Dostupni linkovi

Knjige koje ubrzavaju proces prolaska kroz traumu


Žena drži poljsku zastavu dok dolazi u bivši njemački koncentracioni logor Aušvic (Auschwitz)
Žena drži poljsku zastavu dok dolazi u bivši njemački koncentracioni logor Aušvic (Auschwitz)

Tajni dnevnik Poljakinje jevrejskog porijekla, Renie Spiegel, objaviće 19. septembra u Velikoj Britaniji članovi njene porodice pod naslovom - Renin dnevnik: Život djevojke u sjenci holokausta. Knjiga se već poredi sa Dnevnikom Anne Frank.

Dnevnik objavljuje izdavačka kuća Penguin Books, 70 godina nakon što su Renie kao osamnaestogodišnjakinju ubili nacisti.

Sociologinja, istraživačica genocida, spisateljica i predavačica, Janja Beč Neumann za Zašto? Radija Slobodna Evropa odgovara -- Zašto se čekalo 70 godina za objavu dnevnika Renie Spiegel, poljske Ane Frank?

Beč Neumann: Sedamdeset godina je prošlo od kada je ta knjiga nastala, sada knjiga, onda rukopis. Zašto posle 70 godina?

Prvo, to je priča o toj devojčici, mladoj ženi, koja je, kako kaže njena sestra Elizabeta, bila veoma pametna, veoma ljubazna i veoma dobra. Znači to je jedna posebna ličnost koja je već žrtva, u jevrejskom getu, u Poljskoj za vreme holokausta.

Znači imamo mesto, imamo vreme, ’42. godina; imamo kontekst, to je holokaust, nije današnje vreme. Danas nema holokausta u Poljskoj, ima antisemitizma ali holokausta nema. Znači u tom kontekstu je ta devojčica, ta mlada žena koja po nekoj intuiciji ima potrebu da zapisuje, da svedoči. Da svedoči o tome šta se u getu dešava – ona govori o ubistvima, bombardovanju, paljenju, pljačkanju, itd.

A pored te potrebe da piše, ja tako to vidim, ima potrebu i da živi. Znači, ona nije obična koja ćuti i sa nekim trpljenjem čeka, što je većina jevrejske zajednice uradila – čekala da ih odvedu i ubiju. Ona pokušava da se bori za život time što beži iz geta i sakriva se na nekom tavanu na kojem je, nažalost, otkrivaju Nemci koji je ubijaju. Ne u getu, ne u Aušvicu, nego na nekom tavanu gde su neki ljudi hteli da joj pomognu.

Ali da ne bismo idealizovali priču, neki ljudi su takođe denuncirali da je ona na tom tavanu. Nemci je ne bi našli da neko nije denuncirao. Znači, tu se završava život i mi imamo žrtvu, Renie Spiegel ubijenu ‘42. godine.

Posle toga se prekida, imamo cut, prekida se ta priča. I onda imamo ‘50. godinu. Znači imamo drugi kontekst, drugo mesto, drugo vreme. Drugo mesto je New York. Kontekst je drugačiji - završen je Drugi svetski rat. Nema više holokausta koji je simbol za uništenje Jevreja u Evropi. Ne u Americi, ne u Aziji, ne u Africi nego u Evropi. Znači imamo ‘42. i idemo na ‘50. godinu


Taj mladić koga ona spominje u svom dnevniku je preživeo Aušvic i spasao (dnevnik)… Meni je, ustvari, ta priča da neko ko je mlad kao taj Sigmund Švajcer (Zygmunt Schwarzer) u koga je ona bila zaljubljena sačuva taj rukopis, sačuva ga u Aušvicu. Sačuvati rukopis u Aušvicu je skoro nemoguće.

Ubijali su zato što si bio Jevrejin ali sačuvati to, to znači ogroman rizik i ogromanu hrabrost. On je sačuvao taj rukopis i ‘50. godine, što je nešto najljudskije što je moguće, predaje ga u New Yorku mami i sestri.

E, sada može da počne odgovor na pitanje – zašto su one ćutale? Od ’50-te godine do danas.

Sestra, Elizabet, donekle to objašnjava i kaže da je njima bilo toliko strašno da čitaju. Žrtve su ubijene, žrtva više ne može da govori direktno, ali govori indirektno kao svedok preko svoga dnevnika. A mama i sestra koje su jedine preživele holokaust, sada su u New Yorku, toliko im je to bolno da one to ne mogu ni da čitaju.


