Stefan Bošković rođen 1983. godine u Podgorici. Pisac, dramaturg i štovalac lika i djela Željka Malnara. Piše prozu, scenarije i dramske tekstove.
Subota, 15. april
Mrzim vikende. Ne podnosim ljude neradnim danima. Nije da ih previše podnosim radnim. Vikendima su posebno odvratni, kada se bave organizacijom - odlazak na more, jezero, izlazak u noćni provod. Užasno im je bitno slobodno vrijeme nakon radne sedmice. Euforični su, histerični. Poznajem veoma mali broj ljudi koji toliko radi da bi ova vikend euforija bila opravdana.
Nije da smo toliko vrijedna nacija. Ali, mnogo više volimo da pričamo, između ostalog i o tome koliko radimo. Erih Romer bi bio oduševljen ovdašnjom količinom naracije. Postoji nešto u balkanskim vicevima. Dok god ostanu vicevi. Kod nas sve češće postaju proza, ili novinski tekst. Kao što je čest slučaj s dodacima o kulturi koje pokušavam da pročitam vikendom.
Svađam se s Njom.
Popodne pišem, naveče pijem.
Spahiću je oko bolje, Stijović je primio platu. Tražimo najzapušteniji prazni šank. Šanker nije iz Crne Gore. Povjerovao je da sam porno glumac. Pitao je da li bih mogao da mu sredim ulogu ali da ne glumi supruga koji spava na prvom spratu dok se akcija odvija na drugom. Kasnije sam mu saopštio da sam pisac. Razočarao se. Ipak nam je pustio Miša Kovača i Francija Blaškovića.
Nedjelja, 16. april
Uskrs je. I kiša. Jedem sedam jaja u nizu. Pjevam "Adio pola". Ljutim se na sestru zato što se još nije desila noć u kojoj će njena trogodišnja ćerka Nika prespavati kod mene. Pravda se i obećanje odlaže za idući vikend. Nerviram se, ali me brzo prođe. Nika je mirišljavi mjehur koji me liječi kad god primakne nos. Ima oči kao okean, kosa joj miriše na pijesak i borove iglice. Ona mi se javlja povremeno, ali ne želim da joj odgovorim. Nika mi spašava ljubavni i svaki drugi život. Brzo bih propao.
Popodne se vozim s producentima. Pričamo o filmovima. Jedan mi pokazuje fotografiju u telefonu koju mu je poslao frend. Na uskršnjem jajetu nalazi se naslikana pečurka nakon puknute nuklearke. Čari Uskrsa su nenadjebive. Idem kući. Pišem. Dolazi Nika. Više ne pišem. Stavljamo maske i ronimo po spavaćoj sobi.
Ponedjeljak, 17. april
Grlo me je zaboljelo nakon cijele decenije. Zaboravio sam koliko je odvratan osjećaj. Bude me Njene poruke. Definitivno prekidamo. Nemam nikakav komentar. Osjećam se čudno danima. Možda zato što ne pijem vanilla šejk u kontinuitetu. Odlučujem se za neizlaženje iz kreveta. Skrolovao sam po fejsbuku pola sata dok nisam stigao do dna. Razmišljam o deaktiviranju profila. Tada pišem trostruko više, i manje pišam po crnogorskim angažovanim umjetnicima i aktivistima koji dižu revolucije statusima.
Stigao je reditelj s kojim pripremam film. Majka nam je spremila ručak. Njih dvoje razgovaraju o Sjevernoj Koreji. Majka ništa ne zna o dometima nuklearnih bombi. Ne uključujem se. Pita me da li mislim da će zaratiti. Odgovaram joj da ne znam ništa o tome, slabo poznajem ludake. Opet nije kupila dobar sir, iako insisitiram na dobrom siru. Reditelj i ja odlazimo u sobu, gledamo Željka Malnara. Smijemo se i plačemo kao ludi.
