Svjetlana Nedimović preživljava, živi i radi u Sarajevu, gdje je i rođena u doba koje se, djeci odgajanoj na pričama o Narodnooslobodilačkoj borbi, činilo neoprostivo dosadnim komadićem istorije. Zarazila se politikom još kad je u osnovnoj markirala izlaske da bi pratila sjednice raspadajućih institucija Jugoslavije. Neuspješno isplanirala karijeru bibliotekarke, a tragajući za rješenjem ovdašnjih zagonetki iz osamdesetih i devedesetih završila s doktoratom iz političkih nauka i to s instituta za doktorske studije u Firenci sada joj mrske Evropske unije (iz priče o uzgajanju guje u njedrima).
Strastveno a neplaćeno radi u sarajevskoj grupi aktivista Jedan grad, jedna borba; predano i redovno kontaminira društvene mreže političkim pričama i polako otpočinje autoetnografsko istraživanje o ljevici i dugu za Univerzitet u Barseloni. Na vizitku bi rado stavila da je jedna od čuvarica sjemena otpora, što smatra najvažnijom zadaćom za narednih nekoliko godina na ovim prostorima.
Subota, 10. decembar
Drugo subotnje jutro u Narodnoj čitaoni. Narodnu čitaonu smo, zajedno s pokretom Dobre Kote, prošle subote otvorili mi iz društveno-političke organizacije Jedan grad, jedna borba. Otvorili smo je na stepeništu Vijećnice u koju se biblioteka nikada nije vratila.
Iza nas, dok čitamo, i danas je gluha i pusta Vijećnica.
Gradska uprava eksploatiše nekada društvenu svojinu i naše zajedničko nasljeđe. U ovom gradu gotovo svaki dan nestaju javni prostori, a niču tržni centri i stambeno-poslovni kompleksi – tako ni Vijećnica više nije mjesto (besplatnog) okupljanja i čitanja. Povremeno je svadbeni salon, povremeno sala za domjenke, uhvati se poneka izložba ili koncert a običnim danom, ulaz se plaća 5 KM.
Gradonačelnik prof. dr. Ivo Komšić hvali se ovom novom "samoodrživošću" Vijećnice, kao da se o granapu a ne o nekadašnjoj biblioteci radi. A možda je i u pravu. Sve čega su se strukture pozicije i opozicije dotakle u poslijeratnom periodu svakako se pretvorilo u granap manjih ili većih razmjera, eventualno rezidencijalni kompleks ili naselje za tranzicijsku elitu i bogate turiste. Ispada da se upravo tom opštom komercijalizacijom uklapamo u globalne trendove erozije društva i društvenog.
Zato su nama zajednički prostori svetinja i zato smo pred Vijećnicom svakog utorka i subote. Vraćamo je nama – čitanjem. Ne možemo doduše ni u predsoblje jer, kako veli privatna zaštitarska firma koja obezbjeđuje "objekat", "nije to mjesto prikladno za čitanje".
Sve je jasnije da ćemo u ovom gradu prostore prikladne za nas morati da vraćamo ili uzimamo otvorenom političkom borbom i direktnim akcijama.
Nedjelja, 11. decembar
Od danas više ne saobraća ni voz Sarajevo–Zagreb. Još prije je ukinut onaj do Ploča.
Zaboravio se i Dejtonski sporazum koji je propisao obavezu osnivanja zajedničke željezničke korporacije na nivou države. Koja je, kao, nekad 1998. godine, uspostavljena i – nikad ništa nije uradila. Kamioni i autobusi su naša budućnost – baš kao što je naša budućnost i prosperitet lobija koji se bogate na tom transportu, a zahvaljujući uništavanju željeznice.
Zanimljivo kako se to nikad ne spomene ni u međunarodnim krugovima, samo se priča o neprofitabilnosti, dok su žestoko ti isti krugovi svojevremeno zalegli da se uspostavi i perfektno funkcioniše Elektroprenos, s dovoljno novca i ovlasti – da bi se struja u Evropsku uniju nesmetano izvozila.
Ne bih se čudila da živimo zadnje dane željeznice u BiH.
