(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Sergej Šupa, novinar Bjeloruskog servisa Radija Slobodna Europa, prevodilac. U svom prevoditeljskom radu ima i tri romana Miljenka Jergovića. Živi i radi u Pragu.
Subota, 14. srpanj
Počeo sam ovaj tjedan tako što sam sa velikim zanimanjem pročitao što je napisao moj prethodnik – kolega Andrej Šari iz Ruske redakcije. Kao da sam tokom četvrt sata proputovao cijelim Balkanom, ne izlazeći iz praškog stana... Teško je pisati nešto nakon profesionalnog balkaniste. Moje balkanske veze su ponajviše obiteljske - supruga Vesna je rođena u Sisku, a sin mog drugog bratića je jedan od vodećih igrača hrvatske odbojkaške reprezentacije. Šteta, ne inogometne...
Za subotnjim doručkom Vesna je rekla da je jučer naša brazilska prijateljica nazvala iz Ria i rekla da se ovog tjedna osjeća kao Hrvatica. Naša brazilska prijateljica je naime vatrena navijačica i pratiteljica nogometa, tako da joj je hrvatski tim pao u oko, a zbog našega prijateljstva, i prirastao k srcu.
Mundial je iznenada stavio Hrvatsku na političku mapu istočne Europe. Pobjeda nad Rusijom u subotu i video poruka Ognjena i Domagoja kijevskim prijateljima dodale hrvatskom timu najmanje 40 milijuna navijača u Ukrajini (ukupno sa starcima i djecom). A u Bjelorusiji, gdje sve je tradicionalno podjeljeno ("dvije duše"!), jedni su za „naše” (za Rusiju - oni koji žive sa ruskom TV), a drugi su protiv Putina (to znači - za bilo koga, samo protiv Rusije). Bjeloruski facebook već tjedan dana maše hrvatskim zastavama i samo čeka na nedjelju. Za drugog finalista - Francusku – nitko previše ne brine.
Nedjelja, 15. srpanj
Na dan finala sam radio i gledao nogomet. S vremena na vrijeme imao sam konferencijski poziv sa Stupnom, gdje je hrvatski dio naše obitelji gledao utakmicu potpuno naoružan – pivo, grickalice, zastave, navijačke majice. Pola sata kasnije, postalo je jasno da su naši bolji, čak i najbolji i gledanje postaje čistaformalnost, a kako će sve to završiti – nije ni tako važno.
Naš sajt nije specijaliziran za sport, ne bi ni pisao da nije bilo nekih zanimljivih izvansportskih stvari. Početkom drugog poluvremena na teren su iskočile djevojke - iz skupine Pussy Riot, a svrha akcije bio je protest protiv policijskog nasilja u Rusiji. Aktivistice su zahtijevale oslobađanje političkih zatvorenika. Naravno, bile su na licu mjesta uhapšene. Za tren se na društvenim mrežama moglo vidjeti i ispitivanje u policiji, gdje ispitivač doslovno izrazio žaljenje što danas nije 1937. godina...
Drugi izvansportski događaj dogodio se nakon utakmice za vrijeme dodjele nagrada, uz sudjelovanje dvojice predsjednika i jedne predsjednice. U Moskvi je udario težak pljusak, i neki odgovorni ljudi požurili spasiti VIP osobe. Donijeli su veeeliki kišobran i džentlemenski ga otvorili iznad... Putina. Vjerojatno su mislili da je Macronu zbog velike radosti svejedno, a hrvatska predsjednica ionako nije obučena prema protokolu, a i ništa važnog na njoj se ne može smočiti. I to je bio kraj ovog prvenstva, a tko je zaista pobijedio - nije teško pogoditi.