Utorak, 18. april
Danas ne mogu da gutam. Grlo je otišlo dođavola. Temperatura tijela je oko 40. Doktor kaže da imam i još nešto. Sve završavamo telefonom. Noćas treba da idem u Sarajevo. Pokušavam da ozdravim do tada.
Prethodni dani protekli su u duhu dojava o postavljenim bombama na raznim lokacijama u gradu, u tržnom centru, popularnim restoranima i sl. Danas je javljeno da je spakovana u hotelskoj sobi. Niko nije bio uznemiren. Kao ni prethodnih dana. Sve se zasniva na prijetnji, to je dramaturgija cijelog društva. Proizvod je nekad strah, a češće ravnodušnost. Vladimir Đurišić je prije jedne decenije objavio knjigu pjesama Ubrzo ništa neće eksplodirati.
Srijeda, 19. april
Na kraju, nisam stigao do Sarajeva. Bio sam do bolnice. Od 2007. nisam primio injekciju. Krknuli su mi novalgetol koji vještački skida temperaturu. Barem tako mislim, jer je skliznula kao voda. Vratila se tokom dana. Shvatam da će dnevnik biti živa dosada. Ne uspijevam ništa da uradim, zakucan sam za krevet, bole me oči kad gledam u ekran. Ali, trudim se da pišem. Kao što se majke trude mjesecima… koje protestuju ispred Skupštine. Užasan prizor.
Elem, riječ je o naknadi koju dobijaju žene sa troje i više djece, koje imaju 25 godina radnog staža, kao i majke koje su 15 godina na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Sa isto toliko djece. Prvo su im umanjili nadoknadu, a onda ukinuli. U nastavku dana kažu da nekima i nisu.
U Crnoj Gori je sve u vezi s majkama naročito osjetljivo. Teško da bilo šta racionalno može da probije opnu. Majke koje imaju manje od troje djece i koje rade cijelog života su uvrijeđene. S razlogom. Političarčići povremeno snimaju protest selfi tehnikom i dodaju sebi poene. S razlogom. Blokirana je ulica danima te se užasna gužva i nervoza stvara među građanima. Bojim se da na kraju ne izbije rat između žena.
Četvrtak, 20. april
I dalje ne ustajem. Stanje je gore nego juče i prekjuče. Sanjao sam da si cijeli dan u nekim avionima, oblaci su bili rozi, ličili su na šećernu vunu. Ja sam sjedio iza tebe. Nismo mogli da se pozdravimo. Ili nismo htjeli. Kad si izlazila dodala si mi fotografiju. Tvoju. Bila je mutna. Iza se jasno vidjela mačka i šipak. Iz kose ti je izrastao žuti cvijet.
Ostatak dana sam budan i nervozan. Čitam priču Bruna Šulca – Noć velike sezone. Pojela mi je cijelu koncentraciju. Nemam snage ni za red više. Ana se zabrinula za moje zdravlje. Gledam Doni Brasko. Na preskoke. Iako sam ga pogledao dvadesetak puta, i dalje navijam za drugačiji kraj. Ne želim da otvorim kompjuter. Odlučujem se da zalajem kad neko uđe u sobu i pita da li ti je bolje? Zasmijava me ta pomisao. Ušla je majka i zalajao sam. Ostalim danima, kada nisam bolestan preferiram mjaukanje. Na ulici, uglavnom.
Petak, 21. april
"Svi znaju da u nizu običnih, normalnih godina, osobenjačko vrijeme rađa iz svoje utrobe druge godine, neobične godine, godine – odrode, kojima - kao šesti, mali prst na ruci – izrasta ponekad trinaesti, lažni mjesec. Govorimo lažni jer on rijetko kad dostiže pun razvoj. Kao kasno začeta djeca, on zaostaje uzrastom, mjesec grbonja, izdanak napola uveo i prije vjerovatan nego stvaran."
Stiže vikend.
Nadam se da neću umrijeti još jednom.
Komaraco dolazi početkom sedmice.
Moramo da živimo još malo.
Facebook Forum