A Željeznička stanica u Sarajevu? I pruga? Dajte im 3-4 godine, nema toga na čemu ovdašnje vlasti ne mogu dići "stambeno-poslovni" ćumez i nema tog pogona ili mašinerije, a kamoli šina, koje se ne može rasprodati u staro željezo.
I nema te teorije zavjere koja može biti crnja od naših svakodnevnih iskustvenih spoznaja.
Ponedjeljak, 12. decembar
Dok gradske i kantonalne vlasti nastoje da nas zaraze svojim entuzijazmom oko dočeka Nove godine, valjda da bismo zaboravili kako će na to otići pola miliona maraka, juče je Sarajevo imalo svoj (doduše, ne baš svečarski) doček – vode.
Nemali dio grada svakodnevno živi redukcije, a juče su pogođeni bili gotovo svi, čak i Opća bolnica Abdulah Nakaš, nekadašnja Vojna na Marindvoru. Istina, bilo je i pošteđenih – poput tržnog centra, nedaleko upravo od bolnice, koji nije bio prinuđen da trpi redukcije. Tek toliko da se zna šta je prioritet u poslijeratnom Sarajevu.
U situaciji u kojoj svakodnevno otežano vodosnabdijevanje mnoge podsjeća na rat, upravo nestvarno zvuči citat iz internog dokumenta Svjetske banke, sačinjenog 1976. godine, o sarajevskom Vodovodu, a nedavno su ga pronašli ovdašnji ekoaktivisti koji se već mjesecima bore za očuvanje izvorišta pitke vode i prekid redukcija: "Vodovodom se dobro rukovodi i ima stručne i iskusne uposlenike, naročito u sektoru vodosnabdijevanja... Vodovod je radio konsalting za Banjaluku, Split i druge gradove u Jugoslaviji".
Utorak, 13. decembar
Od kuće pratim vijesti o protestu radnika i radnica uništenih preduzeća iz tuzlanskog kantona pred Parlamentom Federacije BiH zbog novog zakona o stečaju. U tranziciji su im opljačkana i uništena preduzeća, a ovim zakonom im otimaju i pravo na neisplaćene a zarađene nadnice. Reformska agenda, kojom se kao velikim napretkom hvali Evropska unija, pretvara nas polako u izvor jeftine radne snage za bogatiji sjever Evrope, i jedan džinovski nasad malina.
Iz Sarajeva nikakva značajnija podrška radnicima – znam da to navlači gnjev ostatka zemlje na grad koji mnogima djeluje samozaljubljeno i bezosjećajno. Izgleda tako izvana a vrlo često i iznutra. Tako da i sama zaboravim šta za jednu zajednicu znači živjeti u ovoj blizini centra moći. Nije to pitanje puke simbolike ili atmosfere. Upravo u Sarajevu je stranačka birokratija u prvom valu rasturila privredne gigante i zaposjela institucije od najviših do najnižih nivoa. Sarajevo je tako od grada postalo tek finansijski vrijedan zbir građevinskih lokacija i administrativnih poslova.
Zato se ovdje birokratija najžešće bori upravo protiv solidarnosti. Do te mjere da stranački agitatori hodaju po mjesnim zajednicama i revnosno huškaju ulicu na ulicu, zgradu na zgradu. Ništa se ne prepušta slučaju – ne smije biti ujedinjavanja snaga među nama jer bi to ugrozilo birokratske elite.
Srijeda, 14. decembar
Slike iz Aleppa i bezbrojne rasprave po društvenim mrežama. U takvim situacijama društvene mreže su čudan svijet, tj. još čudniji nego inače. Ako se šta prećuti – ispada da ste indiferentni. A ako napišete, bar u ovom slučaju, pridružujete se opštem krištanju, s malim šansama da vas iko čuje jer svi krište istovremeno.
Dvoumim se, jer mi je princip da pišem samo o onome što radim i što dobro znam. Ponekad neka dosjetka, više ventila radi, ali uglavnom – raskrinkavanje, jer to je moćan kanal a jedini otvoren i za nas koji djelujemo na marginama, van svih formalnih krugova.