Ponedjeljak, 16. srpanj
Hrvatska ostaje i dalje važna tema na bjeloruskim društvenim mrežama. Državna bjeloruska novinska agencija BelTA je objavila video gdje VIP gosti Mundijala komuniciraju neformalno nakon slavlja. Predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko nakon utakmice malo se opustio i komunicirao s kolegama u svom uobičajenom familjarnom stilu. Kamera bilježi kako je vruće grlio Kolindu Grabar-Kitarović i u tom položaju je nešto govorio Emmanuelu Macronu.
Lukašenko se voli prijateliti sa zvijezdama. On je već kosio sijeno sa Gerardom Depardieuem, hranio mrkvom Stevena Seagala, a Emir Kusturica mu je skoro najbolji prijatelj između intelektualaca. I baš danas je u Bjelorusiju stigao novi potencijalni simpatizer bjeloruskog predsjednika - Diego Maradona (već sam spomenuo Kusturicu?). Prošle godine neka nepoznata tvrtka registrirana u Dubaiju kupila provincijski nogometni klub „Dinamo” (Brest), i odlučila ga dovesti u europsku elitu. Kao prvi korak baš su pozvali Maradonu, koji je ušao u taj grad na granici s Poljskom u blindiranom automobilu, a na konferenciji za novinare potvrdio da se stvarno želi sresti s Lukašenkom, jer ga je već tada stavio pored svojih idola - Fidela Castra, Hugo Chaveza, Muammara Gaddafija. Nakon konferencije Maradona je gledao utakmicu svog tima s „Šahtjorom” iz Salihorska. „Dinamo” je izgubio 1: 3 i pao na 6. mjesto u prvenstvu Bjelorusije.
Nogomet ipak nije sve. U intimnijoj atmosferi se svira jazz. Konkretno u praškom Jazz klubu Reduta je na programu tribut A.C.Jobimu gdje sam cijelu večer slušao s bine moju ženu! Portugalski jezik, kako drugačije, ali ona ponekad pjeva i swing standarde na slovenskom jeziku, one iz filma Vesna od Františka Čapa. Poslije koncerta se zajedno prisjećamo koncerta u Ljubljani, gdje smo na Križankama, zajedno sa Caetanom Velosom i pola dvorane slušatelja pjevali u jedan glas na portugalskom pjesmu Terra.
Utorak, 17. srpanj
Danas je bio objavljen dugo očekivani „židovski” broj časopisa književnih prijevoda „PrajdziSvjet”. Bjelorusija vraća izgubljene masive kulture. Malo ljudi na svijetu zna da je Bjelorusija bila jedina zemlja u kojoj je jidiš bio službeni jezik - u 1928-1938, pored bjeloruskog, ruskog i poljskog. Židovi su činili oko 15 posto stanovništva zemlje (tada - republike u Sovjetskom Savezu), u gradovima ih je bilo 50 posto, a u malim gradićima - štetlima – čak i do 90 posto. Nakon 80 godina, Bjelorusija je ostala gotovo bez Židova, a bjelorusko-litvanski jidiš još uvijek živi u Brooklynu, te u ultraortodoksnim kvartima Jeruzalema i Bnej-Braka.
Izdavači pišu: „Ako se mi, ljudi današnje Bjelorusije, pokušavamo osvrnuti i stvoriti sliku naše prošlosti, uvijek osjećamo nedostatak tog velikog fragmenta povijesti, koji do sada nismo uspjeli obnoviti ni na nacionalnoj, ni na privatnoj razini.”
Pridružio sam se tom projektu tako što sam preveo neke tekstove jednog od najistaknutijih židovskih pisaca Bjelorusije - Mojše Kulbaka. Rođen 1886. godine u Bjelorusiji, događaje ruske revolucije i svjetskog rata preživio je u Minsku i Vilniusu, od 1920-23 živio u Berlinu, gdje je u to vrijeme cvao židovski književni život, vratio se u Vilnius, onda već poljski, gdje je postao popularan pjesnik, bio je izabran za predsjednika svijetskog jidiš PEN kluba. 1928. godine preselio se u sovjetski Minsk, gdje je živjela šira obitelj, ali nije proživio tamo ni deset godina - u noći s 29. na 30. listopada 1937. godine, zajedno sa stotinama ljudi iz bjeloruske umjetničke i znanstvene elite, ubio ga je sovjetskim režim.
