Vladimir Maraš je kompozitor i muzički producent iz Podgorice. Aktivno se bavi muzikom od 1989. Nastupao je u mnogim crnogorskim rock bendovima – Gospoda Glembajevi, Ročni mir. Aranžer, autor instrumentalne muzike. Komponuje i za pozorište. Brine o Made in New York Jazz Festival, Montenegro.
Subota, 16. septembar
Vrijeme u Crnoj Gori prolazi kao i bilo gdje drugo. Sedmica ima sedam dana, dan 24 sata, sat ima 60 minuta. Ali ponekad se stiče utisak da je vrijeme stalo. Crne Gore nema u završnici evropskog prvenstva u košarci, iščekuje se veliko finale između Slovenije i Srbije. Košarkaški znalci i stručnjaci na svakom koraku. Uživancija. Subota provedena s prijateljima, ljubiteljima domaće loze u džez klubu Sejdefa, po starom dobrom običaju. Lista se dnevna štampa, prepričavaju događaji, analiziraju utakmice, ima tu i dobre šale... Što bi staropodgoričani rekli "pravi se ešek".
Nedjelja, 17. septembar
Jutarnji let za Beograd. Te večeri, imao sam čast da prisustvujem jednom od najboljih koncerata u posljednje vrijeme. Gordon Sumner, poznatiji kao Sting, održao je koncert u beogradskoj Areni pred petnaestak hiljada posjetilaca, u okviru svoje "57th and 9th" turneje. Čovjek u sedamdesetim, perfektnog stava i držanja, nije se ni oznojio. A dao je sebe do kraja. Iako ga većina doživljava isključivo kao pjevača, Sting je ipak mnogo kompleksnija muzička ličnost. On je harizmatični kreativni predator. Nakon odlaska nekih velikih, on sigurno ostaje dominantna figura svjetske pop muzičke baštine.
Tog dana, srpska prijestonica bila je živopisno aktivna. Dan je počeo policijskom blokadom grada zbog najavljene Parade ponosa, nakon toga čekao se maraton, a otprilike u isto vrijeme kada je Sting trebalo da započne nastup u večernjem terminu, košarkaška reprezentacija Srbije borila se za zlato na evropskom prvenstvu. Izborila je srebro. Ali zato je Sting uzeo zlato.
Ponedjeljak, 18. septembar
Što reče jedan moj prijatelj s kojim se čuh, a tema je bila pomenuti spektakl u Areni, - "dosta klaustrofobično zvuči ta priča o Stingovom vrhunskom koncertu u Beogradu, u srcu zemlje Zadruge, Parova i Farme". Kad malo bolje razmislim, u pravu je. To jeste opasan kulturološki presedan. Ali još opasniji je ovaj naš, jer kažu rejtinzi, i Crna Gora je zemlja "Zadruge, Parova i Farme", ali bez Stingovog koncerta.
Ovih dana se nekadašnja jugoslovenska prijestonica gradi, trgovi, mostovi i kružni tokovi se užurbano renoviraju, gužve su nesnosne. Ali imam utisak da su učesnici u saobraćaju, uprkos režimu koji više podsjeća na Indiana Jones uslove nego na uređen saobraćajni sistem, značajno tolerantniji i strpljiviji. Kad se čovjek sjeti takozvane "podgoričke milisekunde" (za neupućene, to je ono kada treći ili četvrti iz reda na semaforu, već na pojavu žutog svjetla momentalno nalegne na sirenu i time sugeriše da je odavno trebalo da krenete), beogradski sabraćajni haos mu dođe kao izlet u civilizaciju.
Finale evropskog prvenstva u košarci riješeno je pobjedom jugoslovenske škole košarke. Liše Crnogoraca. U Sloveniji, ljudi slave, dresova reprezentacije nema, razgrabljeni su. U Srbiji, navijači su nakon finala bili razočarani, međutim, dresova po prodavnicama - takođe nema. Već kad se sve sleglo dan nakon finala, srebro je postalo "belo zlato". Svi zadovoljni.
U Crnoj Gori, dresova nacionalne reprezentacije u prodavnicama ima u izobilju. Još od prethodnog kvalifikacionog ciklusa i evropskog prvenstva. Ovdje smo se, nakon formalnog zadovoljenja naših ciljeva ove godine što je bio prolazak prve, grupne faze takmičenja, okrenuli navijanju za Srbiju ili navijanju protiv nje. Kako ko. No, to su posljedice sprovođenja raznih politika kroz vrijeme koje je za nama.
Utorak, 19. septembar
Posljednji dan boravka u Beogradu i samo ovlaš pogled na elektronske medije neumoljivo sugeriše da je pred nama nova sezona ružičastog programa koji, kako oni na komercijalnim televizijskim stanicama vole to da najave, sigurno pomjera granice. Tako je. Ali granice zdravog razuma. Možda neki od vas i znaju, ali za one druge koji nisu imali tu čast do sada, evo nekoliko informacija o tom spektaklu, koji ćemo nažalost, ni krivi ni dužni, morati da gledamo i mi u Crnoj Gori. Koliko je vjerovati mediju takvog karaktera, taj sadržaj je najveći, najskuplji televizijski projekat na ovim prostorima, za koji je čak napravljen mali grad.
Dakle, nije više Farma, sad je Zadruga. U taj televizijski format ulaze trideset i kusur poznatih ličnosti (šta god to značilo), neke već dokazane kroz slične užasne formate na televiziji Happy, koju takođe imamo čast da pratimo i mi u Crnoj Gori. Sve zvijezda do zvijezde. Evo na primjer, zamislite vi televizijski format u koji ulazi osoba kojoj je jedina prepoznatljivost činjenica da je bio muž nedavno i nesrećno preminule pjevačice. Pa ga onda hapse, puštaju, pa opet hapse i tako ukrug.