Šta je to što u ovom slučaju sa sigurnošću mogu tvrditi? Samo da je jadan svak onaj koji nenaoružan na svom kućnom pragu dočekuje ikakvu vojsku i uzda se u konvencije. A o tome da imperijalisti ratuju preko Sirije, što je pomoglo tamošnjim konzervativnim snagama da uguše ono što je možda bilo istinsko sjeme revolucije, tek će se pisati knjige, obrazac je odavno poznat.
Odluka koju, pak, ne preispitujem je da ne idem na sarajevski protest za Aleppo. Ne samo da su Sirijci od nas – i to nas u Sarajevu i Bosni i Hercegovini prije svih – zaslužili puno više i puno ranije, počevši od primanja izbjeglica, nego primjećujem i da je proteste sazvala produžena ruka establišmenta, koju čine kojekakva opskurna udruženja građana i vjerske organizacije – i jedni i drugi inače dio folklora za potrebe vlasti. Iste one vlasti koja za Palestinu 2014. skupi bijednih 38.000 maraka pomoći, što je manje nego što ovdašnji načelnici godišnje potroše na kafe gostima, vlasti koja je bila spremna dići i zid pred sirijskim izbjeglicama samo da se od njih to tražilo i, na kraju, vlasti koja nas kao narod tretira tek kao nužno zlo na svom poligonu za igranje monopola u stvarnosti.
Četvrtak, 15. decembar
Buđenje u dimove kotline. Smog štipa za grlo, svi kašljemo i šmrcamo gotovo neprestano, i udišemo smrad koji me vraća u djetinjstvo sedamdesetih, nimalo prijatno sjećanje na Sarajevo prije gasifikacije. Tim neprijatnije što me neprestano suočava sa svim što smo izgubili u onome što još poslušno nazivamo tranzicijom. Gas je, naime, sad preskup za mnoge stanovnike Sarajeva pa se opet loži, kao prije 40 godina. A ima i onih za koje nije preskup, ali im je svaka zarada nedovoljna pa centralno grijanje u novim stambenim zgradama naplaćuju kao plinsko a lože – ugalj ili drva.
S prvim daškom popodnevnog vjetra, kojem se na ovakav zimski dan radujemo kao prazniku, bježim od računarskog ekrana, do Gradske biblioteke, centralnog sarajevskog odjeljenja koje se, iseljeno iz nekadašnjeg prostora na Obali, smjestilo kraj kina Apolo/Partizan.
S vremena na vrijeme pomislim da imam ne četrdeset dvije nego sto i četrdeset dvije godine, tako mi je duga ova lista svega što je bilo pa sad više nije. Odavno već nisam nostalgična – jalovo je to stanje, politički i štetno. Ali ne mislim ni da treba bježati od preciznog mapiranja uzetog, uzurpiranog, privatizovanog, otetog. To što nas se uporno uvjerava da je sve to već odavno završena priča – govori mi da su upravo ta mjesta potencijalne pukotine u ovom nakaradnom poretku koji nam se predstavlja neminovnim i prirodnim.
Petak, 16. decembar
Dan koji planiram ukrasti od same sebe i svog gotovo opsesivnog bavljenja društvenim trenutkom – kradem ga za čitanje. Počinjem iščitavanjem zapisa iz ovog dnevnika – poražavajuća je spoznaja da moji svakodnevni zapisi više nalikuju dnevnim novinama nego ličnom dnevniku!
Znam, naravno, da između redova ima i jednog malog ali vrlo ozbiljnog psa i izvjesne devetogodišnjakinje koja ne voli zadaću ali zna kako je imati "glavu u klancu, noge na vrancu", ima nekakvog kuhanja i prostiranja veša i krpa za neumoljivu prašinu i unaprijed izgubljenog rata protiv biljnih vaši na biljkama koje zimuju u stanu i stubištu, ima čak i novogodišnjih ukrasa.
Samo što taj svakodnevni život mora za sada ostati skriven između redova – opet je došlo vrijeme kad svi, kako je onomad Oton Župančič pjevao pjesnicima, moramo znati svoj dug da ''na staru pravdu podsjetimo, da zimu ovu prebrodimo.''
Facebook Forum