Gordana Katana je novinarka je Banje Luke, sa naglaskom na novinarka, a ne stalak za mikrofon. Zbog toga se ne sviđa mnogima. Ali, bit novinarstva nije svidjeti se bilo kome. I građanska je aktivistica. Kako se, nakon protesta zbog uništavanja Picinog parka njeni istomišljenici/ce, nazivaju, šetačica. I to u Banjoj Luci nije baš za većinu sugrađana nešto što se treba isticati. I mrzi stereotipe. Pa nije uklopljena u jedan od onih "žena, kraljica i domaćica", a muž smatra da to nije nešto čime se treba pohvaliti. Međutim, u životu ima toliko bitnijih stvari kojima se treba baviti, knjiga koje treba pročitati... ručak se može i kupiti.
Subota, 21. mart
Sarajevo. Gost sam CD-a Face TV. Sa Sendom Hadžifejzovićem uvijek je ugodno razgovarati. Mada povod ni u kom slučaju nije ugodan. Prošlo je nedjelju dana otkako me je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, verbalno napao. Bila je to kanonada ružnih uvreda upućenih meni kao ženi, osobi. Kopanje po mojoj etničkoj pripadnosti koja me, ustrvdio je, odredila kao novinarku. Iako radim javni posao, nastojim biti što dalje od javnosti. I sve što je uslijedilo nakon tog nemilog događaja dobrano me uzdrmalo. Podrška kolega, javnosti, mnogo znanih i neznanih ljudi pokazala je da svoj posao radim kako se to od novinara, profesionalca očekuje.
Osuda javnosti na istup Milorada Dodika značajna je zbog ukupne zaštite novinarske profesija jer, u pravilu, novinari postaju ti na koje se obrušavaju lavine gnjeva i frustracija moćnika svih vrsta i dezena. Zato mi je bilo značajno da o tome govorim. U nadi da se takvi incidenti neće više događati, nijednom novinaru u Bosni i Hercegovini.
Nedjelja, 22. mart
U Sarajevu sam imala privilegiju upoznati Muhammada Yanusa, sveučilišnog profesora ekonomije iz Bangladeša, dobitnika Nobelove nagrade za mir. Osnivač Banke za siromašne koja je pomogla da se milioni ljudi u Bangladešu osposobe da žive od svog rada i počnu školovati svoju djecu. I u Bosni i Hercegovini je ponovio da je siromaštvo ljudima nametnuto i da je stvaranje svijeta bez siromaštva samo pitanje volje. Zahvaljujući projektima koje je finansirala banka za siromašne, do ove godine Bangladeš je uspio da prepolovi siromaštvo u čijem stanju je živjelo čak 85 posto stanovništva. O tome kako razviti malo poduzetnišvo, smanjiti nezaposelnost u BiH Junus je razgovarao s ekonomistima i bankarima. Lijepo su ga saslušali - i bojim se da je to sve.
Ponedjeljak, 23. mart
Prvi radni dan nove nedjelje. I sumorna zbilja na istom mjestu kao kamen. Javna kuhinja u Doboju, koju je osnovala nakon katastrofalnih prošlogodišnjih poplava turska humanitarna organizacija TIKA, zatvorila je vrata za 1.300 korisnika. Nastavak njenog rada bio je planiran uz pomoć Zajednica opština turskog svijeta kojima se i Doboj nedavno pridružio i iz koje bi mogao vrlo brzo istupiti pod pritiskom boračke organizacije, odbornika SNSD-a u lokalnoj skupštini, Udruženja veterana, pravoslavne crkve. Svi oni ne žele, kako ističu, neoosmanizam u svom dvorištu. Velika materijalna, finansijska i ljudska pomoć Turske građanima Doboja pružena kada im je bilo najteže brzo je zaboravljena. Ali, takav je naš svijet.
Utorak, 24. mart
Članovi švedske fondacije Expo, javni radnici, novinari i aktivisti koji su angažovani na istraživanju nacionalizma, rasizma i ksenofobije, borave u Bosni i Hercegovini u namjeri da na primjeru ratnih posljedica naše države svojim članovima i građanima Švedske ukažu da nacionalizam kao destruktivna sila predstavlja prijetnju po njihovo društvo.
Pojasnili su mi da su iskustva ljudi izbjeglih sa prostora bivše Jugoslavije, prije svega BiH, koja su podijelili sa Šveđanima upravo ona brana koja ne dozvoljava ekstremnom nacionalizmu da ojača. Obišli su mjesta logora, masovnih grobnica, stratišta u Prijedoru, na Manjači, Korićanskim stijenama i ostali ne malo zatečeni činjenicom da se njihovo obilježavanje ni 20 godina od okončanja rata u Republici Srpskoj ne dozvoljava.
Srijeda, 25. mart
Jutros kiša ponovo lije kao iz kabla. Proljeću kao da se ne žuri da stigne u ovaj bosanski tamni vilajet. Ispod tmurnog neba na ulici ljudi pognutih glava. Primjećujem već dugo vremena da rijetko srećem prolaznike s osmjehom na licu. Sve rijeđe se čuje i kakav vic. I u kafićima, vikendom, čini se da se ljudi na silu nastoje zabaviti.
Prisustvujem debati o pravu žena s invaliditetom na seksualno i reproduktivno zdravlje. Pa shvatam, kome je do smijeha. U cijeloj Republici Srpskoj samo je jedan ginekološki sto prilagođen ženama invalidima i za taj jedan većina ginekologa u banjalučkom Domu zdravlja ne zna da postoji niti kako ga koristiti.
Ništa bolje ne prolaze ni ostale žene. Istraživanje iz februara ove godine kaže da polovina njih, nakon iskustva prvog porođaja u nekom od porodilišta u Republici Srpskoj, ne želi drugo dijete. Njih 80 posto tvrdi da, budu li u situaciji da biraju, nikada se neće ponovo poroditi u istom porodilištu.
Četvrtak, 26. mart
Nakon poskupljenja komunalnih usluga i enormnog povećanja poreza na nepokretnosti, na red dolazi i povećanje cijena električne energije. U prevodu to znači da će porodici sa prosječnim primanjima polovina istih ići samo na plaćanje tih usluga. O penzionerima da i ne govorimo. Zanimljivo je da reakcije i negodovanja stižu od opozicije, ekonomskih analitičara, građanskih aktivista. Građani i privrednici šute. Kao da ih se ne dotiče, ne tiče. Ćuti i trpi, postaje geslo. Samo neka se ne puca.
Petak, 27. mart
Konačno petak. Još jedna nedjelja potrošena na jalove političke rasprave od kojih nikome neće biti bolje i kojima se narod zabavlja, da se ne zamisli nad životom koji živi. I varljivi mart pokazao je ono vedrije lice. Večeras mi iz Novog Sada dolazi sestrična. Vršnjakinje smo, nosimo isto ime i sada ćemo se prvi put vidjeti. Ono što nas veže su sjećanja naših baka, sestara. Bit će prilika da se podsjetimo na mnoge drage ljude koji odavno nisu sa nama, da više saznamo jedna o drugoj. Čudno je to. Prije e-maila, mobilnih telefona, porodice su se dopisivale, razmjenjivale fotografije, posjećivale, a nas je, eto, spojio Facebook.
