Borut Šeparović, utemeljitelj, umjetnički voditelj, redatelj, koreograf, kazališne skupine Montažstroj iz Zagreba. Pod njegovim umjetničkim vodstvom od samog osnutka Montažstroj postaje zaštitnim znakom novog i drugačijeg kazališta u Hrvatskoj, ali i izvan granica te zemlje.
Vodio je veći broj umjetničko istraživačkih radionica od Hrvatske, Njemačke, Nizozemske, Norveške, Srbije, Crne Gore...
U Dnevniku piše o svom prvom filmu kojeg sprema pod nazivom „Potrošeni“ koji je završni dio projekta „55+“ u kojem okupio naturščike, starije od 55 godine, koji više nikome ne trebaju, nemaju posla... Govori o projektu "Budućnost je sada".
Pojašnjava dvojbe koje ima oko predstavničke demokracije, zašto mu se gadi medijski tretman nezaposlenih u Hrvatskoj... Pita se da li je uzaludno to čime se bavi zadnjih 25 godina. „Umjetnost nitko ne shvaća ozbiljno osim onih koji se njome bave, ona ima jednostavno premali učinak u društvu“ .
Subota, 18. 05.
Nikad nisam baš bio sklon pisanju dnevnika, čak ni kao dijete. Subota je radna. U montaži sam dokumentarnog filma „Potrošeni“ koji je završni dio projekta „55+“ u produkciji Montažstroja. Mladi montažer Jan Klemsche i ja smo pregledavali prvi grubi šnit jednog duljeg dijela filma koji nam daje dobre indikacije za daljnji rad. Film „Potrošeni“ prati okupljanje 44 osobe starije od 55 godina u projektu „55+“, njihovo sudjelovanje u kreativnim i edukativnim radionicama koje smo za njih organizirali, njihovu političku aktivaciju kroz dvije prosvjedne akcije u sklopu projekta te u konačnici njihovu izvedbu u kulturnom događaju „55+“ koji je hibridno između kazališne predstave i političkog skupa u rujnu 2012. godine ove ljude postavio u fokus javnosti kao protagoniste. Ovo mi je prvo iskustvo režiranja filma, i iako kao kazališni redatelj nisam imao problema s proizvodnjom situacija za kameru tijekom projekta „55+“, sada u montaži imam neke dileme koje mi zapravo predstavljaju i izazov. S obzirom da projekt ima čak 44 protagonista i da je bio velik i bogat raznim aktivnostima najteže mi je u filmu uloviti tu procesualnost projekta u kojem su osobe starije od 55 godina od skupine individua postali zajednica. Također se pitam kako će film u konačnici predstaviti te ljude, kao potrošene ili kao još uvijek sposobne za društvenu aktivaciju... Također mi je važno da film ne bude samo „making of“ projekta i predstave već da po sebi ima određenu umjetničku i društvenu važnost. Veseli me da ono što sam danas vidio montirano ima puno smisla, iako sam svjestan da nam predstoji još puno rada i strpljenja. Protagonisti projekta mi često šalju SMS-ove i mailove s upitom „Kad će naš film biti gotov?“ – nadam se da će izaći u zadnjem tromjesečju 2013. godine ali važno mi je da ja u potpunosti budem zadovoljan rezultatom što traži dosta vremena.
Nedjelja, 19. 05.
Danas su lokalni izbori u Hrvatskoj. Ja nisam išao glasati, mada sam možda trebao otići i prekrižiti glasački listić. Pratim događaje po medijima, sve vrvi izjavama političara da je danas „radni dan demokracije“, „praznik demokracije“ čak i „festival demokracije“ a meni se sve to čini kao najobičnija farsa. Od činjenice da je bjelodano jasno koliko kapital i financiranje kampanje utječu na konačan rezultat i time daju šansu samo „velikim ribama“ do toga koliko se medijskim kanalima manipulira u ime stranačkih i privatnih interesa. Na koncu dana svi proglašavaju vlastitu pobjedu, a jasno je da konačan rezultat drugog kruga izbora neće donijeti nikakve promjene.
Ostojić kaže da je promjena smijeniti Bandića s mjesta gradonačelnika, Bandić kaže da je promjena da njegova lista ulazi u gradsku skupštinu, Karamarko govori da je karta Hrvatske poplavila pa da je i to promjena... I svi zahvaljuju biračima što su glasali za promjene. Kulminacija ove „demokratske farse“ svakako je javljanje Bandića medijima nakon što je objavljeno da je dobio 47,30% glasova za mjesto gradonačelnika a 25,24% glasova za ulazak njegove liste u skupštinu. U tom momentu nisam mogao više svoja razmišljanja zadržati za sebe pa sam preko SMS-a počeo komentirati cijeli cirkus s frendicom.
