Darko Bulatović je rođen 1983. godine. Završio je italijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Po završetku studija interesovanje za novinarstvo ga je odvelo medijskom stazom i to sasvim slučajno. Ali, takvi su putevi naši, pa slučajno kroči tom stazom punih devet godina. Prvih osam bio je dopisnik televizije Vijesti za opštinu Nikšić, a već osam mjeseci uređuje lokalni portal onogost.me koji je kreirao i osmislio sa grupom lokalpatriota. Sve zaluđenik do zaluđenika, al' šta da se radi, u pitanju je adaptacija na svijet. E da, takođe je i rukometni sudija.
Subota, 9. april
Prvi put pišem dnevnik. Sa svojih trideset i kusur. Valjda mi pisanje nije strano, ali eto, da konstatujem i tu činjenicu.
Kišovit je dan. Jedan od onih koje te tjeraju da se s mjesta ne pomjeriš. Ali, obaveze su brojne. Sa kišom ili bez nje, čeka me još jedan dan na portalu Onogošt.
Ugrabih da u pauzi svratim do pekare i kupim hleb. Ugledah na polici "kraljevski hleb", tako mu ime. Košta 1,5 euro. Hleb od 1,5 euro, u Nikšiću, sa prosječnom potrošačkom korpom od šake eura.
"Ima osam vrsta brašna", reče prodavačica, poznanica. Pogledah je i prsnusmo u smijeh. Znaju gazde očigledno, zaključujem, da je Nikšić oduvijek bio grad kojekakvih kraljeva.
Dan odmiče, a ja poslom pregledam crnogorske portale. Ništa novo. Tema broj jedan u državi je moja koleginica Radojka Rutović, glavna urednica RTCG. Kao, ona koči sporazum između opozicije i vlasti o fer i demokratskim izborima u Crnoj Gori. Kakav egzistencijalni apsurd.
Podrška za moju sugrađanku koju, da budem iskren, nikad nijesam vidio. Podrška jer je ona kriva za sve što se dešava u državi. Pa se onda pitaju zašto je DPS više od dvije decenije na vlasti. Pa zato što je Radojka više od dvije decenije tu gdje jeste.
Nedjelja, 10. april
Osvanuo je sunčan dan. Grabim koji jutarnji sat da se poigram sa sinom Jakšom. Moram na put, u Herceg Novi. Sa svojim saputnikom, čovjekom iz policije, pričam o ustaljenim dnevno-političkim temama.
Konstatujemo da je Milo opoziciji zadao smrtni udarac. Ustupiće im pola Vlade radi kontrole sprovođenja fer i demokratskih izbora.
"Sad će ovi iz opozicije da se pobiju oko funkcija", konstatuje moj saputnik ironično kroz osmjeh.
Sa terase kafića u Morinju upijam poslednje sunčeve zrake koje polako guta veliki sivi oblak. Valja se vratiti kući, porodici. Iza mene ostaje morinjski logor, sjećate ga se, 90-tih su tu navodno mučeni hrvatski zatvorenici.
Ponedjeljak, 11. april
Opet mi dan počinje sa Radojkom. Pa dokle. Sjela je crnogorska politička elita da kroji novinarsku scenu u Crnoj Gori. Mislim, svaki je medij, manje-više, talac nečije politike, interesa i ciljeva.
Nije ni tajna da je crnogorski Javni servis godinama naklonjen režimu, i obratno, ali zar se sudbina demokratskih izbora personifikovala u imenu i smjeni Radojke Rutović sa pozicije glavne urednice RTCG. O, Bože. Ne kvarite mi još jedan sunčan dan, uželio sam ih se.
Dan u mom Nikšiću protiče u znaku posjete ministarke nauke, Sanje Vlahović. Pozitivna žena, zna da nabaci široh osmjeh iako joj nije lako.
Poslednju godinu živi sa optužbama da je plagirala doktorat, čini mi se. U gradu je zbog promocije nečega o čemu malo ko zna. Zdanje se zove Tehnopolis, Inovaciono-preduzetnički centar, osmišljen da podrži start-up biznis ideje i otvara se u septembru.