Ako se prebacimo u današnje vreme i zašto je ova tema bitna – imamo jako puno u postgenocidnim porodicama i postgenocidnim društvima, pogotovo u postgenocidnim porodicama, preživeli nisu u stanju da govore o tome, žrtve ćute, odnosno srodnici žrtava koji su preživeli.

Prvo, zato što je to previše bolno.

A drugo, puno literature o tome ima u svetu, nažalost kod nas nema, preživeli imaju taj osećaj krivice što su preživeli. Imaju survival guilt – osećaj krivice što su preživeli.

To su neke moje naznake da pokušamo da razmišljmo zašto se to desilo, da tek u trećoj generaciji, unuka od mame od Renie, ćerka od njene sestre, ona sada štampa tu knjgu prevodi se sa poljskog na engleski i postaje, da kažem, svetski poznata itd. Sedamdeset godina posle.


Zašto je ta knjiga važna i posle 70 godina? Pa važna je zato što se isto to dešava negde u Siriji, dešavalo se u Bosni, u Ruandi, Kambodži, Gvatemali, Argentini, itd. Zato je važno. Zato što je ona dokument i svedoči. Svedoči i posle 70 godina - ono što se kaže da zločini ne zastarevaju. I plus to je isto prilika u povodu te knjige, tog rukopisa da se setimo, Heinrcha Heinea koga ovde niko ne uči u školama, u Nemačkoj uče - kao dva postgenocidna društva - a to je da kada počnu da spaljuju knjige, onda će spaljivati i ljude. On je to napisao 1820. To je ta njegova poznata drama Almansor o progonu, ubijanju muslimana u Granadi. On je tu na neki način, recimo predvideo šta će se desiti.

Sad imamo situaciju da je knjigu od Renie Spiegel spasao neko, da knjiga nije uništena i tu se na taj način nekako zatvorio krug, a otvorio se drugi krug, da kažem - da razmišljamo i mislimo, neki novi krug empatije. Da mislimo da to postoji i danas da nije prestalo do holokausta.

RSE: Kakve se lekcije iz takvih dnevničkih zapisa mogu naučiti? Porede je i sa Annom Frank – koliko su lekcije naučene iz dnevnika Anne Frank?

Beč Neumann: Ljudi uče, ali samo oni koji žele da uče. Ne možete nikoga na silu da naučite i šteta je što na Balkanu ne postoji, u balkanskim, novim ovim državama ili kako kaže Dimitrije Tucović (srpski socijaldemokrata sa početka dvadesetog veka), državice sa njihovim sirotanima, mi to sada živimo.

Postoji veća potreba da se sakrije, da se laže, da se ćuti, odnosno da se ne prođe kroz traumu. To je kod nas dominantna kultura. Delom patrijarhat, delom svašta nešto, siromaštvo, delom psihologija 'zadnjeg dvorišta' o kojem je govorio i pisao Dan Bar-on, moj kolega i partner s kojim sam radila i koji je prvi od preživelih holokausta radio sa decom i počinitelja i decom žrtava, znači radio je drugu generaciju, to je ta njegova čuvena knjiga Teret ćutanja (Legacy of Silence) u kojoj radi sa drugom generacijom i počinitelja i sa decom žrtava.

Neko može da nauči, neko ne može. Recimo deca počinitelja danas u Ruandi, danas u Bosni, danas u Siriji, znači deca počinitelja – da li oni žele da nauče, da li je porodica njihova ta koja hoće da govori o tome. Neće naravno.

Nije isto da li si dete počinitelja ili si dete žrtve


A da li deca žrtava hoće – pa hoće ako su u nekom prijateljskom okruženju – okruženju koje to podstiče, koje ne ćuti.

Znači, Sopfie Scholl (njemačka aktivistica, ubijena 1943.) – "Mi nećemo da ćutimo".

Nije isto da li ste u toj drugoj trećoj generaciji dete onoga koji je bio žrtva ili unuk, unuka ili ste dete onoga koji je bio počinitelj. To ide transgeneracijski. Vrlo često u porodicama počinitelja takve priče se poriču, da to nije istina, ili se koriste da bi se stvarala nova mržnja u drugoj generaciji.

Nije jednostavan odgovor na pitanje. Neko uči a neko ne uči.

Čak i kod preživelih imamo osećaj krivice a ima u drugoj generaciji nešto što je izuzetno bitno - to je novo što je u nauci otkrio Dan Baron, da u drugoj generaciji, deca žrtava - ja spadam u njih, ja sam to doživela svojim iskustvom, preko svoje mame – njen je otac ubijen u koncentracionom logoru Zemun, odnosno Semlin pošto je bio pod nemačkom upravom logor, to je sada Beograd, Novi Beograd, nekad je bio Zemun, Semlin je nemačko ime za Zemun. Ja sam to isto iskusila, moja mama je ćerka žrtve iz tog logora u kojem je nastradao moj deda.

