Brano Mandić je pisac i kolumnista podgoričkog dnevnog lista "Vijesti" za koji nedjeljom piše vrlo čitanu kolumnu "Očajni domaćin". Njegovi tekstovi su mješavina literature, novinske forme i satire.
Subota, 25. jul
Dan sam proveo na suncu Mediterana, na brodu, uz vino i muziku Tome Bebića, sa dobrim ljudima koje volim, ali opet, nekako sam bio pobrkan, kopno se nije dalo izbrisati iz moje opterećene glave, gledao sam zgradurine oko Svetog Stefana i zamišljao kako padaju, gledao sam usjeke u stijenama koje je ostavila JNA, oči su mi lovile previše detalja što je pogrešno – trebalo se prepustiti tom plaventilu i miru.
Ipak, da bi se doživjela brodska transcedencija, mislim da moraš ostati na palubi makar sedam dana – tek se onda ponište brige obale i tijelo prihvati savršeni omjer soli u vazduhu i hrani, soli koja, nažalost, ulazi i u CD plejer, grize unutrašnjost aparata, pa pjesme počinju da preskaču – ali ne kao na starim pločama, već se cijele strofe gube kao da ih je đavo ponio.
Nedjelja, 26. jul
Plovili smo sjeverno od Budve i spazili lubenicu u vodi, pa je drug Jovo pokazao najviše kuraži da skoči i donese plijen. Međutim, kad ju je podigao vidjeli smo da je šuplja iznutra, kao što je šuplja i turistička sezona u kojoj pola sata ploviš a da ne ugledaš ploveći objekat liše te dinje. U kontinentalnom dijelu Crne Gore za lubenicu kažu dinja, a za dinju – pipun.
Na barci sam upoznao zubara iz kontinentalnog dijela Crne Gore, da ne imenujem grad, nije ni važno. Uglavnom, on tvrdi da mu sve više kozmetičarki i frizerki ulazi u posao tako što brkaju nekakva ljepila i stavljaju cirkone tinejdžerkama na zube. Jednoj je djevojci pincetom izvadio cirkon iz pokvarene šestice, a ona se klela da ne zna odakle joj, što je, možda, najgadnija priča koju sam odavno čuo.
Ponedjeljak, 27. jul
Vratio sam se u Podgoricu i još jednom uvidio koliko me porodica promijenila, odnosno koliko volim da sjedim kući, što je prije rođenja blizankinja bilo nezamislivo, mada nisam od onih roditelja što se na društvenim mrežama predstavljaju – otac te i te. Ima tu nešto sumnjivo kad u javni diskurs sebe naglašeno definišeš kroz roditeljstvo, koje bi trebalo da se podrazumijeva i bude lična opsesija, a ne detalj sa vizit-karte.
Moja žena Aida pročitala je sve savjete kako Niku i Selenu odvići od pelena. Bacio sam pogled na štivo i vidio da je riječ o osnovnim metodama propagande – što više laskati, ponavaljati "tuta tuta", prijetiti kaznom, pa opet laskati, pa strašiti i sve to ponavljati bez kolebanja.
Ovih je mjeseci vrhunac kampanje za ulazak Crne Gore u NATO. Sjećam se referendumske kampanje, sjećam se dvadesetak izbora, uvijek se poruka "za" i "protiv" svodila na lasku, prijetnju, ponavljanje i jednu magičnu riječ, u ovom slučaju – tuta.
Utorak, 28. jul
Dugo sam bio odsutan, a kako je u Podgorici bilo vrelo, skoro 50 stepeni Celzijusa, nisam imao obraza da tražim od tašte da zaliva. Ključeve od bašte ostavio sam jednom umjetniku koji je zalivao onako – umjetnički. Jedino je krastavac ostao zdrav i kivi koji služi kao zaklon od sunca. Rotkvice su u depresiji. Rukola je grka i nesretna. Paradajz spaljen i ne znam ima li mu spasa.
Svi mi se sprdaju kako sam opsjednut baštom. Da nevolja bude veća, taj je moj posao vrlo trendi, pun je svijet nesretnika koji žvaću zemlju i gaje gusjenice da bi se osjećali ideološki čisti u svojoj bijedi. Pun svijet hipstera koji prave od bašte manifest. Ali, ja riljam kao što mi je ćaća riljao nakon što su ga penzionisali u 38. godini života. Riljam jer se meni može desiti nešto mnogo gore.
Srijeda, 29. jul
Postoji istinski rizik da će svijet postati imun na patnje, i ako se to dogodi, ne znam gdje je tome kraj.
Ovo nije Paolo Koeljo. Ovo nije rekao nekakav zavičajni pjesnik. Citat rezignacije pripada komandantu američkih oružanih snaga Martinu Dempsiju. Nakon četiri decenije blistave karijere Dempsi je odlučio da u zgradi UN-a ispovijedi svoje crne slutnje.
Vrlo je rijetko da pop ili vojnik kažu nešto suvislo i iskreno. Ovaj Dempsi mi je pomogao da vlastite brige vidim kao opravdane, ojačam ih njegovim autoritetom. Osim toga, čovjek nosi lavovsko prezime jednog Džeka Dempsija, neustrašivog borca, i ako je on zabrinut, ako Dempsi kaže da je sve počelo da se otima kontroli, onda je vrijeme da povjerujem samom sebi – bojim se da niko neće moći da kontroliše ovoliko zla koje proizvodi bijeli čovjek.
Četvrtak, 30. jul
Arsenu Dediću pozlilo, sumnja se na sepsu. Ta me je vijest jutros ščepala za vrat i ne pušta. Šta god sad napišem biće nedovoljno. Ljubav i zahvalnost, to je sve što osjećam prema Arsenu Dediću.
Danas sam radio na rukopisu "Posljednji čovjek u moru". To je radni naslov zbirke kratkih priča koja izlazi do kraja godine i zanima me kako će publika da reaguje, posebno oni koji su navikli da čitaju moje novinske tekstove. Takođe, uopšte me ne zanima kako će publika reagovati. Mogu da razumijem transdžendere i put njihove istine, jer osjećam se kao pisac koji je predugo bio zarobljen u tijelu novinara.
Moj izdavač je Žuta Kornjača iz Podgorice. Žuta Kornjača nije dio industrije, nije biznis, nema zarade, već sve para što pretekne ide na štampanje novih knjiga. Ta je mala partizanska izdavačka kuća, prije pola godine objavila drame Ljubomira Đurkovića za koje je autor potom dobio državnu Trinaestojulsku nagradu. Atipično.
Petak, 31. jul
Neki podgorički doktor objavio na Fejsbuku fotografiju iz operacione sale. Doktor nema rukavice, pa se onda na njegovom FB zidu zapodjenula šala, kao i na news portalima rasprava - kad se navlače rukavice, kad se peru ruke, itd. Kako god, koliki brav treba da budeš da na društenim mrežama objavljuješ slike sa posla, ako ti je posao da režeš ljudsko meso i zašivaš kožu.
Ne volim ljekare koji se ponašaju kao grana vlasti, a zapravo su vrlo često ljudi lišeni imaginacije i stila. Osnovna razlika između ljekara u Crnoj Gori i Njemačkoj jeste što ti Nijemac izađe na hodnik da se rukuje sa tobom i sprovede te u svoju ordinaciju, dok su naši doktori često nalik seoskim hećimima za koje se uvijek nađe komad mesa i litar rakije.
Zbog takvog odnosa, siguran sam, a volio bih da griješim, ljekarska se udruženja neće oglasiti povodom ovog jadnog primjera neukusa.
