(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Zorka Kovačević je profesorica Francuskog jezika i književnost. Urednica francuskog programa u Radio Televiziji Crne Gore. Ima divnu ćerku i divnog bivšeg muža. Nema kućnih ljubimaca, nije u trendu, ali ne voli životinje u kući. Voli da putuje, voli da kuvai da jede. Ne bavi se politikom, ali je strasno prati.
Subota, 15. jun
Vikend. Prirodno buđenje. Pijem jutarnju kafu i razmišljam kako ću da iskoristim ovaj vreli dan i da odem u Budvu.
Budva je sad najljepša. Nema previše gostiju, ali nije prazna, dan je dug, sve počinje da se otvara ka predstojećoj sezoni, i objekti i ljudi. Plivanje preko dana, šetnja uz more uveče. Može li bolje? Ustvari, to je jedna od boljih strana života u Podgorici. Njena pozicija. Za sat vremena si na moru, na predivnim plažama. Za isto toliko vremena, na planini, na skijanju.
Još je jedan razlog što sam srećna da danas odem iz Podgorice. A on se zove "Trojčindanski sabor" ili u slobodnom prevodu "Srpstvo se brani u srpskoj Sparti". Živim u zgradi vrlo blizu hrama, tako da ne mogu propustiti ni glasovni ni vizuelni aspekt događaja. Bacam pogled kroz prozor. Ogromna masa ljudi je već pred hramom. Desetine autobusa iz Srbije i Republike Srpske dovezle su pojačanje. Hvatam se torbe. I uzimam ključ od stana u Budvi koji sam ožicala od sestre i zeta. Oni više vole planinu pa idu u Kolašin. Tant mieux!
Nedelja, 16. jun
Naravno, i nedelju ostajem u Budvi. Ko bi otišao iz ovog raja ako ne mora? Pošto sam juče malo izgorila, ne žurim na plažu. Popodne ću. Pijem kafu i polako čitam portale i štampu. Naravno, tema dana - jučerašnji sabor. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, ima mnogo pristalica. Manjina su vjernici. Većina srpski nacionalisti okupljeni oko Afmilohija.
Citiraću sjajnog Rajka Cerovića: "Amfilohije čuva granice Velike Srbije". I upravo je tako. Amfilohije je zapravo najveći i jedini pravi "opozicioni političar" u Crnoj Gori. Jedini on bi mogao stati na crtu Milu Đukanoviću. Svi ovi drugi, nazovi opozicioni političari, i da stanu pod jedan kišobran nisu u stanju da išta urade, sem što odlaze u Beograd po mišljenje. Jadno i ponižavajuće. Zato su se i okupili oko Amfilohija. Da opstanu.
Evo me na plaži. Pod suncobranom jer sunce prži. Prepuštam se svojim najmilijim aktivnostima : plivanju i čitanju. "Selidba" Miljenka Jergovića. Sjajan je. Nekako mi je blizak, a nikad se nismo sreli.
Ponedeljak, 17. jun
Povratak u relanost. Na poslu sam. U Televiziji Crne Gore. Imam ludu sreću da radim posao koji volim. Urednica sam francuskog programa. Dakle, moj posao je da gledam ponuđeni program, filmove, serije, dokumentarce. Biram ono što mislim da je kvalitetno i da bi se svidjelo našim gledaocima. Pregovaram sa distributerima. Redigujem prevode. Ponešto što mi se jako svidi, prevedem i sama. Baš uživam u mom poslu. A plata? Bolje da preskočimo tu temu. Ili "ne može se sve imati".
Popodne ću poći sa sestrom kod majke koja je ostala nepokretna nakon moždanog udara. Skoro je nemoguće zamisliti da je ova nemoćna starica do prije tri godine bila nasmijana i vedra žena, puna života. Teško je, ne može da govori, ali sve zna i razumije. Ipak, one njene lijepe crne oči sijaju kao nekad. Sa njima se smješi i govori nam koliko nas voli.
Utorak, 18. jun
Vruće je. Temperatura nije previsoka (po crnogorskim kriterijumima), još nije prešla 35 stepeni, ali je sunce jako, skoro neprijatno. Možda i zbog toga što smo nakon dugog perioda kiše, odjednom ušli u ljeto. Nema više onih divnih proljećnih dana, stvorenih za duge šetnje, blagog sunca prema kome sa radošću okrećeš lice. Ove godine klima uređaj nije ni predahnuo. Nakon grijanja, odmah smo prešli na hlađenje.
