Dnevnik za RSE ovaj tjedan je vodio Dragan Markovina, povjesničar s Filozofskog fakuleta u Splitu i povremeni kolumnist pojedinih regionalnih portala.
U jednom od svojih tekstova pod nazivom "Ne ide moj dida nikako, zar ne vidiš da tonemo" pisao je o svom rodnom Mostaru, odlasku iz grada, povratku u grad koji je bio drugačiji od onoga kojeg se s radošću sjećao, ...Starog mosta, Veleža, Bulevara....
"Ljudi se u Mostaru dijele na preživjele i one koji više nisu s nama. Zatim se dijele na one koje su ostali i one otišle. Ovi koji su ostali, pak dijele se na one koji su ostali u istim stanovima i one koji su ih zamijenili za adekvatniju stranu. Oni otišli dijele se na one koji su sve prodali, prebrisali i nikada se neće vratiti, one koji su se vratili umrijeti i one koji su vrata povratka ostavili otvorenima, ali prilično je izvjesno da se neće nikada vratiti. Tu je naravno i vrlo brojna skupina onih koji su sa svih strana doselili. Sve u svemu, ništa nije isto", napisao je Markovina.
* Subota, 9. lipnja:
Eh, evo ga. To je taj dan kojeg se čekalo proteklu godinu, a lokalni i nacionalni mediji su ga najavljivali gotovo kao definitivni Armagedon, apokalipsu koja se ima spustiti na naš Vražji otok, kako je Split nekoć titulirao vodeći Globusov populist bez pokrića, Darko Hudelist. Što li se sve nije napisalo u vezi s tom paradom, kakvi se sve likovi nisu osjetili pozvanim oglasiti po tom pitanju te dobiti svoj komadić slave. Čak su i svjetski mediji žurili snimiti nove kadrove nasilja, no svakom iole upućenom bilo je jasno da se ništa od toga neće desiti ove godine. Za nas prvoborce od prošle godine, ovaj pride je izgledao kao kamilica, ali dobro je da je tako bilo. Jednako kao i prošle godine, u gradu je i ove godine mjesece posvemašjeg mira i izostanka društvenih i kulturnih kretanja zamijenio buran tjedan, s kulminacijom u subotnjem programu.
Još prošli vikend počeo je peti Festival Mediteranskog filma, trudim se pogledati što više filmova, posebno onih u najboljem gradskom ambijentu ljetnog kina na Bačvicama. Jučer me nakon nastave zove Dušan iz e-novina i traži da se sastanem s njim i poljskom kolegicom, na temu ovogodišnjeg pride-a. Na razgovoru smo ja i kolega Petranović sa T-portala. Pristupamo s različitih pozicija, no oboje ih uvjeravamo da nema ništa od nereda ove godine. On tvrdi da je masu ljudi otputovalo iz grada na vikend i da će grad biti pust. Ja nemam informacije o odlascima, no govorim da je ovaj pride državni projekt i da slobodno može doći svatko i sa sedmomjesečnom bebom te biti posve siguran da će mirno otići kući. Dižem se nešto ranije nego obično, s obzirom da imamo nastup na polufinalu Svjetskog prvenstva u piciginu.
Dosadno i teško jugo puše, sparina je ogromna i već kalkuliram kad ću stići na ručak i u kakvom stanju. Zbog ranijeg dizanja propuštam tradicionalni subotnji ritual, ostajem bez kave i novina, kao i bez marende te ostajem igrat picigin sve do jedan i po. Došao mi je također i brat iz Zagreba da sudjeluje u povorci te se zajedno spuštamo u Đardin. Zezam ga da mu se po stylingu vidi da je uvezeni demonstrant te da ću negirat svaku vezu s njime, ako nas tko napadne.
Grad zaista izgleda posve opustošen, jako je vruće. Nakon temeljitog pretresa, ulazimo u Đardin u kojem traje promenada, kako aktivista, tako i ljudi koji su došli braniti civilizacijske vrijednosti u vlastitom gradu, ali tu je i dosta poznatih ljudi iz Zagreba. Drago mi je da vidim Viktora Ivančića i Heni Erceg. Uočavam i Matvejevića. Poznajem gotovo sve sudionike povorke iz Splita i drago mi je što vidim da nas je ove godine puno više. Novinarka H-altera pod punom ratnom spremom obilazi skup i intervjuira sudionike. Tu mi je i dosta kolega s fakulteta te studenata. Šetam s feralovcima, bez čijih novina bi poludio u srednjoj školi.
Split gay pride, lipanj 2012.
Ljudi iz kafića uglavnom se osmjehuju, no primjećujem par mrzitelja koje sam zapamtio od prošle godine kako stoje oko kina Tesla i s mržnjom na licu ipak nijemo promatraju povorku. U Marmontovoj nas s terace pozdravlja legenda grada Duško Kečkemet. Na Rivi se desio najzabavniji dio povorke u trenutku kada Joško Čelan počinje vrijeđat povorku, a Nikola Visković mu podsmjehljivo dobacuje: „Kršćanine, kršćanine“. Visković, jedan od najvećih intelektualaca grada i heroj prošlogodišnjeg pride-a. Ministru Ostojiću govorim da je napravio povorku za šminkere, na što se obojica smijemo.
Kad smo došli na Rivu nakon pola sata napuštam skup, ove godine bez policijske evakuacije i razmišljam o efikasnosti državnog aparata, koja nam dosta toga govori o događajima iz devedesetih i tzv. pojedinačnim incidentima. Navečer je posljednji film na festivalu, no nažalost ga propuštam u ime europskog prvenstva u nogometu te stižem samo na završni dio tuluma u ljetnom kinu.
