Neizvjestan put prema „tvrđavi Europi“

Dnevnik za RSE ovaj put je, na relaciji Tunis-Beograd-Zagreb vodio filozof i aktivist Srećko Horvat, autor nekoliko knjiga i direktor Subversive Foruma iz Zagreba.

14.7. Subota

Vlak iz Zagreba prema Beogradu bio je krcat. Probivši se kroz tri vagona, nisam našao nijedan kupe koji bi bio prazan ili barem poluprazan sve dok nisam nabasao na dvojicu mladića koji su se lakovjerno ispružili preko svih sjedala misleći da ih baš nitko neće omesti u toj umjetno kreiranoj idili. Nažalost, nema druge nego da im poremetim mir i da dijelimo šestosatni prostor. Nakon probijanja komunikacijske barijere koju sam, kao i obično, nastojao zadržati slušalicama na ušima, dvoje Nizozemaca koji su se uputili na Exit upitaju me kamo ja idem. Odgovorim „Tunis“, a začuđeni zašto preko Beograda, objasnim da iz nekog razloga ima direktni charter-let, pa me oni logično upitaju idem li na odmor. Ne znajući kako točno u nekoliko riječi opisati pravi razlog odgovaram: „It's sort of business“. Prije 5-6 godina i ja sam istim tim vlakom u isto ovo vrijeme išao na Exit, trošeći i energiju i novce i slobodno vrijeme na četiri dana kontinuiranog provoda na Petrovaradinskoj tvrđavi, uživajući u kratkotrajnoj utopiji kakvu već pružaju festivali. Sada, preko Beograda, putujem prema jednoj drugoj utopiji, u postrevolucionarni Tunis gdje se održava skup mnogobrojnih svjetskih društvenih i političkih pokreta u sklopu priprema za World Social Forum 2013. koji bi se trebao održati baš u Tunisu. Na kolodvoru me dočekuje Igor Štiks i već za par sati nalazimo se u avionu punom srpskih i bosanskih turista koji će idućih tjedan ili više biti smješteni u ekskluzivnim i/ili jeftinim all-inclusive hotelskim resortima, odijeljeni od tuniske svakodnevice, uživajući ne toliko u moru i plažama koliko u bazenima odmah nadohvat hotelske sobe. Ništa to ne znači taksistu kojega smo nasumično odabrali pri slijetanju na aerodrom, ”pošteno” nas je oderao, saznajemo tek kasnije, kao da smo i mi obični turisti. (Na svakom putovanju uvijek iznova ta iluzija: svi su ostali turisti, ja nisam, premda se na kraju, upravo kroz oči drugoga, potvrđuje da smo svi manje-više jedno te isto). Nakon oblačnog Zagreba, prohladnog Beograda, ovdje nas dočekuje 40-ak stupnjeva, a u zraku vlaga pomiješana s intenzivnim mirisom soli koja se vjetrom širi s obala nemirnog Sredozemlja.

