Branko Todorović je rođen, živi i radi u Bijeljini. Za sebe kaže da su za njegovo odrastanje i formiranje, naravno pored porodice, najviše uticali Politikin zabavnik, Male novine, Robinzon Kruso i radio emisija "Slušaj moju muziku". Nikada nije bio član nijedne političke stranke, a sa suprugom Valentinom se vjenčao uz prisustvo dva sina, Luke i Tomislava. Misli da je sloboda, slobodan čovjek i sloboda izbora nešto najvrijednije u ljudskom životu i da se ljudi uvijek moraju snažno zalagati za poštovanje ljudskog dostojanstva. Slušaocima, čitaocima i gledaocima RSE bi preporučio da pročitaju kratki roman, norveškog pisca Pera Petersena "Hajde da krademo konje".
Subota, 24. septembar
Dan uoči refrenduma u Republici Srpskoj, sve izgleda septembarski opušteno, ali istovremeno osjeća se napetost i neizvjesnost i nesigurna predviđanja, u kojim sve pravcima bi se mogla dalje razvijati ova situacija. Kao mnogo puta ranije, umjesto da rješavaju duboke, egzistencijalne probleme građana, politički lideri su vješto usmjerili pažnju javnosti u drugom pravcu.
U suštini potpuno je nebitno što će se desiti na referendumu. Dan poslije, i oni koji se smatraju dobitnicima i tobožnji gubitnici, i oni koji su izašli na referendum, i oni koji su ostali kod kuće, živjeće isto gorko i nesigurno, suočeni sa predugom neizvjesnošću, manipulacijama, nesigurnošću, nezaposlenošću, siromaštvom, mržnjama i strahovima. Život u Bosni i Hercegovini je za najveći broj njenih građana više nego gorak, duboko frustrirajući, bezlična imitacija stvarnog života.
Nedjelja, 25. septembar
Vraćam se sa sinom sa aerodroma iz Beograda. Upravo je doputovao iz Holandije gdje studira. Usput pričamo o modernom sistemu obrazovanja u Holandiji i poredimo ga sa vremenom od prije 30 godina, kada sam ja studirao u Beogradu. Uspijevam da nađem i nešto što je bilo u to vrijeme u Studentskom gradu u Beogradu mnogo bolje organizovano, nego danas u visoko razvijenoj Holandiji. To je studentska menza.
Luka mi priča, kako je uglavnom sve više nego dobro, ali nema organizovane ishrane za studente, nema jeftinih studentskih obroka, nema kuvanih jela. Hamburgeri i sendviči ne mogu biti zamjena za mirise kuvanja iz menze Studentskog grada u Beogradu.
Godinama po završetku fakulteta nailazio sam ponekada u Studentski grad, prolazio besciljno kroz duge hodnike, odlazio do menze prisjećajući se prijatelja iz studentskih dana. U sobama sa tri kreveta, boravilo nas je ponekada i osmoro, troje onih koji su imali dom i petoro ilegalaca. Postojala je tehnika proširivanja kreveta, a oni odvažniji bi stavljali dušek na ormare i tu pravili svoj mali svijet.
Ponedjeljak, 26. septembar
Siromašna i neuređena društva najčešće imaju poremećen sistem vrijednosti, i vrlo su rijetki primjeri humanosti i solidarnosti, pomoći i davanja. Stoga me zaista obradovala i dirnula novinska vijest o tome kako je Tomislav Cvitanušić, sportista i trener iz Sarajeva pomogao slabovidom mladiću Mustafi Mehiću da se pripremi i da pretrči Sarajevski polumaraton. U surovom i sebičnom društvu postoje hiljade neprimjetnih heroja svakodnevnice, koji su u sebi duboko očuvali čovječnost i koji pomažu i daju drugima.
Na žalost, većina građana ih posmatra kao čudake ili zanesenjake, koji nisu prihvatili preovlađujući model življenja u BiH, koji podrazumijeva bahatost, tvrdoglavost, prostotu i primitivizam, agresivnost, šovinizam i sve moguće oblike netolerancije. Zbog toga je za mene Tomislav Cvitanušić sa svojim gestom ličnost mjeseca septembra u BiH, istinski heroj, vedri optimista kao i njegov učenik i prijatelj Mustafa. Zaista, zašto nam ovakvi ljudi ne bi bili uzori?
Utorak, 27. septembar
Imao sam sedam godina kada je moj otac, nakon "Pretisa" kupio sivu Vespu. Poseban osjećaj zadovoljstva vožnje motorom ostao je u meni od dana djetinjstva do danas. Ljubav prema motorima i vožnji prevazilazi moje sposobnosti da je opišem. Jednostavno, to se doživljava. To su trenuci, kada živimo u nekom posebnom svijetu kretanja, vjetra, mirisa, boja i zvuka koji nas izdvaja i odnosi od svakodnevnice.