Kako javlja isti izvor, veliki majstor produkcije i prvi čovjek ovog giganta uspio je da usvoji osmomjesečnu bebu majmuna koja će narednih mjeseci živjeti pod istim krovom sa ovim ljudima! Naravno, bebi neće ništa faliti, reče on, imaće sve moguće uslove za normalan život - uz Macu Diskreciju. Majmune, izdrži!
Srijeda, 20. septembar
Povratak kući, u Podgoricu. Radni dan, prepun stresnih situacija. U popodnevnim satima uspio sam da se primaknem klaviru i da preberem po sjećanju i dirkama. Malo Bob Džejmsa, malo Metinija, malo Čik Korie i Herbi Henkoka... Da prsti ne zakržljaju. A onda popodne opet u administrativne agonije.
Večernji sati rezervisani su za kontakt sa Njujorkom, sa centralom Made in New York Jazz Festivala sa kojom imam partnerske odnose već četiri - pet godina. Rezultat tih partnerskih odnosa je postojanje Made in New York Jazz Festivala u Crnoj Gori, svake godine u prvoj polovini mjeseca juna.
Randy Brecker, Mike Stern, Alex Blake, Sharon Clark, Jerome Jennings, Wayne Escoffery, samo su neka od imena koja su prethodne dvije godine protutnjala Crnom Gorom i donijela dah urbane njujorške jazz scene. Uz malu pomoć prijatelja, jazz festival će dugo živjeti u Crnoj Gori. Srećom.
Četvrtak, 21. septembar
Da li Vam se dogodilo da, uživajući u zalasku sunca i pogledu sa vaše sopstvene terase na grad, svjedočite fenomenu "leteće kese za smeće", čiji se sadržaj pri kontaktu sa tlom raspršuje i tu, tako prosut, podsjeća na bolno, necivilizacijsko ponašanje građana prema sebi i okolini?
Jedan moj poznanik sproveo je u djelo briljantan plan, a to je izgledalo ovako - nije mu bilo teško da obrati pažnju na tajming u kome se to dešavalo, sa nekog od spratova u njegovoj stambenoj zgradi u elitnom dijelu Podgorice. Nekoliko kesica čipsa i par litara popularnog gaziranog pića motivisalo je dječake iz kvarta da naizmjenično zabilježavaju video zapise tog dijela zgrade svojim mobilnim telefonima. Ubrzo je poletjela... Sa petog sprata, vidjela se samo ruka. Moj poznanik je odmah dobio dokazni materijal. Pregledom materijala, smatrao je da ima dovoljno osnova sumnje da otvori izviđaj.
Naše različitosti nisu nužno mana, na nekim drugim tržištima bi čak trebalo da budu prednost.
Sjutradan i narednih dana je, uz pomoć istih klinaca, utvrdio da se radi o istom počiniocu. Nakon izviđaja, pokupio je te iste klince, kupio im rukavice za jednokratnu upotrebu i krenuo u akciju - sve to usred bijela dana, kada u kontejnerima možete naići na švedski sto mogućnosti. Svaka njihova ruka je iz kontejnera koji se nalazio na samo tridesetak metara od ulaza, uzela po jednu ili dvije poveće kese sa smećem. Zajedničkim snagama su tih desetak kesa popeli na peti sprat, direktno na otirač, tik uz ulazna vrata komšije, a moj poznanik je iskoristio priliku i "zađenuo" prigodnu poruku u dovratak komšija. Poruka je sadržala obavještenje o akciji kao i o razlozima sa sprovođenje tog nauma. Uz poruku, priložio je i "poklon USB stick" sa nekoliko video dokaza opravdanosti takve sumnje i ispravnosti takve odluke. Nimalo uvredljivo, štaviše, bilo je u formi molbe i nade da se takve stvari više neće dešavati.
Najvažnije od svega, pismo je potpisao punim imenom i prezimenom. Od tog dana, nikada više opomenuta porodica nije bacila niti čačkalicu preko svoje terase na javni prostor ispred ulaza. Vrijeme je da se počnemo osvješćivati. Svako od nas, pojedinačno, da bismo dugoročno kreirali ambijent u kome je lijepo, vaspitano, obrazovano - IN, a da je sve drugo, suprotno tome - veeeliki OUT. To niko neće uraditi za nas i u naše ime - svi vi kojima sve navedeno nedostaje, da bi vam život bio ljepši i bolji, u jedan front. Đeca nas čekaju da ih naučimo vrijednostima, životu.
Petak, 22. septembar
Počinju pripreme za pečenje rakije. Uz povremeno čišćenje oružja, to je jedan od važnijih crnogorskih rituala. Da ugrabimo, ovo dok ne dođemo u Evropsku uniju. Danas mi na'm pade da bi valjalo da što prije shvatimo da su ljudi sa ovih prostora, ljudi iz svih bivših jugoslovenskih teritorija, htjeli to ili ne, išli brže ili sporije putem evropskih integracija, ipak osuđeni jedni na druge. Ali da to nije loše. To bi trebalo da bude dobro.
Naše različitosti nisu nužno mana, na nekim drugim tržištima bi čak trebalo da budu prednost. Naša šansa su specifični kulturološki modeli ovih prostora kojima bi trebalo da ojačamo Evropu. Samo još da ljudi to shvate. Da treba da dijelimo umjetnost, kulturu, sport, da podržavamo jedni druge na svim poljima, da normalno živimo svoje živote. Dok se to ne dogodi, tavorićemo.
Bićemo lak plijen velikim igračima, jer smo ovako rascijepljeni - neupotrebljivi. Što je najgore i što je vidljivo iz aviona, neupotrebljivi smo i sebi. Svako na svoj način.
Facebook Forum