15.7. Nedjelja

Monastir. Rodni grad prvog predsjednika Tunisa Habiba Bourguibe smjestio se samo 20 km južno od Soussea i oko 160 km od glavnoga grada. Ako stižete noću, prvi susret s Tunisom je vlaga. Drugi je susret, već iduće jutro, svjetlo. Tuniska svjetlost, pa i afrička općenito, drugačija je od one na koju je naviknuto oko u Europi. U doticaju s pustinjom i arhitekturom koja se uglavnom sastoji od bijelog kamena, svjetlo je intenzivno i sveprisutno. Smješteni smo u marini odmah do Ribata. Podignuta krajem osmog stoljeća, ta je tvrđava najprije služila za obranu od bizantske vojske, da bi danas bila tek turistička atrakcija. Ovdje je, između ostalog, sniman i „Život Briana“ iz serijala Monty Python (zbog specifične svjetlosti i atraktivnih lokacija, u Tunisu su snimani i „Engleski pacijent“, kao i tri nastavka „Ratova zvijezda“). Nakon kratkog upoznavanja grada i lutanja Medinom, već smo na sastancima World Social Foruma gdje se raspravlja o revolucionarnim gibanjima 2011., od „Arapskog proljeća“ do Occupy, a navečer zajedno s ostalima aktivistima upućujemo se u Ksibet el Mediouni, malo ribarsko mjesto 10-ak kilometara udaljeno od Monastira. Nekoć su Almoravidi ovdje imali osmatračnicu za nadzor kršćanskih upada na ovaj dio tuniske obale, a danas nije rijetko da se u potrazi za boljim životom upravo s ove obale imigranti odlučuju otisnuti na valove Sredozemlja i neizvjestan put prema „tvrđavi Europi“. Mnogi od njih na putu su se utopili, drugi, koji su jedva stigli na odredište, sada provode živote u azilantskim centrima, a oni koji su dospjeli do onoga za čime su žudjeli misleći da će pobjeći od svojih nedaća, nerijetko nastanjuju pariške banlieues i rimska predgrađa, prodajući suvenire, radeći u restoranima ili čisteći toalete, sa stalnom prijetnjom deportacije koja ih prati na svakom koraku. Kako bi upozorili na sve brže rastući problem, početkom srpnja iz Palerma se prema Tunisu, u sklopu inicijative Boats 4 People uputio brod s aktivistima iz Italije, Njemačke, Francuske, Nigera, Malija i Tunisa koji su odlučili proći rutom kojom najčešće prolaze imigranti, a upravo je skup World Social Foruma poslužio kao mjesto konvergencije. Kao posljedica konflikta u Libiji, gotovo je milijun ljudi sklonište potražilo u Tunisu, Egiptu, Čadu i Nigeru, dok je Europska Unija – koja se tobože borila upravo za „ljudska prava“ u Libiji, kao i drugim afričko-arapskim zemljama – usvojila represivni pristup te kroz agenciju za kontrolu granica Frontex presretala imigrante, nerijetko ih ostavljajući da se utope. Rat u Libiji je navodno gotov, ali rat prema imigrantima traje i dalje. Samo prošle godine na Mediteranu je poginulo preko 1500 ljudi. Ovdje na obali dočekujemo brodice koje su simbolički nastojale pokazati solidarnost, na molu se okupilo preko 200-ak ljudi, a kroz gomilu se probija četvero u bijelo obojanih performera. Na početku sve izgleda zgodno, publika se smije i znatiželjno promatra, ali kada u jednom trenu počinje štrcati žarka crvena boja i oblijeva sve prisutne, raspoloženje se mijenja, publika se udaljava, a poruka je jasna: svi vi imate krv na svojim rukama. Kasnije je preko čitavog pristaništa razvučena velika lista sa 16,175 dokumentiranih smrti izbjeglica i migranata u „tvrđavu Europu“. Taj je broj utvrđen od 1.1. 1993. do 30.5.2012., a uz točan datum smrti stoji ime i prezime, zemlja porijekla i način smrti. Za većinu, dakako, nema nikakvih informacija osim ove posljednje: N.N. iz Afganistana utopio se nakon što su ga krijumčari bacili s broda neposredno pred obalom Kalabrije, Alain Hatungimana (jedan od rijetkih čije se ime zna) iz Burundija počinio je samoubojstvo u Nizozemskoj jer se bojao da će zajedno sa svoje dvoje djece biti deportiran, imigrant iz Egipta umro od hipotermije, dječak iz Afganistana ugušio se u kamionu u koji se sakrio da bi izbjegao pograničnu kontrolu, izbjeglica iz Makedonije utopila se u Rajni pri pokušaji da prepliva granicu između Austrije i Švicarske, Nazmieh Charour, dvadesetrogodišnja Palestinka počinila samoubojstvo u zatvoru u Berlinu nakon što joj je rečeno da će biti deportirana, muškarac iz Kurdistana upucan ispred utočišta za izbjeglice u Dülmenu… U 1990-ima na listi se nalaze i mnogi iz Bosne, Hrvatske, Srbije: u posljednje vrijeme kao zemlja porijekla mrtvih i dalje se pojavljuje Kosovo.

