Samo da shvate da postoje važnije teme od politike

Dnevnik za RSE je vodila Kristina Mihailović iz Udruženja i Portala Roditelji iz Pogorice. Nekadašnja novinarka u svom Dnevniku pojašnjava zašto je nakon 16 godina napustila profesiju i osnovala Portal Roditelji. U Dnevniku nam objašnjava zašto su, ne samo njoj, nego i većini građana Crne Gore, mnoge teme važnije od onih političkih."Radi se o onome što direktno utiče na naš život. Još samo da to shvate i ovi koji nam te teme kreiraju i oni koji nas o njima obavještavaju", piše dnevničarka.

Kristina je majka četvoro djece, a najmlađi dječak ima petnaest dana. Njene dnevničke zabilježbe progovaraju i o tragediji jedne druge obitelji i borbi da se sazna istina.

Subota, 2. jun

Subota, moj omiljeni dan, čak i sada kada ne radim. Najviše je volim jer je to jedini dan u sedmici u kojem ništa ne sređujem i ne čistim po kući, subotarim, kako se interno šalimo kad nas neko od prijatelja pita šta radimo tog dana. Obično se izležavamo do podneva, a onda ako vrijeme dozvoli prošetamo i produžimo kod mojih na ručak. E ova subota je malo drugačija, jer će samo dio familije Mihailovića kod mojih, i to dva srednja člana, dok ćemo nas četvoro ostati kući. Porodila sam se prije nepunih 15 dana i još se nijesmo vratili svim rutinama. Beba i nas dvoje ostajemo kući kao i nastariji sin koji bira nedjelju za odlazak kod babe i đeda. Moramo ih razdvajati jer tri komada odjednom poslati nije lako za izaći na kraj. Duško dok se borimo sa najmlađim članom konstatuje: Tako ti je to, pošalješ dvoje đece u tazbinu i opet ti dvoje ostane kući.
Popodne gledam reprizu emisije Robin Hud u kojoj se kroz slučaj Cvijanović govori o stanju na Ginekološko-akušerskoj klinici Kliničkog centra. Upravo su ka GAK-u usmjerene neke aktivnosti našeg udruženja Roditelji, zbog čega je gost u studiju i jedna od naših članica. Ponovo se nerviram stavovima, ponašanjem i nekim neistinama koje čujem od pojedinih ljekara. Ne ulazeći u to šta se i kako dešavalo sa djetetom porodice Cvijanović, sa čijim bolom zbog gubitka saosjećam, jer to najbolje znaju upravo oni i ljekari, pitam se kako neko može da tvrdi da se nešto nije desilo, a da nije prisustvovao, niti učestvovao u tome o čemu se priča. Generalizovanje za koje su nas upravo iz GAK-a optuživali zbog pisanja o negativnim iskustvima porodilja, upravo je njihova glavna odbrambena politika.

Nedjelja, 3. jun

Opet vozim i razvozim đecu do mojih. Dvoje sam htjela da uzmem od njih, a jedno da im povedem, ali je moja majka insistirala da ostanu svo troje. Odakle joj toliko snage i živaca opet se zapitah, jer bih ih ja davno „otkačila“ da sam na njenom mjestu. Moji roditelji su trenutno đed i baba ukupno pet unučadi, i ta brojka nije konačna nadam se. Već ih panika hvata šta će i kako kad svi budu porasli dovoljno da zapomažu da idu kod njih, a sudeći po iskustvu ovih koji su tu granicu već dotakli, brzo će se i to desiti. Definitivno ćemo brat i ja morati da dogovoramo raspored.
I nedjelju provodim u izležavanju i pisanju. Pisala sam završni blog o jednoj trudnoći na našem portalu Roditelji.me, u kojem sam opisivala preko 30 sedmica svoje četvrte trudnoće. Ostala sam dužna taj posljednji blog nakon porođaja u kojem sam do detalja pisala o tome kako sam provela 4 dana u porodilištu nakon carskog reza.
Prenosim na portalu i jedan tekst sa konferencije o bezbjednosti djece u saobraćaju u Budvi, koji me podsjeća koliko se u Cnoj Gori igramo sa životima naše djece dok ih vozimo i koliko se o toj temi malo zna. Preko 60 odsto vozača ne koristi autosjedišta u automobilima, iako čak 88 odsto ljudi zna koliko su važna za bezbjednost. A zašto? Osim jer su skupa, značajan broj njih zbog toga jer misle da voze bezbjedno i da je sigurnije držati dijete u rukama. Kakva zabluda. Još jedna potvrda da to treba da bude naš novi projekat, baš kako smo i planirali.

Ponedjeljak, 4. jun

Dan mi počinje porukom Ministarstva posvjete sa TV Vijesti da nijesu u mogućnosti da ispune gotovo nijedan zahtjev u vezi poboljšanja uslova u državnim vrtićima koje smo im nedavno poslali. Osim što me sekira ta činjenica, smeta mi i to što smo morali iz medija saznati odgovore na otvoreno pismo upućeno na adresu ministra prosvjete. Dakle, nećemo skoro dočekati nove vrtiće, država ne može ni da subvencionira dio cijene pa da se određeni broj djece preusmjeri u privatne vrtiće, ne mogu ni da nađu privremene postore koje bi adaptirali do gradnje novih. Popodne provodim u iščekivanju izlaska u šetnju jer sam sa svo četvoro đece provela cijeli dan i hitno mi je potrebno luftiranje. Čekam Duška da završi poslovne obaveze, i moje i njegove, pa da me spasi, jer više ni sama sa svima nemam kapaciteta da izađem napolje. Luftiranje je upalilo.