Ja: „gledaj bandic show na novoj. majka mu na samrti. ide on u mostar. ovo moras gledat. koji populizam. kaze – mi smo pobijedili.“
Frendica: „povraca mi se. cek pa nije pobijedio – ide u drugi krug?“
Ja: „ne al je dobio pun k... u skupstini. j... predstavnicku demokraciju u kojoj je posjet materi u bolnici politicki rad.“
Frendica: „a evo i ostojica uzivo. ah, bandic je ipak sarmantniji od njega... kuzim zasto to prolazi... mislim da idemo u pm.“
Sve više imam dvojbe oko predstavničke demokracije. S obzirom da smo danas na visokom tehnološkom i informatizacijskom stupnju, čini mi se da bi se stvarno – a pogotovo na lokalnoj razini moglo oformiti tijelo građana koji na forumima donose političke odluke. Ne kažem da takvo uređenje ne bi bilo podložno manipulaciji i ne kažem da ne bi bilo nikakvih problema ali svejedno u konačnici mislim da trebamo jednostavno vjerovati u to da su ljudi u suštini dobri i sposobni odlučivati o sebi. A predstavnička demokracija u kombinaciji s kapitalizmom tom segmentu u ljudima jednostavno ne daje šansu.
Posebno me te misli sad obuzimaju jer smo upravo u javnim prezentacijama projekta „Budućnost je sada“ u produkciji Montažstroja. Mladi ljudi (izvođači) u formi predstave ali i ujedno izvještaja o radu svaku srijedu, četvrtak i petak u svibnju predstavljaju publici scenarij budućnosti Hrvatske koji se temelji na dramskom tekstu Rainera Wernera Fassbindera „Anarhija u Bavarskoj“. I tako mi predlažemo scenarij za uspostavu Socijalističke Anarhije Hrvatske, kratko nazvane SAH. U SAH-u se ukida novac, privatno vlasništvo, banke, političke stranke i Vlada, institucija crkve i braka... Oformljuje se forum građana gdje svatko može glasati o stvarima koje ga se tiču, ljudi svaki dan rade obaveznih 2 do 4 sata dnevno za zajednicu a ostatak vremena mogu provesti kako žele u kreativnim aktivnostima, vrtlarenju, upražnjavaju slobodne ljubavi... Što više o tome svemu razmišljam više sam uvjeren da ovo nije samo utopija ukoliko joj se posveti obavezni politički rad.
Ponedjeljak, 20. 05.
Sastajem se sa svojom suradnicom Natašom Mihoci i zajedno pregledavamo dokumentaciju za natječaj Zaklade Adris na kojeg ćemo do 25. svibnja prijaviti projekt „Protunapad“. Za film „Protunapad“ smo dobili već 100.000,00 kuna od Hrvatskog audiovizualnog centra za razvoj projekta, i 15.000,00 kuna od na natječaju Hrvatske elektroprivrede. Ali to nije ni približno dovoljno novca da realiziramo početnu fazu projekta. Rezultat projekta „Protunapad“ bit će istoimeni dokumentarni-igrani film koji će pratiti sazivanje plesne skupine s posebnim zadatkom: Plesači će otputovati na 12 lokacija u Hrvatskoj koja su prije bila minirana a sada, kad su razminirana – trebala bi biti i sigurna. Plesači će tamo razgovarati s nizom stručnjaka i odgovornih osoba kako bi utvrdili sigurnost stupanja na teritorij kako bi na njemu zaplesali u zagovoru za pravo na slobodu kretanja. Taj bi film trebao otvoriti niz pitanja i problema koji se tiču minske zagađenosti i razminiranja Hrvatske a projekt će sadržavati javni zagovor i edukaciju javnosti o minskom problemu. Financiranje takvog projekta biti će izrazito teško i znam unaprijed da ću se morati boriti za svaku kunu. U privatnim korporacijama ne postoji ta društvena odgovornost kojom bi se preko ovakvih projekata ogroman profit kojeg stječu vraćao u bar malom dijelu nazad u društvo... Na to me podsjeća čitava kolekcija odbijenica naših zahtjeva za sponzorstva i donacije koje sam skupio iz prijašnjih projekata. Osim toga, postoji ta etička dilema, jer samo razminiranje u Hrvatskoj ima financijskih teškoća pa ne bih htio da se financiranjem filma oduzima novac raznih poslovnih i državnih subjekata koji je namijenjen za razminiranje. Iako će i ovaj film biti oblik protuminskog djelovanja osvještavanje javnosti svjestan sad da čitava masa pirotehničara danas teško preživljava sa svojim mizernim plaćama iako su ti oni to „meso“ koje gine po Hrvatskoj i koji svoju osobnu sigurnost stavljaju na kocku radi sigurnosti svih nas. S druge strane imam velikih problema s time da se djelatnost razminiranja stavila u privatni sektor. To ne može biti pitanje „jeftinije ponude“. Uvijek si zamislim kako bi to bilo da se i vatrogasna društva privatiziraju i bace u profitni sektor, pa onda dok ti gori kuća ti nazovi par agencija i skupi najbolju ponudu za uslugu koju ćeš platiti. To zvuči sumanuto, znam – ali upravo se to desilo s djelatnošću razminiranja. Ovaj projekt je tek na svom početku, predstoji nam puno rada na njemu i borbe za njega... Planiram prvi put za Montažstrojev projekt pokušati prikupiti novac preko crowdfunding platformi ali do tada moramo osigurati sredstava za istraživački dio projekta... Također moramo preko ljeta obići cijelu Hrvatsku i odabrati lokacije za snimanje...