16.7. Ponedjeljak

Situacija u Tunisu i nakon revolucije prilično je složena, ako ne i složenija nego prije. Politički krajolik podijeljen je između različitih opredjeljenja i snaga, a jača islamski radikalizam. Mnogi mlađi aktivisti, koji su prošle godine bili na ulicama, nisu zadovoljni razvojem i u njihovim komentarima kao da odjekuje ona znamenita izreka sicilijanskog
pisca Tomasa di Lampeduse „sve se mora promijeniti, da bi sve ostalo isto“. Prema njima, današnji režim zapravo je napravio pakt sa dijelovima staroga režima, francuski imperijalizam je i dalje prisutan (primjerice, kao i u ostalim predjelima Afrike, na svakom koraku nalazi se Orange, francuska telekomunikacijska mreža), Amerikanci garantiraju tuniski dug, a i na drugim poljima se prelamaju ekonomski i politički interesi međunarodnog kapitala, prije svega saudijskog i katarskog. Drugi su ipak optimističniji, kažu da ovakav skup svjetskih aktivista u doba Ben Alija sigurno ne bi bio moguć jer bi bio direktna prijetnja režimu, kao i održavanje World Social Foruma. Treći, među kojima i trgovci i taksisti, tvrde da turizam uopće nije opao i da se stvari, posebice u gradovima poput Monastira, gdje su prosvjedi bili prilično slabi, nisu promijenile. Na ulicama se prodaju majice sa crvenom šakom i natpisom „Revolucija“, sa početnih 40 dinara (20 eura) spustit će ih, ako i treba, na 10 dinara. Sve avenije koje su nekoć nosile naziv „7. novembre“, po puču kojim je Ben Ali došao na mjesto predsjednika, odmah nakon revolucije dekretom su preimenovane u „14. janvier“, dan kada je bio prisiljen da stupi sa vlasti. Pa ipak, revolucija se sada čini daleko. Za promjenu nije samo dovoljno prosvjedovati, ključno je pitanje: što poslije? Ovih se dana najviše raspravlja o nacrtu novog ustava i odluci hoće li sustav biti predsjednički ili parlamentarni. Naizgled paradoksalno, ljevica je za predsjednički sustav, jer postoji bojazan da bi salafiti mogli iskoristiti situaciju i „kidnapirati“ revoluciju. Nakon višesatnih razgovora i konstruktivnog savjetovanja između različitih pokreta iz Alžira i Maroka, Zapadne Sahare i Senegala, ali i Occupy i Balkana, nekolicina Tunižana koji su i sami sudjelovali u revoluciji, poziva nas da odemo u Sousse, stari fenički grad na nekih sat vremena vožnje od Monastira. Ovdje je prije mjesec dana u sukobu između policije i salafita zbog jedne umjetničke izložbe u glavnom gradu koja je navodno na nedoličan način prikazivala religiju poginuo jedan dvadestdvogodišnji mladić. Desetine diljem Tunisa su ranjene. Jedna recentna šala kaže da je tijekom vladavine Bena Alija bilo 10 milijuna stručnjaka za nogomet, tijekom revolucije 10 milijuna stručnjaka za politiku, a danas 10 milijuna kritičara umjetnosti. Ukratko, Tunis se podijelio, s jedne strane sekularizam, a s druge strane islamisti. Hoće li, kao u mnogim slučajevima, Lampedusa opet biti u pravu ili Tunis za razliku od susjednih zemalja ipak ima najviše šanse da revolucija ne ostane samo riječ na papiru, ili u najboljem slučaju, na majici koja se sada prodaje turistima?