Moja tri sina, Luka, Tomislav i Andrej takođe voze motore i danas uživamo u zajedničkoj vožnji prema Tuzli. Brda i krivine od Ugljevika prema Majevici pravi su izazov za motocikliste, vožnja motociklom mi pomaže da očuvam optimizam i vedrinu. Sreću i smisao življenja trebamo tražiti u sebi, našima bližnjima i mjestu gdje živimo, ne vjerujem da ćemo ih naći time što ćemo samo otići odavde.
Srijeda, 28. septembar
Zove me poznanik iz srednjoškolskih dana i vrlo direktno me pita da li sam već doktorirao. Kažem mu da nisam i da nemam namjeru. Nudi mi varijantu kupovine doktorata za 5.000 maraka i još dodatno, po starom dobrom običaju, da ispečem prase. Zahvaljujem mu se i nekako uspijevam da se izvučem iz neugodnog razgovora. Zove me posle sat vremena, kaže mi da je pričao sa nekim ljudima, i da bi mogao, za mene, da spusti cijenu na 3.500 maraka, naravno opet sa pečenim prasetom.
Ponovo mu se zahvaljujem, govoreći mu jasno da to ne želim i da me doktorat zaista ne zanima. Istoga dana me nalazi i govori mi da nisam normalan što to odbijam, njegova zadnja ponuda je 3.000 maraka, u dva dijela, a da je sve ostalo njegov posao. Rekao sam mu, da je nekada bilo teže dobiti dvojku iz latinskog jezika u Gimnaziji u Bijeljini, nego danas doktorirati. "Potpuno si u pravu", odgovorio mi je, "ali ne shvataš da su ovo druga vremena".
Jedna od najsramnijih stranica poslijeratne BiH je prodaja fakultetskih diploma, magisterija i doktorata. Otvoreni kriminal od koga malobrojni imaju korist, kriminal pred očima naroda i javnosti. Da li se iko stidi doktorata kupljenih doslovno na pijaci?
Četvrtak, 29. septembar
U Ljeljenči sam, selu nekoliko kilometara udaljenom od Bijeljine, kod kazana. Ljudi sjede oko kazana, peče se rakija, vatra pucketa, miris koma od šljiva, pažljivo probanje tek pečene rakije. U trenucima svi izgledaju ozbiljno, posvećeno, kao da rade najvažniji posao na svijetu, ali poslije nekoliko čašica razgovor je mnogo opušteniji.
Kazandžija me zabrinuto pita da li je tačno, da, ako uđemo u EU, nećemo više moći peći rakiju, kao što se to radi sada. Vidim da je to za njega pitanje svih pitanja, tačka u kojoj se fokusiraju sve politike, život i nade. Jedan od onih koji sjede pored kazana odgovara mu umjesto mene, ne samo da se neće rakija moći peći, nego se neće moći peći ni pečenica za Božić ili slavu, tvrdeći da je taj evropski propis već stupio na snagu u Hrvatskoj. Neznanje caruje.
Petak, 30. septembar
Za dva dana su lokalni izbori u BiH. Mjesec dana predizborne torture koja u većini normalnih ljudi izaziva duboko gađenje ističe. Otvoreno se kupuju i prodaju glasovi, mjesta u biračkim odborima, koriste se državni resursi u interesu stranaka i kandidata i mnoge druge nezakonitosti.
Ne možemo odgovornost prebacivati samo na političare. Građani su u najvećoj mjeri saučesnici u svemu što se dešava. Političari samo osluškuju mračne porive i podsticaje koji dolaze iz naroda. Korumpirani političari mogu potpuno slobodno da kažu građanima da su začeci korupcije i kriminala upravo na izborima kada neko odluči da proda svoj glas za 30 ili 50 maraka, ili za paket ulja, šećera i brašna, ili zbog ucjena koje se vrše nad zaposlenima u različitim institucijama.
Poražavajuće je da se sav kriminal u vezi sa izborima dešava javno pred očima Tužilaštva i Policije, Centralne izborne komisije i da niko ne reaguje. A onda će u nedjelju doći međunarodni posmatrači i reći kako su izbori bili demokratski. Kriminal uoči izbora izabrani će nazivati voljom naroda. Narednih 47 mjeseci izabrani će prekinuti svaku vezu sa onima koji su glasali za njih. Potpuno s pravom, jer oni su pošteno platili svaki glas za njih.
Facebook Forum