Vi kažete 70 godina, moja mama je šezdeset i nekoliko godina ćutala, slučan je broj.

Dan Baron je mene ohrabrio kada je čuo, pitao me je, da li si ikada sa mamom razgovarala o tome, ja sam rekla ne, ona ćuti. To se u teoriji zove dvostruki zid ćutanja – kada ćuti taj ko je preživeo, moja mama, delom i zbog tog osećaja krivice što je preživela a nije zaštitila svog oca. Nije ni mogla, to nije uopšte racionalno. Nekoliko puta sam za tih 65 godina pokušala nešto da je pitam, naišla sam na potpuni zid ćutanja. Uvek je govorila nemoj sada o tome, ja to ne mogu, itd.

I onda kada se desi jedna situacija da ja počnem time da se bavim da ja više znam o tome, da znam način kako se razgovara o tome. Onda ona jednog dana sama dolazi i kaže, hajde sedi i piši. Ja kažem šta da pišem, tek onda mi je ispričala.


Da li mi učimo od Ane Frank? Naravno da učimo, uči onaj ko hoće. Nismo svi isti. Nisu sva deca u jednoj porodici ista a kamoli kada imamo ove velike podele, deca žrtava i deca ubica, to nije isto. To je jednostavno transgeneracijska trauma koja se prenosi.

Mislim da je jako bitno da se pojavila knjiga zato što to pomaže da se prođe kroz traumu, da se to zaleči.

Ja ne koristim reč pomirenje, ja koristim reč zalečenje. Pošto izlečenje nije moguće.

RSE: Šta društvo može da uradi a šta pojedinac za prevazilaženje prošlosti u tom procesu zalječenja?

Beč Neumann: Mislim i jedno i drugo, mora da ide u sinhronicitetu. Pošto jedan čovek sam - individualni napor te unuke koja je već treća generacija, Aleksandre Belak - mora da bude u sinhronicitetu a kada će se to desiti to je vrlo teško predvideti. Moglo je da bude ‘54., a nije nego evo sada. Moglo je da bude ‘72., sada ja govorim napamet brojeve. Mora da bude u sinhronicitetu.

Ali opet se vraćam na ovu knjigu Teret ćutanja Dana Bar-ona gdje on radi to 40 godina posle Drugog svetskog rata, ‘85. godine u Nemačkoj sa decom nemačkih visokih dužnosnika i sl.

Jedan od tih sa kojima on razgovara je i sin Martina Bormanna, znači lični sekretar od Hitlera. Do čoveka koji je bio tvorac programa eutanazije pa do lekara koji je izvršavao tu eutanaziju. Svašta nešto on tu nalazi, radi to četiri, pet godina. Nije tu bilo ništa na brzinu. Nisu to neki brzi doktorski radovi kao sada na Balkanu. To je svetski relevantno. I onda on otkriva da od 100 žena, on je radio sa 100 porodica, da od 100 porodica - već je tu ‘85., već je tu relativno friendly environment u Nemačkoj, relativno kažem. Nemačka se već suočavala, već je prošla Nuremberg, već je prošlo 40 godina…

Ti procesi prolaska kroz traumu oni traju jako dugo, jedino što može da se desi ovakve knjige ubrzavaju te procese prolaska kroz traumu.

Ali kada dođete na nivo porodice, brojevi su jako bitni, od 100 porodica samo dve supruge nacističkih osuđenih zločinaca su rekle 'jeste, ja sam se zaljubila, volela sam monstruma, zločinca' itd. Ovih 98 - poriče - 'ne, ne to se nije desilo'. Deca su ta koja su progovorila. Ta deca koja su progovorila su bila uglavnom odbačena od svojih porodica.

Vraćam se opet na to da nije isto da li si dete počinitelja ili si dete žrtve.

Nemačka je već imala tada prijateljsko okruženje za takve stvari ali u dubljim slojevima, ti koreni zla, ti dublji, ta finija tkiva društva, to ide mnogo sporije. Ali ako je to društveno poželjno i opravdano onda to može da se ubrza a ubrzava se i ovakvim knjigama.

Ti procesi prolaska kroz traumu oni traju jako dugo, jedino što može da se desi jeste da ovakve knjige ubrzavaju procese prolaska kroz traumu.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG