Pero Kvesić je književnik, novinar, urednik, bloger. Rođeni Zagrepčanin. Prvi roman "Uvod u Peru K." tiskan je 1975. Kao deklarirani ljevičar, devedesetih je bio nepoželjan iako je do tada napisao zavidan broj knjiga, priča, romana za djecu, slikovnica. Za dokumentarac "Dum spiro spero" (Dok dišem nadam se) dobio je posebno priznanje na Pulskom filmskom festivalu.
Subota, 16. srpnja
Supruga, sin i ja nalazimo se u Puli. Došli smo jučer da primim nagradu "Vedran Šamanović". Nagradu dodjeljuju pet domaćih stručnih filmskih udruga (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez) filmu koji je u protekloj godini inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u domaćoj kinematografiji. U obzir za nagradu ostvarenja svih žanrova i svih kategorija, a stručni žiri odlučio ju je ove godine dodijeliti upravo mom dokumentarnom filmu "Dum spiro spero". To vrijedno priznanje mi je dodijeljeno u pulskoj areni u okviru filmskog festivala. Žao mi je što tom prilikom nije prikazan cijeli film, nego samo dvominutni trejler, ali i to mi je bilo fascinantno.
Dok sam snimao kamericom koja stane u džep nisam mogao ni zamisliti kako će prizori koje sam bilježio izgledati na ogromnom platnu, i to još na takvom mjestu, drevnom rimskom koloseumu. Te dvije minute prikazivanja bile su svojevrsna točka sažimanja kontrapunkta između malog i velikog, povijesnog i suvremenog, cjeline i dijela, drevnoga i novoga, onoga što je prošlo i onoga čemu vrijeme tek dolazi.
Što me je više radovalo to dvominutno prikazivanje trejlera to mi je bilo žalije što cijeli film nije prikazan u redovnoj festivalskoj konkurenciji. Na žalost, propozicije festivala traže kratke dokumentarne filmove, kraće od 40 minuta, i duge, duže od 60 minuta, a "Dum spiro spero" je upao točno u sredinu - traje 50 minuta, ni simo ni tamo.
Ne znam zašto su srednjemetražni dokumentarni filmovi isključeni kad su već kratkometražni i dugometražni uzeti u obzir, ali sad se zbog toga ne više ništa ne može učiniti. Preostaje samo žaljenje i čuđenje nad apsurdom da film koji je proglašen po nekim kriterijima bolji od svih drugih na festivalu nije prikazan u cijelosti, pa makar ne dobio nikakvu nagradu.
Za utjehu mi ostaje da je "Dum spiro spero" već pozvan na neke druge festivale, domaće i internacionalne, pa će ga se negdje ipak moći vidjeti. Kad-tad će završiti na Youtubeu.
Koristimo priliku razgledati Pulu. Svatko od nas je bio u njoj i ranije (ja barem oko 20 puta), a bili smo ovdje ranije i zajedno. Kako smo uvijek dolazili nekim poslom, uglavnom da bismo posjetili Sajam knjiga, uvijek smo se kretali uglavnom na potezu između Foruma, Zlatnih vrata i Arene. Sad smo otkrili da je Pula i više od toga i da je to vrlo lijep grad. Predio oko tržnice, s nebrojenim kafićima ispred kojih su ljeti izneseni stolovi i stolice, posebno mi se svidio. Brojni turisti doprinose općoj atmosferi, ali imam dojam da je grad lijep i van turističke sezone, zimi, da je to grad u kojemu bih s užitkom mogao živjeti.
Po povratku u stan u kojem smo se smjestili zatiču nas dvije vijesti. Svijet je još u šoku od jučerašnjeg nasrtaja masovnog ubojice za volanom kamiona na prolaznike u Nici, a danas je uzdrman viješću o pokušaju vojnog puča u Turskoj. Po prvim vijestima prevrat je uspio, no slike mnoštva koje je izašlo na ulice protestirati protiv pučista ukazuju da to neće tek tako završiti. Druga vijest je osobnije prirode: javljaju prijatelji da me u "Jutarnjem listu" napalo Ivo Banac, ali imam drugog posla, uživati u zajedništvu sa suprugom i sinom, a kasnije sam preumoran da bih tražio po internetu što je napisao.