Raspust je, pa sam popodne slobodna. Inače, to je dan kad sam vrlo zauzeta tokom školske godine. Utorkom popodne, imam frankofone aktivnosti sa tinejdžerima u klubu "Cafe Evropa" koji sam osnovala još davne 2000-te. Tu se uči i usavršava Francuski, ali i mnogo više od toga, i film i muzika, i francuska civilizacija.
Ipak, "specijalitet kuće" je teatar na francuskom jeziku i odlazak na festivale u regionu i šire. Tu se uključuju i oni najmanje aktivni. Obožavam tinejdžere. Komplikovani, lijeni, duhoviti, čudni, teški sami sebi, a tako neodoljivi.
Srijeda, 19. jun
Bila sa sestrom na bazenu. Ritual koji sprovodimo dva puta nedjeljno. To je zaista spas u ovo sparno vrijeme. I kvalitet života. Nakon radnog dana, manje ili više teškog, prava je stvar otići po podne na kupanje i zagnjuriti glavu u prohladnu vodu. Spere ona ne samo vrućinu, već i mnoge tjeskobe i strahove.
Najprije gledam dnevnik ne televiziji "Vijesti" u 19 sati. Nakon toga gledam dnevnik na RTCG u 19 i 30. Razmišljam o aktuelnom novinarstvu. Na Vijestima ćete teško čuti išta pozitivno o događajima u Crnoj Gori. U prvi plan se stavljaju negativne stvari i blamovi vezani za i aktuelnu vlast. Ako i ima nešto dobro, to se, naravno, preskače. Dnevnik RTCG - sasvim suprotan. U prvi plan su pozitivne stvari, koje se još uljepšavaju , a ono negativno se uglavnom preskače.
Novinarstvo je stvarno srozano u ovom vremenu. I svako se njime bavi. Što više lažeš i ujedaš, to si popularniji. Sjetih se jedne rečenice Veljka Vlahovića koja je dalekih 80-ih uokvirena stajala na zidu Titogradske tribine: "Ako treba nekoga da pohvališ, uradi to odmah. Ako treba da ga napadneš , razmisli dobro, i ako možeš - ublaži".
Četvrtak, 20. jun
U Srbiji ponovo anticrnogorska histerija. Kad god svijet zgrabi Vučića za vrat da prizna Kosovo, odmah se pokreće hajka na Crnu Goru. Možda bi mu jedino tako Srbi i oprostili gubljenje Kosova. Da se dokopaju Crne Gore i izlaska na more. Mora li Crna Gora uvijek biti moneta za potkusurivanje? Propaganda je kao 90-ih. Mobilišu se snage da se brani Cetinjski manastir i Ostrog. Od Crnogoraca. kao onomad Dubrovnik od Hrvata. Da se brani srpski narod u Crnoj Gori. Kao što su ga odbranili u Hrvatskoj.
Naravno, stižu teške riječi i iz Crne Gore. Sve ovo izaziva i strah i mučninu. Sjetih se riječi Teofila Pančića koji je gostovao na našoj televiziji neposredno poslije referenduma. Čestitao je nezavisnost građanima Crne Gore i dodao: “ ali, znajte, Srbija vas nikad neće ostaviti na miru”. I bio je u pravu.
Pokušavam da shvatim kako je moguće da bilo koja ideologija nadvlada ono lično i ljudsko u čovjeku. Oplakuju se Karadžić, Gotovina i ostali ratni zločinci pod krinkom heroja. U kakvom to svijetu mi živimo?!
Petak, 21. jun
Danas me ćerka vodi na ručak. U oktobru je počela da radi. To je pripravnički staž od devet mjeseci. Vladin program "stručnog osposobljavanja" tokom kojeg diplomirani studenti "uče da rade" i primaju polovinu prosječne crnogorske plate. Male su to pare, ali ona je sva srećna što ide na posao i što zarađuje. I to stvarno mijenja čovjeka. Gledam je, moju curicu, koja je stekla sigurnost, dobila odgovornost, zakoračila u svijet odraslih. Mamina cura postala je mlada žena.
U glavi mi se premotava film. Sve ono što smo doživjele zajedno. Svi naši razgovori, putovanja, strijepnje, svađe, zagrljaji, suze. Sve što smo dijelile. Sve što sam je naučila. Sve što me je naučila. Tokom ove 23 godine. Sve je to sad ispred mene. Divan osjećaj koji izaziva nježnost. Neopisivu. Ćerka, tako obično zvuči, a tako mnogo znači.
Facebook Forum