Duga desetljeća Kulbakove knjige su bile zabranjene u Sovjetskom Savezu i prosovjetskim jidiš krugovima u inozemstvu. Nakon rehabilitacije1956. je zabrana ukinuta, ali u Sovjetskom Savezu on već je bio sasvim zaboravljen. Ipak, u posljednjim desetljećima njegove knjige - posebno romane – počeli su prevoditi i objavljivati u Europi i svijetu. Izašli su u Francuskoj, Engleskoj, SAD-u, Njemačkoj, Španjolskoj i Poljskoj.
Sad je došao red i na Bjelorusiju.
Srijeda, 18. srpanj
U subotu će u Minsku biti dan Estonije i festival estonske kulture - u centru grada će se pjevati, plesati i častiti specijalitetima estonske kuhinje. Pišem tekst o bjelorusko-estonskim odnosima i gledam informaciju o Estoncima u Bjelorusiji 1920-30 i jedinoj estonskoj školi u malom selu pod Ljoznom (štetl gdje je rođen Chagall). Uz put su se našle i druge neobične škole tih vremena, o kojima danas znamo vrlo malo (po službenoj (post)sovjetskoj doktrini, prava povijest Bjelorusije počinje tek 1944. godine).
Česi su živjeli u trim selima u istočnom Polesiju. Danas ona više ne postoje – progutao ih je Černobil, svi stanovnici iseljeni. Sva tri sela su se isto zvala - Čehi (Česi). U jednom od njih bila je češka osnovna škola, gdje je bilo 15 učenika i jedan učitelj. Češki doseljenici pojavili su se u Bjelorusiji u kasnom XIX stoljeću, a ovi učenici u 1930-im bili su već njihovi unuci, a u trećoj generaciji jezik već izumire: „Za djecu češki je težak, oni ne razumiju i zato sjede po dvije godine u istom razredu. Između sebe govore bjeloruski." Godine 1938. škola je zatvorena. (Sjetim se da je iste 1938. godine djed moje žene vodio češku knjižnicu u jednom drugom manjinskom češkom selu - Jazveniku kraj Siska, na drugom kraju istočne Europe.)
U gradu Homelju na jugoistoku Bjelorusije je živjela još više iznenađujuća manjina - Asirci, potomci biblijskog naroda, koji su u I. stoljeću primili kršćanstvo i raselili se u različitim zemljama Bliskog istoka. Nakon krvavih događaja 1915. godine u Turskoj, u kojima su trpjeli i oni, neki od njih su otišli u Rusiju, i dalje, u Bjelorusiju. Specializirali su se u proizvodnji obuće. Asirski razred je bio otvoren u Homeljskoj željezničkoj školi. Početkom 1938. godine bila je poslana direktiva lokalnoj NKVD: „Uhititi sve Asirce bez obzira na to ima li protiv njih kompromitirujućeg materijala.” Uhićeno je bilo 32 osoba, 23 ih je bilo pušteno, jer nije bila nađena nikakva krivnja, 5 umrlo u zatvoru, a četiri su poslani na daljnju istragu. Nepotrebno je reći da je škola također bila zatvorena.
Na kraju, informacije o estonskoj školi, našao sam samo u tzv. „Kartoteci Staljina” - stvorenoj u bjeloruskoj redakciji RSE na bazi podataka za sve žrtve represija u Bjelorusiji u 1930-50. Tamo čitamo: „Jansen Emilia Gustavovna, r. 1906. u selu Horbava oko Ljozna Vitebskoj obl., Estonka, učiteljica estonske osnovne škole u selu Horbava. Uhićena 1938. a, 09.03. 1938. osuđena na „posebnom sastanku” za kontrarevolucionarnu aktivnost na 10 godina u radnom logoru, Nyroblag".