Nedjelja, 17. srpnja
U nekom kafiću pronalazimo "Jutarnji list". Banac je namrčio cijelu stranicu člankom pod naslovom "Otočja nesigurnosti u istočnoj Aziji". Četvrtina članka odvojena je u postskriptum kojim me napada jer sam na svom blogu objavio post kojim upućujem zamjerke dr. Zlatku Hasanbegoviću, aktualnom ministru kulture u odlasku. To mi se svidjelo - kako sam svrstan među otočja nesigurnosti u jugoistočnoj Aziji, osjećam se kao da sam poprimio nove dimenzije. Odluku za to hoću li i kako odgovoriti na Bančev napad ostavljam za nakon povratka u Zagreb. Nešto drugo mi je zanimljivije - postupak "Jutarnjeg lista", princip po kojem uređuju novine kako se iskazao na ovom primjeru.
"Jutarnji list" je na pulski filmski festival poslao posebnog izvjestitelja koji se svaki dan oglašuje. To je Jurica Pavičić, jedan od lucidnijih, provokativnijih i bistrijih komentatora suvremenih zbivanja, sve suprotno od Ive Banca, a film mu je posebna, omiljena tema interesa. Navečer, nakon dodjele nagrade, sjedili smo zajedno za istim stolom u festivalskom centru i kraće popričali, ništa značajno, onako kako pričaju ljudi za kavanskim stolovima u bučnim prostorima. Uvjeren sam da Pavičić nije propustio izvijestiti da mi je dodijeljena značajna filmska nagrada.
S druge strane, "Jutarnji" ima i komentatora Ivu Banca koji se redovno oglašava petkom. Mogu zamisliti kratki spoj u glavi urednika pred kojim su se istovremeno našla dva teksta: u jednom me se naziva "starim agitpropčikom", a u drugom piše kako sam unio najveće inovacije u suvremeni hrvatski film.
Kako pomiriti te dvije ocjene? Kako objaviti članke s tako disparatnim ocjenama stranicu za stranicom u istom broju novina? Urednik nije imao petlje sugerirati Bancu da naprosto izbaci postskriptum, a time bi se razjapio i prostor za koji ništa drugo nije planirano, pa bi se trebalo pomučiti ispuniti ga. S druge strane, Pavičić je ionako napisao dva članka, jedan o redovnim zbivanjima na Festivalu, a drugi o nagradi koja se u njegovom okviru dodjeljuje, ili je sve to uvrstio u jedan vrlo dugi tekst koji je bilo moguće bez problema kratiti izbacivši dio. Rješenje je išlo prema tome da se ima i Banca i Pavičića. Na moguće rješenje da se Bancu izbaci postskriptum, a na to mjesto stavi Pavičićev izvještaj o tome da mi je dodjeljena ugledna nagrada Banac bi se vjerojatno povampirio, a to si urednik nije želio priuštiti. Naravno, sve su to samo pretpostavke s kojim sam se neko vrijeme zabavljao. Ispalo je onako kako je ispalo. Propustivši da izvijesti o nečemu relevantnom, "Jutarnji" je utrošio prostor na Bančevo trkeljanje.
Kako je to bilo moguće riješiti? Da sam ja urednik u nekim novinama, Ivo Banac mi nikada ne bi bio suradnik, a kamoli redovni komentator. Bio bi eventualno tek moguća tema o kojoj bi se pisalo. Ako bi se ipak našao i situaciji da imam pred sobom dva tako disparatna teksta, popričao bih s oba autora i pokušao ih usmjeriti da nekako usaglase pristup i ocjene. Ukoliko to ne bi ničim rezultiralo, objavio bih oba teksta kakvi već jesu i prepustio čitateljima da odluče koji im je uvjerljiviji i prihvatljiviji.