17.7. Utorak

Povratak kući ne počinje kada stignete u domovinu. Povratak kući počinje već pri check-inu kada morate pripaziti na jezik i „aklimatizirati se“ na nešto što više nije ono Barthesovo „brujanje jezika“, već dopiranje riječi i buke poznatoga, suviše poznatoga. Pa, ipak, nekad je ugodno sresti poznato: na naše iznenađenje na check-inu nas dočekuje Saša Ćirić, jedan od urednika Betona, koji je zajedno s djevojkom proveo tjedan dana obilazeći Tunis. Osim srpskih turista, ova je zemlja očito i meta srpske inteligencije. Razgovaramo o Betonu i angažiranoj književnosti, razmjenjujemo dojmove i zaključujemo da je nekad lakše iz Beograda otići u Tunis nego u druge dijelove Srbije. Ulazimo u avion, a stjuardesa donosi „Danas“. Unutra izvještaj s posljednje večeri Exita. Stranica iza o „građanskom ratu u Siriji“, a još nekoliko stranica iza Milan Živadinović, nekadašnji selektor Jugoslavije kaže: „Samo mi još fali da nas Bilić uči o fudbalu“. Mislim si koliko, pored ozbiljnih tema poput situacije u Siriji, banalne teme i dalje opsjedaju novine, ali se sjetim da jedan Senegalac – reper Thiat kojeg sam upoznao ovih dana – upravo zahvaljujući nogometu (polako prolaze dani kada je znak prepoznavanja bio „Tito“) zna za ove prostore i da nogomet, uostalom, kao ni glazbeni festivali, uopće nije banalan. Na predzadnjoj strani „Danasa“ nailazim na izvatke iz upravo objavljenog prvog dijela memoara Vicka Krstulovića ”Memoari jugoslavenskog revolucionara: Dalmacija 1905-1943” koji piše: „Još u vrijeme narodnjačko-tolomaških borbi u 19. vijeku, u Split dopiru i prvi vjesnici radničkog pokreta, ideje Prve internacionale, Komunističkog manifesta, Pariške komune. Njih donose oni koji imaju veze sa svijetom – pomorci, a prihvaćaju radnici, ribari, zanatlije i napredniji težaci“. Jednako tako, može se danas – tobože iz neke „progresivne perspektive“ – biti skeptičan i spram nogometa i spram koncerata, ali upravo je senegalski reper „vjesnik radničkog pokreta“, a zahvaljujući nogometu „ima veze sa svijetom“. Stižemo u Beograd oko 2 sata ujutro. Štiks će ostati sa mnom do zore kako bi me drugarski otpratio na prvi vlak za Zagreb. U kafiću na kolodvoru, praznih pogleda kakvi već dolaze nakon tri-četiri dana konstantnog eksploatiranja serotonina, na stolu nasuprot sjedi jedan par i dvoje njihovih prijatelja koji šutke čitavih sat vremena ispijaju čaj, po svemu sudeći kamilicu. Pozdravljam se sa Štiksom, i ulazim u na sreću posve prazan vlak. Novi Beograd. Sunce se odbija od blokova zgrada, vlak tek što je zastao već nastavlja dalje, a ja polako tonem u san. Spavanje u vlaku, uz stalnu zvučnu pratnju tračnica, stvara jednu karakterističnu temporalnost koja se gotovo uvijek pretače u polusan. Budim se nešto prije Šida, kada se, već u međuvremenu popunjen, vlak još više napunio putnicima. Mislim da George Simmel na jednome mjestu ističe da prije nastanka željeznica u 19. stoljeću, uz izuzetak kočija koje ipak nisu bile masovno sredstvo prijevoza, ljudi uopće nisu bili prisiljeni promatrati jedni druge dulje od nekoliko minuta, niti započinjati razgovor ako to nisu htjeli. Raspored sjedala u kupeu, što je europski izum par excellence, putnike tjera u odnos koji za njih više nije živa potreba, nego neugodna prisila. Nije ni čudo da su već pri samom početku razvoja željeznice postojali prijedlozi koji su zamišljali drukčiju unutrašnjost vlaka u kojoj bi se udobnost poboljšala a neugodnost izbjegla time što bi se sjedala poredala tako da putnici jedni drugima okreću leđa i preko niza prozora, koji se prostiru duž čitava vagona, promatraju krajolik. Do dana današnjeg taj je zanimljivi prijedlog ostao neproveden, a jedino približavanje tom modelu još uvijek je američki tip vlakova s autobusnim rasporedom sjedala koji je još uvijek gora opcija od kupea.