Već 1937. godine, postojanje „nacionalnih škola” u „republikama SSSR” se smatralo nepotrebnim i sve ove škole su bile reorganizirane u ruskojezične. To se dogodilo ljeti 1938, a već u rujnu su se sva djeca u Bjelorusiji mogla učiti samo na ruskom i bjeloruskom. U to vrijeme je bio usvojen i novi Ustav BSSR, u kojem su iz spiska službenih jezika bili izbrisani jidiš i poljski, ostali su samo bjeloruski i ruski.
Četvrtak, 19. srpanj
Na ljetnim tečaju hebrejskog jezika – u „Velikom književnom klubu” – ove godine čitamo roman Šaja Agnona „Jučer, prekjučer.” Agnon, do sada jedini izraelski nobelovac je bio eksperimentalni pisac. Zbog toga što u književnosti na hebrejskom do XIX stoljeća nije postojala proza, Agnon je pokušao rekonstruirati takav prozni stil, kojim bi mogli biti napisani stari romani u XVII-XVIII stoljeću. Danas je prvi sastanak kluba, već se veselim lingvističkom užitku zbog čitanja i analize.
U romanu, glavni lik - jedan mladić iz udaljenog zapadnoukrajinskog gradića - u ranom dvadesetom stoljeću odlazi u Palestinu. Ovaj „uspon” počinje dugim putovanjem kroz kontinent – sve do Trsta, gdje mladić sjedne na brod i otplovi do svoje destinacije. Putuje kroz različite zemlje, mijenja se krajolik, boje, mirisi, jezik, hrana, zrak – naš putnik prolazi kroz pola Europe. I ... uvijek ostaje u toj istoj državi „pod kojom je osamnaest zemalja, dvanaest naroda podređeni njoj...”
Austro-Ugarska još i danas, 100 godina nakon raspada, u dušama mnogih budi nostalgično raspoloženje. Ovo višenarodno, viševjersko, višekulturno Carstvo bilo je i velikim književnim kontinentom, kojem pripada ne samo Kafka, Schulz, Čapek, ali i Agnon, Joyce, i mnogi drugi pisci koji su već odrastali na post austrougarskom tlu.
Petak, 20. srpanj
Nazvao je moj izdavač iz Minska i rekao da je konačno prikupio sve potrebne papire za objavu mog prijevoda „Dvora od oraha” Miljenka Jergovića. Sa tom knjigom, prije 15 godina, počeo sam poznanstvo sa hrvatskom književnošću – preporučila mi ju je moja kolegica Mirjana, pa sam toj knjizi dao prednost, kad sam se odlučivao što ću prevesti. Osjećam pred tom knjigom neki dug. Knjiga će izaći u listopadu. Prethodna Jergovićeva knjiga, koja je izašla u Minsku - „Inšallah, Madona, inšallah” - imala je veliki uspjeh, čak je i dobila nagradu kao najbolji prijevod godine.
Prijevodi Jergovićevih knjiga u istočnoj Europi imaju zanimljivu geografiju. Već 10 knjiga je objavljeno u Poljskoj (jedna od njih je dobila prestižnu nagradu „Angelus”), 4 - u Ukrajini, u Bjelorusiju dolazi treća, jedna je izašla u Litvi. Ali u Rusiji - ništa. U članku o Jergoviću na ruskoj Wikipediji se piše: „Poezija i proza Jergovića prevedene su na mnoge jezike, uključujući i turski” ...
Nažalost, na prezentaciju prethodne knjige pisac nije mogao doći u Minsk, ali nadam se da sada neće biti nikakvih prepreka. Izgleda da će to biti prvi hrvatski pisac koji će posjetiti Bjelorusiju. Na hrvatskoj strani je situacija još pesimističnija - na hrvatski jezik s bjeloruskog nije prevedena niti jedna knjiga proze. Uostalom, kao ni na druge jezike bivše Jugoslavije...
Facebook Forum