Na ulici pored slavoluka, u sjeni Zlatnih vrata, nailazimo na Helenu Klakočar. Postavila je štafelaj, sjela pored njega, i za sitne novce nudi namjernicima da ih portretira. Helena Klakočar koja portretira turiste je otprilike kao da ja, nakon svojih oko 20 objavljenih knjiga, sjednem na ugao i nudim turistima da im pomognem ispisati razglednice. Ona je slikarica i autorica strip knjiga afirmirana u svijetu, dobitnica nekoliko uglednih svjetskih nagrada za svoj rad. Donekle je priznaje čak i aktualni ministar kulture jer joj je dodijelio nekakvu stipendijicu za novi projekt, ali prizor kako Helena Klakočar čeka da na stolicu ispred njenog štafejala sjedne neki turist očigledna je kritika našeg sistema zadovoljavanja kuturnih potreba, ne samo onoga do čega je dospio nego i cijelog razdoblja koje je do toga dovelo.
Dogovorili smo se da joj ne krademo vrijeme koje bi moglo utrošiti na zaradu on nekog turista, nego da nas preko zime posjeti u Zagrebu i u maniri uličnog portretista napravi portrete cijele obitelji.
U Donjem Srbu je uspješno uklonjen šator koji je osmero političkih idiota podiglo podno antifašističkog spomenika. Pitanje je kako im je uopće dozvoljeno da ga podignu, što je sve zajedno zahvalna tema za raspravu dok se vraćamo automobilom prema Zagrebu.
Ponedjeljak, 18. srpnja
Ujutro sjedam za kompjuter i uz novi post koji sam napisao za svoj blog dodajem postskriptum posvećen Ivi Bancu. Promislio sam da je besmisleno poslati ikakav prosvjed "Jutarnjem listu". Banac nije zaslužio više osim da se osvrnem na njega na mjestu gdje je objavljen tekst koji ga je isprovocirao. (Koga zanima može pogledati na internetskoj adresi http://blog.dnevnik.hr/babl/, nekoliko najsvježiji postova.)
Banac je u javnosti poznat kao čovjek-vjetrokaz, onaj koji je okreće kako vjetar puše, koji se po potrebi izvrće kao rukavica, i on kao takav ima obraza išta zamjeriti meni koji sam za njega kompas! To je sjajan literarni motiv - vjetrokaz zamjera kompasu da uvijek pokazuje u istom pravcu. Naravno da dosljednost i utemeljenost, te popratna moralna odgovornost ne znače ništa onome tko je protiv njih cijepljen.
Dok pišem razmišljam i o Zlatku Hasanbegoviću, ministru kulture u čiju se obranu Banac osovio na stražnje noge. Pročitao sam više ministrovih istupa u novinama, ali dojam koji ostavlja kad se pojavi na televiziji me uvijek potrese. Uvijek mi ga bude žao. Nadam se da sam u krivu, ali se prema njegovom držanju, neverbalnom govoru tijela, načinu govora i načinu kako reagira snažno nameće poruka da je riječ o osobi koja je bila gadno zlostavljana kao dijete, bilo u krugu obitelji, bilo svakodnevno od vršnjaka s kojima je odrastao.
Ako i nije bio zlostavljan, barem je bio zapostavljen, a moguće jedno i drugo, što bi - ukoliko je točno - bilo jedno od obrazloženja zašto je prigrlio ideologiju i svjetonazor koje tako fanatično promovira.
Zovu me iz jednih novina da im dam intervju. Dogovorimo se da će mi poslati pitanja e-mailom.
Utorak, 19. srpnja
Posljednjih nekoliko dana osjećam se fizički prilično loše. Zdravlje mi ionako nije naročito, a u Puli su me opterećavale tegobe nepoznate od ranije. U mojim godinama svaki takav novi osjet pobuđuje pitanje je li to nešto što će ubrzo proći ili nešto što će ostati od sada nadalje, pa eventualno otići još na gore, a takva razmišljanja su prilično deprimirajuća.