Utorak, 5. jun

Odlično sam procijenila da ću uspijevati da organizujem dan bez komplikacija tako što ću biti kući sa djecom, od kojih je jedna beba stara 15 dana, i završiti sve poslovne i društveno orisne obaveze. Kad kažem odlično, naravno da je ironija u pitanju, a termin društveno korisan posebno volim da upotrebljavam jer je sad veoma moderan. Priličan haos je trajao, ali i prošao uspješno.
Popodne idemo na prvu kontrolu sa bebom, i sve prolazi nevjerovatno brzo i odlično. A poslije malo do Delte, da obavimo neku trgovinu i najmlađi član naše familije osjeti njene čari. Jeste da su mi tržni centri olakšali život u jednom dijelu, ali me stašno iritiraju, moram da priznam, već neko vrijeme. Ne oni, koliko oganizatori mnogih akcija i dešavanja, jer se ništa ne može osmisliti i desiti, a da nije u molovima, čak i manifestacije u vezi sa zdravim načinom života, prirodom.

Srijeda, 6. jun

Ko o čemu baba o uštipcima, a ja o vrtićima. Kad čovjek taman pomisli da će „donosiocima odluka“ nešto pametno pasti na pamet, neprijatno se iznenadi. Još jedna nova vijest iz javnih predškolskih ustanova – neće upisivati svu djecu koja se prijave na
konkurs, nego će praviti liste čekanja. Sigurno da je to odluka koja će dopinijeti povećanju broja djece u vrtićima sa 30 na 40 odsto koju su u Ministarstvu prosvjete zacrtali do 2015. godine. To je bilo bolje rješenje od, na primjer, otvaranja manjih, posebnih jedinica dok se ne izgrade novi objekti ili od uspostavljanja partnerstva sa privatnim vrtićima u koje bi se preusmjerio dio djece, a roditeljima subvencionirala razlika u cijeni. Mada za ovo novo rješenje stvarno ne treba novac, ono je njima najisplativije, a je li li djeci i roditeljima, zbog kojih i vrtići postoje. Što kaže jedna članica udruženja, sigurno će poslodavci imati razumijevanja pa će i roditelje „staviti na listu čekanja“ dok za djecu ne nađu mjesto u vrtićima. Ova odluka nas je navela da pišemo novo otvoreno pismo i tražimo sastanke sa upravama javnih predškolskih ustanova, mada strah me, slaba vajda, baš kao i do sad.

Četvrtak, 7. jun

U deset sati imam prvi sastanak nakon pauze od cijelih 20 dana. Kratko je trajao, ali mi je ipak donio puno komplikacija u pripremi i oganizaciji. Bebac je ostao kući i nije ni osjetio da me nema, bar se tako nadam. Povratak kući nije značio i zavšetak poslovnih obaveza – izvještaji, izjave, koordinisanje, pisanje tekstova... Koliko god da se ponekad žalim i bude mi komplikovano za izvesti, ustvari volim haos koji sama stvaram i očigledno da u njemu najbolje funkcionišem.
Osim incidenta sa Slavkom Perovićem, dan je obilježila i informacija o početku adaptacije porodilišta Kliničkog centra. Vijest koja je sve nas koje smo tamo provele po koji dan, zasigurno obradovala jer je vrijeme bilo da se nakon 30 godina modernizuje taj, kako i sami nadležni kažu, važan, ako ne i jedan od najvažnijih segmenata zdravstvenog sistema. U kombinaciji sa još nekim promjenama u koje se tamo krenulo, a možda su i bitnije jer se tiču odnosa sa pacijentima, dojenja, higijene.. može biti odličan početak uvođenja podgoričkog porodilišta u 21. vijek, pa makar i u 2012. godini.

Petak, 8. jun

E danas odmaram, ali ne i moj mozak. Neki nemili događaji mi odvlače pažnju i otežavaju pisanje dnevnika, ali završavam ga ipak na vrijeme. Provjeravam portale da vidim šta se dešava danas, ali nema ništa interesantno. Ostala mi je ta navika dok sam se bavila novinarstvom, da bjesomučno refresh-ujem nekoliko web stranica, i gledam i slušam sve informativne emisije u toku dana. Mada mi i sadašnji posao ne bi dozvolio neupućenost u dnevne događaje i aktuelnosti. Svakoga dana barem jednom pomislim koliko sam dobru odluku donijela kada sam nakon 16 godina napustila novinarstvo. Zaista mi ni malo ne nedostaje, posebno ne u sadašnjim okolnostima i sadašnjim odnosima među novinarima i medijima i njihovim statusom u javnosti. Djelimično nadomjestim svoju želju za pisanjem tekstovima koje pripremam i objavljujem na portalu, i to o temama koje me interesuju i mnogo su mi važnije nego mnoge političke. I meni i sigurna sam većini građana, jer su upravo te teme ono što direktno utiče na naš život. Još samo da to shvate i ovi koji nam te teme kreiraju i oni koji nas o njima obavještavaju.