, to jest, u naselju Dobrinja Četiri, na teritoriju Istočnog Sarajeva u Republici Srpskoj. I pored toga, mediji i dalje percipiraju Sarajevo kao ‘jedinstveno i multietničko'!
Mostar bi, dakle, slijedeći istu tu logiku, prestao da bude podijeljen onog trena kada bi kroz njega prošla nova entitetska linija, koja bi od onoga što mediji danas zovu ‘hrvatski’ ili ‘zapadni’ Mostar napravila sjedište trećeg entiteta!!??
Onda bi, valjda, ti isti novinari, publicisti, politički analitičari, koji sada liju krokodilske suze nad podjeljenim Mostarom, mirno prihvatili da je Mostar ‘hrvatski’, kao što su se već odavno prihvatili da je Banja Luka 'srpska', a Sarajevo 'bošnjačko'… oh, pardon…'multietničko' !
Ponedjeljak, 24. mart 2008.
Zatrpana obavezama na poslu i kod kuće, željno sam mjesecima iščekivala ovaj ponedjeljak, kao onaj spasonosni treći slobodan dan, koji mi uvijek usfali na kraju svakog običnog vikenda.
Dok je još bio daleko na kalendaru, zamišljala sam ga kao divan sunčan dan aspolutne relaksacije u prirodi, ali kako se približavao, u njega sam nehotice nagurala toliko obaveza, da ga - kada sam se jutros probudila - uopšte nisam mogla razlikovati od bilo kojeg drugog radnog dana.
Istina, nisam morala na posao, ali jesam do banke, pošte, krojačice, zubara, 'Mercatora'...
Na brzinu sam se istuširala, s nogu popila jutarnju kafu, u trku se obukla i našminkala, bacila pogled na ogledalo, nervozno otključala vrata stana, zgrabila kišobran sa komode u hodniku i...
zastala:
'Šta to radiš? 'Zar nije danas onaj neradni ponedjeljak kojeg si danima čekala da se odmoriš?' ‘Zar banka, pošta, računi, 'Mercator' i svi ostali ne mogu da pričekaju do sutra????'– zagrmi iz mene, na mene, Alter Ego.
Unutarnji glas nastavio je da me neumoljivo rešeta pitanjima, sve dok nisam poslušno, skinula cipele i jaknu, provukla glavu kroz kućnu haljinu i zavalila se u sofu. Tu sam cijelih pola sata promatrala kišu kako udara u prozore stana i razmišljala o tome koliko mrzim tu prirodnu pojavu. Tad sam I shvatila: upravo zato što je ovaj ponedjeljak osvanuo kao tmuran kišni dan, pruža mi se jedinstvena prilika da ga provedem radeći isključivo ono što volim!
Prvo sam sebi napravila omiljeni čaj i ispila ga čitajući dobru knjigu, a onda je došlo vrijeme ručku pa sam sebi spremila omiljeno jelo, nakon kojeg sam utonula u svoj omiljeni poslijepodnevni san.
Nakon spavanja, uslijedila je, naravno, poslijepodnevna kafa, a onda gledanje dobrog filma na DVD-iju.
Telefone sam isključila, da me slučajno niko ne bi uznemirio i nasekirao. Ni radio ni televiziju nisam cijeli dan upalila iz istih, preventivnih razloga.
Tek negdje na samom kraju dana, oko ponoći, osjetih da sam potpuno odmorna i spremna da se ponovo suočim sa svijetom, preostalom radnom sedmicom i svim obavezama....
Ovaj ću ponedjeljak dugo pamtiti kao jedan od rijetko uspješnih dana, mada u njemu nisam radila ništa, sem - za promjenu - voljela malo sebe!
Utorak, 25. mart 2008.
Na vratima dočekujem još jednog službenika koji je došao utvrditi da u podrum zgrade u kojoj stanujem, već punih 8 mjeseci odnekud, s vana prodire voda, podrivajući temelje ove stare austrougarske građevine.
‘Pa, ovo huči k’o Sutjeska!!!’ – veli službenik iznenađeno.
‘Huči, naravno da huči, ali niko ne čini ništa da to zaustavi!!!’- kažem očajna.