Krajem tjedna mi je zakazan bronhoskopski pregled, pa prije toga trebam obaviti nekoliko drugih pregleda. Krajem radnog vremena stižem na EKG. Ležim na stolu spojen žicama s elektronskom napravom. Medicinska sestra nagleda što sprava pokazuje. Usiljeno nonšalantno pita: "Kad ste posljednji put bili na pregledu kod kardiologa?", pa: "Imate li svog kardiologa?", pa: "Da li se redovno kontrolirate kod kardiologa?"
Bio sam već desetak ili dvadesetak puta na EKG pregledu, znam kako se medicinsko osoblje pri tome ponaša, te bez sumnje prepoznajem napetost u stavu svoje sugovornice. Dobivam savjet da se s EKG-nalazom javim svojoj doktorici.
Nakon izlaska iz ordinacije na hodniku pogledam nalaz koji je kompjutor sam ispisao. Ispod niza brojeva koje ne razumijem piše:
Low voltage QRS.
Incomplete right bundle branch block.
Left anterior fascicular block.
Inferior infarct, age undetermined.
Abnormal ECG.
Ne znam što je QRS ni ECG, ali mi ovo "low", "incomplete", "block" i "abnormal" ne zvuči dobro. Slabo, necjelovito, blok, abnormalno… U nijednom ranijem takvom nalazu se infarkt nikada nije spominjao, ovo je prvi put. Spojeno s držanjem medicinske sestre pitam se da li sve to pokazuje da sam nedavno preživio srčani udar ili se upravo nalazim u predinfartnom stanju.
Nakon smrti mog oca napravili su autopsiju i pronašli da je preživio tri ili četiri srčana udara za koje nije ni znao. Sjećam se da se u nekoliko navrata žalio da mu nije dobro, ali svaki put mu se stanje vremenom unormalilo i više nije razmišljao o tome. Da li to i ja slijedim njegovim stopama?
Nazovem svoju doktoricu opće prakse. "Hitno idi na kardiologiju u Vinogradsku! Ne treba ti uputnica, samo pokaži taj EKG-nalaz" Nazovem svoju pulmologicu, doktoricu koja se brine samo za moja pluća. "Odmah idi na dežurnu kardiologiju! Koju? Najbližu!"
Odem u najbliži kafić, naručim kavu i pripalim cigaretu da se smirim i razmislim.
Pitanja za intervju koja su pristigla raspituju se uvelike kakvo mi je zdravlje. Poslijepodne dođe Ivan Posavec i fotografira me za taj intervju. Kaže da sve više naličim Starom mačku Andrije Maurovića, omiljenom strip-liku našeg djetinjstva.
Oko ponoći razgovaram preko interneta s prijateljem, doktorom u Kanadi. Pošaljem mu skanirane nalaze. On veli da kod njih ljudi s takvim nalazima leže u bolnici spojeni cjevčicama i žicama s monitorima, infuzijama i kisikom.
Srijeda, 20. srpnja
Od jutra do sredine popodneva provodim na kardiologiji bolnice kojoj pripadam po mjestu stanovanja. Bodu me, vade krv, spajaju na razne naprave, mjere i rastežu uzduž i poprijeko. Ne dozvoljavaju mi da napravim ni koraka nego me voze u kolicima s odjela na odjel. Velik dio tog vremena provodim ležeći. Iz novina su mi poslali još neotisnutu stranicu s intervjuom za koji sam im jučer poslao odgovore. Od odgovora koje su uzeli, gotovo sve su promijenili. Srećom, ne sadržajno, nego uglavnom samo stilistički.
Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji komunikacija skrušeno molim da vrate moje originalne odgovore. Manje-više prihvate sve što sam tražio, osim odgovora na prvo pitanje, upravo ono što me najviše živciralo. Nastavimo razgovarati samo o tom prvom pitanju. Pošalju mi novu verziju odgovora, ja ponovo upućujem na originalne rečenice koje sam im poslao. Stiže mi nova verzija odgovora, nešto sasvim treće. Postajem dosadan sam sebi ponavljajući se. Dobivam i četvrtu verziju, bolju, ali ipak ne ono što sam tražio. Ustrajavam. Napokon stiže nešto otprilike kao što sam rekao, ali ne baš sasvim. Nije mi jasno zašto se zapeli i ne daju se, ali naposljetku popuštam. Ionako sve to nije važno.