* Nedjelja, 10. lipnja:
Savršen dan, nakon jučerašnjeg intenzivnog programa. Klasična lijena nedjelja, oblačno vrijeme, ispijam kavu na plaži, družim se s prijateljima iz ekipe i pratim nastupe ostalih ekipa na svjetskom prvenstvu u piciginu. Odlučio sam da je ovo dan potpunog odmora te se nakon kupanja prepuštam sportskom poslijepodnevu, finalu Roland Garrosa i europskom prvenstvu. Usput i slažem dojmove u vezi parade i zaključujem kako smo ipak ponešto evoluirali u odnosu na prošlu godinu.
* Ponedjeljak, 11. lipnja:
Poslijepodne mi dolazi baka iz Beograda i to ovom famoznom, iznova uvedenom avionskom linijom Beograd-Split. Govori da je avion bio pun. Sto posto je i to dio masonske zavjere.
Vraćam se u klasični ritam ispijanja kave u Žbirca, čitanje novina, picigin, par sati fakulteta, europsko prvenstvo i sve što već ide uz to, no remete me dva neandertalca za susjednim stolom, koji imaju potrebu komentirati subotnji pride. Opet slušam mržnju u izvornom obliku. Ovaj žešći iskazuje razočaranost Torcidom, pod parolom kako mogu tuć Boyse, a bilo ih je strah tuć pedere i da što se boje policije. Kreće ona stupidna priča o međunarodnoj zavjeri, udbi i svim babarogama kojima već desetljećima plaše mentalno zaostalu hrvatsku nejač. Usput malo veliča i Stepinca kao jedinog heroja iz naroda. Klasični koktel ustaških fantazmagorija i na korak sam od toga da izazovem tučnjavu, ali ipak odustajem i ranije prekidam s kavom. Inače, nevjerovatna je ta karakterna crta prepoznatljiva kod svih fašista. Kad god im nešto ne odgovara zazivaju čopor koji ima provodit nasilje, a nikad kao pojedinci ne idu za svojim uvjerenjima. Bijedne sitne duše i vječni luzeri, čega su podsvjesno savršeno svjesni i zato i mrze toliko intenzivno.
Poslijepodne mi dolazi baka iz Beograda i to ovom famoznom, iznova uvedenom avionskom linijom Beograd-Split. Govori da je avion bio pun. Sto posto je i to dio masonske zavjere.
* Utorak, 12. lipnja:
Očajan dan, puše orkansko jugo koje me tako tipično ubija u pojam, a ujedno osjećam i nadolazeću temperaturu putem boli u kostima. Ipak se spuštam u grad prekriven oblacima, jer volim gledat ovu promjenu Splita koju doživi s početkom turističke sezone. Nevjrovatan je taj raskorak zimske pospanosti i ljetne vreve, gotovo kao u svim malim mistima duž obale i otoka. Usput kupujem Stripoteku na kiosku na Rivi i shvaćam kako male stvari čine čovjeka sretnim te mi pada na pamet, čini mi se Lucićev tekst iz Ferala, kad je srpska štampa ponovno došla na hrvatske trafike, u kojem opisuje kako je obilazio splitske kioske tražeći Stripoteku, da bi je našao tek na petom, dok je jedna od trafikantica procijedila kroz zube: „Mi to nemamo“.
* Srijeda, 13. lipnja:
Sad me već ozbiljno uhvatila temperatura no vozim u Mostar na sutrašnje suđenje. Slučaj u kojem me dopredsjednik Gradskog vijeća Mostara tužio za klevetu i na ime duševnih boli traži nadoknadu od 5.500 maraka. Po dolasku se nalazim s predsjednikom mostarskog SDP-a Zoranom Perićem te s kave prelazimo na pivu, pa drugu, treću, četvrtu. Pomalo jedva i dišem, a govoriti skoro uopće ne mogu. Ovako se nisam prehladio godinama. Pričamo o situaciji u gradu i državi, odnosima hercegovačkog i hrvatskog SDP-a. Kasnije dolazi Nera te se rastajem s Perićem i nastavljam izlazak s Nerom, koji završava u Tadije s Markom Tomašom. Razvozim ih kućama, dok mi na cd-u svira Ne daj se Ines. Šutimo.
* Četvrtak, 14. lipnja
Trese me nevjerovatna temperatura, grlo mi se raspada, a moram pratit suđenje. Nakon četiri sata rasprave svjedočim o motivima pisanja teksta s temom antifašizma u gradu, pratim završne riječi i konačno zaključujemo suđenje. Nakon ručka s tetkom odlučujem se na povratak u Split, iako sam u autu bez klime, pakleno je vruće i imam temperaturu. Na izlazu iz grada gledam mjerač temperature koji pokazuje 37 stupnjeva celzijevih. Vozim se prema Splitu s namjerom da stignem na utakmicu Hrvatske i Italije u 18.00 sati i pratim iz prve ruke kako su cijela zapadna Hercegovina i Imotska krajina u transu. Tu su naravno i nezaobilazne zastave Herceg-Bosne s pripadajućim znakovljem pa se trudim što manje misliti o cijeloj toj priči i toj uzaludnoj čežnji i tragičnim političkim promašajima.
* Petak, 15. lipnja
Malo sam bolje, odmoran i naspavan. Uživam u Viktorovom tekstu u Novostima te krećem na fakultet. Danas je zadnji dan predavanja u ovom semestru, a ujedno držim i ispit, tako da ću s današnjim danom zaključit jedan ciklus i burni tjedan. Planiram na popodnevno kupanje i ostanak kući večeras. Razapet mislima između Splita i Mostara. Sutra je finale svjetskog prvenstva u piciginu i jedva čekam zaigrat.
