Mile Stojić (1955.) je pjesnik i esejist. Objavio je tridesetak knjiga, od kojih su neke prevedene na desetak jezika. Dobitnik je brojnih književnih priznanja, među ostalima Brankove, Goranove i Ratkovićeve nagrade. Živi u Sarajevu.
Subota, 7. travnja
"Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa sjećanje i želju, uznemiruje zamrlo korijenje proljetnom kišom. Zima nas je grijala, pokrivajući zemlju snijegom zaborava, hranila je suhim gomoljima iskricu života". Tako počinje Eliotova Pusta zemlja, čudesni spjev o mijeni godišnjih doba i njihovu utjecaju na čovjekovu krhku biljku.
Ta velika poema pjesma je i o ljudskom krajoliku, opustošenu Velikim ratom. Okrutnosti travnja naročito se obilježavaju u Sarajevu, gdje je, 6. aprila 1992. počela opsada grada od Karadžićeve vojske. Istog tog dana, daleke 1945., Sarajevo je bilo oslobođeno, pa su se oslobođenje i opsada nekako pomiješali i ne zna se slavimo li slobodu ili ropstvo. Tokom opsade, koja je trajala četiri godine, u Sarajevu je ubijeno 11.500 ljudi, od toga 1.601 dijete. Na grad je ispaljivano više od 300 granata dnevno, a najmanje 50.000 osoba ranjeno je tokom granatiranja. Zar ne bi bilo smislenije proslavljati konac opsade, nego njezin početak?
Tim povodom dodijeljena su šestoaprilska gradska priznanja, ove godine opet u znaku skandala. Gradska uprava odbila je prijedlog da se nagrada dodijeli turskom piscu Orhanu Pamuku, jer je ovaj kritički pisao o Izetbegovićevu pokrovitelju Erdoganu, pa je umjesto turskom nobelovcu priznanje dodijeljeno hrvatskom političaru Stjepanu Mesiću. Ali, ni on nije došao na laudaciju, odbijajući, valjda, mogućnost da bude rezervni igrač.
Jučer je puštena u rad i Uspinjača za Trebević, čiju je obnovu izdašno financijski pomogao sarajevski zet dr. Edmond Offermann, Amerikanac nizozemskog porijekla s boravištem u Švicarskoj. Valjalo bi, zacijelo, napisati knjigu o Sarajkama i njihovim ljubavima, te njihovu utjecaju na historiju grada. Građani će sada za svega desetak minuta stizati na Trebević i moći razgledati rovove odakle je Karadžićeva vojska četiri godine vatrom zasipala grad.
Događaj je izazvao slapove nostalgije, jer je na Trebević, osim pasioniranih izletnika, posljednju četvrt stoljeća, malo tko odlazio. Planina još nije potpuno očišćena od minskih polja.
Nedjelja, 8. travnja
Dnevnik sam dosad pisao samo za potrebe medija. Za zagrebački Danas i sarajevsku Nedjelju uoči rata, te za Radio Slobodna Evropa, evo već drugi put. Rijetko čitam pisce koji učestalo pišu za medije, jer - što čovjek uopće ima novo za reći? Pisce "mudrice", koji o svemu znaju sve i o svemu imaju mišljenje, uz časne izuzetke obično preskačem, jer oni, bez kompetencija, preuzimaju uloge novinara, političara, sociologa, ekonomista, filozofa.
Iako sam cijeli život proveo u redakcijama i sam pisao i još piskaram po medijima, sve sam više sklon mišljenju A. B. Šimića – da novinarstvo nepopravljivo kvari književnost.
Podilazeći publici, literatura je samu sebe gurnula na marginu: nikad se nije više štampalo, a manje čitalo! U socijalizmu ništa nije bilo dozvoljeno i sve je bilo važno, u kapitalizmu je sve dozvoljeno a ništa nije važno, primjećuje Philip Roth.
Beletristika je danas prepuštena tržištu, reklami i televiziji, u jednu riječ – ona je roba kao i sve druge, tako da su izlozi knjižara u Berlinu, Zagrebu i Sarajevu gotovo identični: Coelho, Dan Brown, Dnevnik Bridget Jones, Seks i grad, Tisuću i pedeset nijansi sive… Kundera je pisao da je socijalizam carstvo kiča, ali i u kapitalizmu se oko treš literature vrte milijarde. Njemačku riječ Kitsch, zamijenila je, eto, engleska trash…
Ponedjeljak, 9. travnja
Prijateljica mi esemesom čestita Uskrs i stavlja zagradu: (ne znam je li tvoj danas, ili je bio prije sedam dana?). Srdačno zahvaljujem, ostavljajući je u dilemi. To me podsjetilo na ratne dane, kad sam za katolički Uskrs od drage osobe, jedne gospođe muslimanke, dobio čestitku: Mile, Hristos se rodi! Odgovorio sam joj: Uistinu se rodio, ali on je, draga, u međuvremenu već i obješen i uskrsnuo.
Čestitanje vjerskih blagdana u Bosni se određuje prema imenu, bez obzira je li netko vjernik ili nije, mada ni to nije lako, jer katolici i pravoslavci imaju većinu zajedničkih imena. Zbog toga je najbolje svima čestitati sve, govorio je moj otac. Od viška glava ne boli.