Ostale komšije u zgradi jednostavno se prave da ih se to ne tiče. Svi stanuju iznad mene pa, valjda, računaju na to da će kad se zgrada jednog dana od vode uruši, svi zajedno sa njom lijepo i udobno skliznuti meni na glavu!
Službenici nekad državnog, a sada privatnog preduzeće za održavanje zgrada šalju mi, svih ovih mjeseci, kopije poziva na zajednički uviđaj koje su uputili Javnom preduzeću 'Vodovod i Kanalizacija' Sarajevo i opštinskim službama.
Nadležne opštinske i kantonalne službe mi, opet, šalju pisma u kojima kažu da oni nisu nadležni da to poprave. 'Vodovod' tvrdi da voda u podrumu nije iz njihovih cijevi i ta zbog toga ni oni nisu nadležni...
Svi se samo dopisuju, ili sa mnom, ili između sebe, a Sutjeska pod zgradom huči i teče...
Svi, kao filozofi, samo različito interpretiraju stanje u podrumu, a niko ne radi na tome da se ono izmijeni!
Srijeda, 26. mart 2008.
Ma, ne zamjerim ja gospođi Clinton što je izmislila svoju priču. Zamjerim joj što me podsjetila na sva moja bježanja od snajpera i granata, i na sve one ratne slike koje godinama pokušavam zaboraviti!
...Novine su danas pune tekstova o Hillary Clinton i njenoj izmišljenoj priči o bježanju pred snajperima u Bosni 1996. godine. Čitam kako je je gospođa Clinton najprije rekla: ‘Sjećam se slijetanja pod snajperskom vatrom. Na aerodromu je trebala biti neka svečana dobrodošlica, no umjesto toga samo smo otrčali s glavama nadolje do vozila, kako bi došli do naše baze".
Dan kasnije, nakon što je uhvaćena u laži, pokajnički je izjavila da je pogriješila.
Ma, ne zamjerim ja gospođi Clinton što je izmislila svoju priču.
Zamjerim joj što me podsjetila na sva moja bježanja od snajpera i granata, i na sve one ratne slike koje godinama pokušavam zaboraviti!
Četvrtak, 27. mart 2008.
Danas je glavna vijest u svijetu to da je 45-godišnja glumica Demi Moor izjavila kako svoj mladalački izgled duguje pijavicama – istreniranim medicinskim krvopijama koje svojim ugrizima ispuštaju u njeno tijelo enzime od kojih joj se zdravlje i izgled poboljšaju. Dan ranije svijet je obišla vijest da se 63-godišnja Priscilla Presley otrovala lažnim botoxom.
Masmediji nameću slavnim, ali i svim drugim ženama potrebu da uvijek budu mlade i lijepe. Slavnim, ali i svim drugim muškarcima, istovremeno je dopušteno da dostojanstveno stare, ćelave i debljaju se-..
Masmediji nameću slavnim, ali i svim drugim ženama potrebu da uvijek budu mlade i lijepe.
Slavnim, ali i svim drugim muškarcima, istovremeno je dopušteno da dostojanstveno stare, ćelave i debljaju se.
Nije mi zato jasna ta potreba hollywoodskih glumica da se, u ime vječne mladosti, pumpaju otrovima i ispumpavaju pijavicama.
Zar im nije jednostavnije da izvrše operaciju promjene pola?
Petak, 28. mart 2008.
U Beogradu su na današnji dan 1989. godine proglašeni amandmani na Ustav Srbije, kojim je pokrajinama oduzeta mogućnost veta na ustavne promjene u Srbiji, te brojne zakonodavne, upravne i sudske funkcije. Revizija ovog Ustava je na Kosovu propraćena masovnim demonstracijama Albanaca. U sukobima s policijom tada su poginula 22 demonstranta i 2 policajca.
Tog se dana veoma dobro sjećam.
Sve dane koji su nakon tog 28. marta uslijedili, ne razaznajem baš najbolje.
Kad bolje razmislim, svi naredni dani na prostorima bivše Jugoslavije izgledali su, i sad izgledaju, manje-više isto: prvo neke zakonske izmjene, pa demonstracije, nasilje, ubistva….