Ko zna, možda imam neku ideju.
Utorak, 12. april
Bio je to jedan od onih dana kad vrijeme u mom gradu kao da je stalo. Zna tako Nikšić da živi u naletima. Nekad je burno, mnogo toga se dešava i smjenjuje, a nekad je kao danas. Praznina koju može ispuniti samo kraj dana.
U državi ustaljena priča, pogađajte o čemu. Nije više vrijedno pomena.
Neki čudan umor, kad mu vrijeme nije polako me obuzima. Uz malo online klađenja i udobnog položaja u fotelji ispratih Madriđane u polufinale Lige šampiona.
Srijeda, 13. april
Na jednom crnogorskom portalu dočekala me udarna vijest: "Za primjer: Ambasadorka Njemačke za Kolašin putovala vozom!". Gudrun Elizabet Štajnaker. Prvo sam pomislio da je neki radoznali građanin odlučio da iz kurioziteta uslika ambasadorku dok vozom gudi od Podogorice do Kolašina. Ali, onda shvatam da je ona čak odgovarala na pitanja, novinarima.
"Moram priznati da je prizor kroz kanjon Morače još spektakularniji kada se vozite vozom", reče ambasadorka za taj portal, ali postojalo je i ali.
"Vozovi bi mogli biti malo uredniji. Takođe bi trebalo obratiti pažnju na zabranu pušenja", nastavi, inače zaljubljenica u vozove i reče da je vozeći se u njima pročitala dosta knjiga.
Senzacija za naslovnicu. Ambasadorka putovala crnogorskim vozom u kojem vjerovatno nije stigla da pročita ni dvije stranice mašući rukama i rastjerujući dim. Pitam se ko se sa kim ruga. Brojni komentari ispod teksta mnogo toga su rekli.
Jedan sa potpisom "Idiokratija" reče taman kao što bih i ja: "Pokušavam da zamislim bilo koju drugu državu na svijetu gdje bi ovo bila udarna vijest i ništa mi ne pada na pamet".
Komentar "Anonimnog" bio je kulminacija današnje apsurdne udarne vijesti.
"A jel' prije mjesec dana bila raščišćena jedna ulica, da bi Milo mogao da se parkira jer je išao da se šiša?".
E, šta bi na to rekla gđa Štajnaker, da je imao ko da je pita.
Četvrtak, 14. april
Zbogom Aćime. Zbogom legendo Nikšića. Danas se grad oprostio sa popularnim Đedom i njemu posvećujem stranicu današnjeg dnevnika.
Život tog osamdesetdvogodišnjaka ostaće upamćen po svestranosti koju je imao. Bio je spasilac, svirao u gradskom orkestru, a u bivšoj Jugi ravnog mu nije bilo kada je poznavanje Folksvagenovih "Buba" u pitanju. Tako kažu oni koji su ga bolje poznavali.
Ipak, mnogi ga, prije svega, pamte po vedrom duhu i nevjerovatnom smislu za humor. Jednu anegdotu, od prije nekoliko godina, mnogi i dalje prepričavaju.
Pitao ga ljekar koliko ima godina, a Aćim mu odgovori: "Nemam nijednu!"
Ljekar začuđen upita kako to da nema nijednu.
"Lijepo, imam osamdeset i svaku sam potrošio", reče Đed pred okupljenima koji se slatko nasmijaše.
Petak, 14. april
Odjavljujem se polako. Uz zvuke "Jaguarovog" prvog krosover modela koji ovih dana podiže prašinu sa crnogorskih asfalta, prije svega, sa makadama oko Nikšića, gdje ovih dana britanski automobilski gigant testira svog prvog terenca.
Nikšić je ovih dana u žiži svjetske automobilske javnosti. Slavu mu je donio Jaguar koji se praktično odomaćio u Nikšiću, na obalama Slanog jezera.
Novinarske ekipe sa svih meridijana smjenjuju se hvatajući momente istorije za Jaguar, ali i za Nikšić.
Za moj Nikšić mnogi su sad čuli, a ja osim bildovanja lokalpatriotizma i nemam neke vajde od toga, ali neka.