Pregled je bio zaista temeljit i savjestan i rezultira dobrom viješću - bila je lažna uzbuna. Kompjutor je bio zavaran odrazom mojih oštećenja na plućima.
Sin me bio dopratio do bolnice i ostao čekati u čekaonici ispred odjela na koji su me uveli. Pitao je doktora koji me je odveo koliko će pregled trajat. Doktor je odgovorio: "Sat, sat i pol". Očekujući da će to zaista biti samo sat, ili možda sat i pol, sin se nakon četiri sata dobrano zabrinuo jer su u međuvremenu s odjela, kroz ista vrata na koja sam unišao, odvezli tri mrtvaca, a nakon toga je čekao još četiri sata.
Četvrtak, 21. srpnja 2016.
Na novinskim kioscima pojavila se novina u kojoj je intervju sa mnom. Nemam snage to čitati. Intervju su popratili portretom izabranim između tristotinjak fotografija koje je Posavec usnimio na kojemu najviše naličim Starom mačku.
Dobar dio dana provodim komunicirajući telefonom i preko interneta s nekolicinom doktora. Moram napomenuti da sam, otkako posljednjih godina nužnošću više koristim medicinske usluge, vrlo zadovoljan kako me tretiraju. Jednom prilikom sam odabrao dobrog prijatelja da mi izvadi žuč, ali inače nisam imao nikakvih veza ni preporuka, nikoga nisam podmićivao, a - usprkos svemu što se o našoj medicini priča i što joj se zamjera - moja iskustva su samo pohvalna. Svi doktori koje sam tako upoznao djeluju mi savjesno, stručno i ulijevaju povjerenje. Medicinsko i administrativno osoblje je požrtvovno i susretljivo. Čak su i neizbježna čekanja svedena na minimum. Jedino što povremeno primijetim je oskudica resursa.
Jučer mi se srce zgrčilo dok sam svjedočio razgovoru na susjednom krevetu. Brižni doktor je objašnjavao starijoj pacijentici da postoji bolji lijek od onoga kojeg joj sad prepisuje, ali se hoće posavjetovati s njom prije nego ga upiše za daljnju terapiju. Naime, uobičajeni lijek nije loš, iako je drugi, noviji bolji, ali taj bolji se može dobiti samo uz sto kuna nadoplate. Pacijentica odgovara da ima penziju od devet stotina kuna, pa je bolje da ostanu na starom lijeku.
Ona živi od penzije od devet stotina kuna! Ne može si priuštiti bolji lijek koji treba platiti sto kuna! Da li se na nju to primjenjuje izjava jedne aktualne ministrice: "Neka crknu!"?
Ni moja penzija nije znatno veća, premda bi je sirotica koju nisam mogao ne čuti doživjela kao pravo obilje. Dovoljna mi je za svakodnevne kave, cigarete i jedan ili dva rezervoara benzina. Da ne zarađujem i dalje pisanjem i, odnedavna, snimanjem filmova od kojih za sada postoji tek jedan film, te da mi nema supruge, nigdje me ne bi bilo.
Petak, 22. srpnja
Ovaj jednotjedni dnevnik lijepo pokazuje zašto ja inače ne vodim dnevnik. Krenem ambiciozno, natenane, a onda svakodnevno zapisujem sve manje jer mi je sve više žao zastati sa životom zbog zapisivanja.
No situacija je kod mene ipak složenija jer neprekidno pišem, živim za pisanje i od pisanja živim, pa se od pisanja kao prekida života isključuje ono pisanje koje zapravo jeste moj život, upravo ono po čemu i u čemu jesam, zajedno sa svim gramatičkim greškama i tipfelerima.
Facebook Forum