Utorak, 10. travnja
Andrić je prezirao dnevnike, tvrdeći da su oni zbir koještarija i nikom zanimljivih impresija. S tim se i nije teško složiti, premda su rijetki, poput Kafke ili Gombrowicza, upravo kroz formu dnevnika, napisali velike knjige. Tä to i nisu dnevnici, to su razuđeni eseji (ili čak romani, po današnjoj definiciji žanra).
Gombrowicza sam se sjetio, jer je u Bosni i Hercegovini izborna godina, nulta točka demokracije. Evo što o demokratskim izborima on piše u svomu Dnevniku: "Taj dan u kome glas nepismenjaka znači isto što i glas profesora, glas glupana koliko i glas mudraca, glas sluge koliko i glas posjednika, glas sjecikese koliko i glas časnog čovjeka, za mene je najluđi dan od svih. Ne razumijem kako taj fantastični čin može određivati na nekoliko narednih godina nešto tako važno kao što je upravljanje državom".
E moj pane Witolde, u nas i nepismenjak i glupan i scjecikesa i mudrac prije svega moraju biti velik Bošnjak, Srbin ili Hrvat, a cijeli taj tvoj galimatijas pomnožen sa tri daje sliku užasa u kome ja živim.
Srijeda, 11. travnja
U pekari "Zeni", na trolejbuskoj stanici Pionirska dolina, kupujem vruć burek i čekam trolejbus, koji kasni već gotovo četvrt sata. Oblačno je jutro i povremeno sipi sitna proljetna kiša. Ispred mene neki stariji čovjek strpljivo ispunjava križaljku i pita me: jeste li vi ikad čuli za riblje jelo koje se zove ARUDET?
I, dok tako čekam, prema meni idu dva psa lutalice i zastaju na par koraka, gledajući tužno kako halapljivo jedem. Sjednu i mašu repovima. Otkidam pola bureka i bacam im i, čim ščepaše hranu, zamakoše za obližnju živicu. Cijeli dan prate me ti tužni pseći pogledi.
Četvrtak, 12. travnja
Četvrtkom kupujem "Oslobođenje", list u kojemu još uvijek izlazi tjedni kulturni dodatak KUN, koji sam pokrenuo početkom osamdesetih. Ali ja novine ne kupujem radi toga, već zbog dvije redovite kolumne – Borisa Dežulovića i Gojka Berića.
Boro iz "Feralova" jata svojim specifičnim rukopisom uvijek me demantira u skepsi da pisanje za medije još ima smisla, a Gojko, s kojim sam proveo godine u "Oslobođenju", također, već decenijama piše analize izuzetne političke lucidnosti, ostajući i u trećoj životnoj dobi po idejama mlađi i svježiji od kolone junoša koji se hvataju u koštac s našom zubatom zbiljom.
Osvjedočeni borac protiv dogmatizma i nacionalizma, Berić je već godinama meta i srpskih i hrvatskih i bošnjačkih kerbera nacije, što je najbolja potvrda ispravnosti njegova pisanja. Nikad nije navijao ni za jednu stranu, držeći se one drevne amicus Plato, sed magis amica veritas. Spojio je tako dubok humanistički angažman s velikom erudicijom, njegovi tekstovi simbioza su kristalnog čovjekoljublja i vrhunskog stila. Gojko.
Petak, 13. travnja
Večeras je premijera predstave "Nana Fata Orlović ili Neka se čuju i vaši glasovi", čija je autorica i rediteljica glumica Hasija Borić. Priča je to o ženi u čijem je dvorištu bespravno izgrađena pravoslavna crkva. Hasija je ovu priču pisala godinama, unoseći u nju elemente tragedije majki Srebrenice, ali i svih naših majki kojima je u prošlom ratu nanesena duboka bol. Dramatizacijom ovih povijesti predočava se sav užas jednog svijeta kojemu je nanesena velika nepravda i koji se bori ne samo za istinu, nego i protiv zavjere šutnje o najvećim zločinima koji su se odigrali pred našim očima.
Nana Fata, starica, koja se godinama maltretira po sudovima boreći se za svoje pravo, postala je tako svojevrsnim simbolom, ustajući protiv sile i nepravde, a Hasija je prikazuje kao antičku heroinu, kroz čije jednostavne poruke izbijaju najveće istine o zlu i bešćutnosti svijeta u kojem provodimo svoje kratke i smrtne živote.
A ja? Pripremam knjigu Laszla Vegela "Odricanje i opstajanje" za emisiju "Knjiga sedmice", koju uređujem već godinama na Radiju Bosne i Hercegovine. Ovom knjigom, objavljenom polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Vegel je nagovijestio propast jugoslavenskog fluida. On se afirmirao kao moćan pisac između dva jezika i dva svijeta. Položaj manjinca u kulturi koju osjeća bliskom, ako ne i svojom, život na granici jezika i država – neke su od tema njegova opsežnog spisateljskog opusa.
Vegel je majstor pisanja, njegovi romani i eseji nose pečat one srednjevropske melankolije, o kojoj je u nas pisao Kiš. Lacika pripada književnosti srednje Evrope, ali je duboko uronjen i u Balkan i njegove kulturološke virove.
Bit će to moja dvjestota emisija i u znak tog intimnog jubileja nazdravljam čašom hercegovačke blatine sâm sebi, ali i dragom Laszlu, o kojem upravo pišem esej za veliku znanstvenu konferenciju na koju sam pozvan, a koja će polovicom svibnja biti održana u Novom Sadu.
Facebook Forum