18.7. Srijeda

Zagreb. Suočavanje sa svakodnevicom, nakon puta, najčešće počinje s „čišćenjem“ inboxa. Kao što je kupe nadomjestio kočiju, tako je inbox nadomjestio klasičnu poštu. Ako je kupe po prvi puta nepoznate ljude prisilio da na duže distance budu suočeni jedni s drugima en face i da započinju razgovore koje inače nikada ne bi vodili, onda je i e-mail omogućio neviđenu mogućnost – nekad i prisilne – interakcije s neznancima. Sreća u nesreći je da odgovaranje mailova ipak može biti odgođeno; i da je za razliku od svih sredstava komunikacije još uvijek najmanje loše: za razliku od mobitela, koji u potpunosti ukidaju prostor/vrijeme i doslovno upadaju u privatni svijet, mail još uvijek sadrži neku razinu „humanosti“ i ublažava refleks mizantropije koji se javlja pri stalnoj bujici komunikacije. U moru nedogovorenih poziva, zamolbi, prepiski, odgođenih i novonastalih obaveza i koječega drugog, zatiče me ipak jedan mail upravo na tragu reminiscencije o rečenom. Andrej Nikolaidis u svom stilu odgovara na poruku koju sam mu poslao još na početku putovanja: „Znaš šta, bolje tako. uvijek možeš završiti kao ja, pisati mizantropske tirade (i tješiti se kako su mizantropi zapravo razočarani humanisti) u malom primorskom gradu gdje ćeš živjeti u izolaciji... uvijek ima vremena za to.“

19.7. Četvrtak

U Zagrebu je sparina. Grad se već lagano ispraznio, dojmovi iz Magreba su još uvijek ovdje. Tunis je bio temporalna bomba, vrijeme se zgusnulo; u manje od tjedan dana odvio se čitav mjesec. Prisjećam se večeri iz Sousse kada sam sa Thiatom razgovarao o trenutnoj situaciji u Senegalu i pokretu Y'en a Marre („Dosta je!“), koji je krenuo kao široka koalicija glazbenika koja je pokrenula prosvjede mladeži protiv predsjednika Abdoulayea Wadea. Upravo zahvaljujući njima, Wade nije osvojio i treći mandat. Uspjeli su najprije mobilizirati mladež u vlastitoj četvrti Pikine, da bi se kasnije pokret proširio i drugim dijelovima Dakra i Senegala. A osim želje za demokratizacijom, počeli su lokalno stanovništvo poticati na samoorganizaciju i neku vrstu samoupravljanja. Kasnije, u taksiju od Sousse do Monastira, razgovaramo o nogometu. Thiat obožava Bobana još iz dana Milana, a zna i za Alana Bokšića. Kaže mi da pozdravim Bobana ako ga vidim u Zagrebu, i da bi ga rado upoznao. Za to vrijeme Štiks razgovora s vozačem za kojeg se ispostavlja da je, kao i on, živio u Škotskoj. Pitamo ga zašto se vratio, a on da mu je bilo dosta prodavanja suvenira i posla po hostelima. Pita vozač Senegalca zašto on ne ode ako je dolje situacija tako loša, a ovaj mu bez puno okolišanja odgovori: „Jer me moja zemlja treba“. I tako, stižemo u Monastir, i premda se taksist vratio u Tunis jer više nije mogao podnijeti „hladnoću“ međuljudskih odnosa u Europi, to ga nije spriječilo da nas na kraju vožnje ne pokuša hladnokrvno prevariti za 5 dinara. Nije mu uspjelo. Nakon nekoliko dana već smo svladali sve lokalne trikove.

20.7. Petak

Danas je prošlo točno 20 dana otkako je Obalna straža u međunarodnim vodama južno od Mljeta pronašla plutajući brod sa 66 imigranata. Ovo je prvi takav slučaj koji će se već od iduće godine, s pristupanjem Hrvatske u EU, događati sve češće. Pobjegli su iz Afganistana, Somalije, Pakistana, Egipta i Iraka. Nisu htjeli završiti u Hrvatskoj, ali su ih krijumčari, nakon što se pokvario motor brodice, naprosto napustili i ostavili da plutaju morem. Neki su, očajni i žedni, počeli piti morsku vodu. Drugi su kolabirali od vrućine. Sada se nalaze u azilantskom centru u Ježevu. Ne zna se što će biti s njima, ali jedno je sigurno: dobivanje azila u Hrvatskoj je nemoguća misija. Ipak, građani Hrvatske bi se trebali pitati u čemu je situacija ovih nesretnih ljudi drugačija od one u kojoj su mnogi od njih kao izbjeglice i prognanici bili 1990-ih? Hoće li znati pružiti ruku onima kojima je danas potrebna?