Naišao sam večeras u medijima na blog jednog anonimca gdje je objavio poslane mailove za korporacije Adidas, Lidl i Podravka sa zahtjevom da se kao društveno odgovorne kompanije javno ograde od podrške hrvatske atletičarke Blanke Vlašić građanskoj (crkvenoj i desničarskoj) inicijativi „U ime obitelji“. Ta inicijativa traži da se u Ustavu RH brak definira kao zajednica muškarca i žene kako slučajno pederi lezbe i drugi koji se ne uklapaju u heteronormativ ne bi bili ravnopravni građani sa nama ostalima. A meni se sviđa inicijativa tog anonimca i veseli me vidjeti kako će korporacije reagirati na njegov mail.
Utorak, 21. 05.
Sljedeći tjedan je zadnji tjedan izvedbi projekta „Budućnost je sada“ a u utorak 28. svibnja ćemo prezentaciju, umjesto na tajnim lokacijama na kojima smo organizirali ostale izvedbe, organizirati na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Danas pripremamo medijsku objavu za taj događaj i komuniciram s raznim novinarima medijsku podršku te prezentacije. Drago mi je da konačno (u trećem tjednu izvedbi) interes za projekt „Budućnost je sada“ raste. Posebno me veseli prezentacija na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje – mi se bavimo scenarijem budućnosti a idemo ga predstaviti tamo gdje dolaze ljudi koji teško vide svoju vlastitu budućnost. Ako su stariji – ne vide ju uopće, a ako su mlađi – vide ju izvan naše domovine. Sami protagonisti projekta „Budućnost je sada“ su mladi ljudi bez dugoročne sigurnosti: Ili su nezaposleni, ili fleksibilna radna snaga zaposlena po projektu, ili su studenti koji su jako dobro svjesni da nakon svog dugotrajnog školovanja neće naći posao, ili su zaposleni u programu mjera za poticanje zapošljavanja mladih koje je uveo Mirando Mrsić što prevedeno znači da rade za 1.600, kuna mjesečno. Osobno mi se gadi medijski tretman nezaposlenih osoba u Hrvatskoj prema kojem su oni ljenčine koje ne žele raditi i samo terete državni proračun. Ili oni napisi da se sposobni radnici i tako ne nalaze na burzi. Ili pak oni o tome kako su građani Republike Hrvatske općenito lijeni. Takvih interpretacija ima u dnevnom tisku pun k... a upravo one raspršuju ostatke solidarnosti koju ljudi mogu imati za one koji ne znaju što će sutra jesti ili kako će pokriti režije. Zanima me kako će sudionici prezentacije na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje reagirati na naše ideje o društvu u kojem vojska nezaposlenih ne služi kao prijetnja za discipliniranje i eksploataciju onih koji imaju sreću da jesu zaposlenih. S druge strane, cijeli taj događaj stvara mi dodatan posao. Ali to je dug tome što ne radim konvencionalne projekte niti u produkcijskom niti u umjetničkom smislu. Prije prezentacije na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje morat ću s izvođačima odraditi posebnu probu na kojoj ćemo dogovoriti na koji način prilagoditi našu prezentaciju ovom kontekstu. Dakle, mojim vlastitim izbor, moj redateljski angažman ipak ne završava na dan kad je prezentacija otišla u javnost.
Srijeda, 22. 05.
Danas je prva ovotjedna prezentacija projekta „Budućnost je sada“. S obzirom da u projektu govorimo o društvu u kojem se ukida novac, odustali smo i od naplate ulaznica tako da za svaku prezentaciju publika ima odabir na koji se način želi angažirati u zamjenu za kazališno iskustvo. Srijedom nam publika piše tekstove duljine 250 riječi na temu kako sami vide budućnost. Ujutro telefonom i e-mailom Marko Kostanić, dramaturg projekta i ja raspravljamo o prispjelim tekstove posjetitelja. Biramo dijelove svakog teksta koji će se večeras čitati na prezentaciji. To je opet dodatni rad – ne samo da se moram s Markom dogovoriti što će se čitati, već i s izvođačima moram odraditi 2 sata prije izvedbe u kojima ćemo čitati tekstove i zajedno upoznati naše večerašnje posjetitelje. S druge strane, potpuno mi je genijalno to da ljudi stvarno pišu svoje tekstove i šalju ih nama kao svoju ulaznicu.
Mislim da je potpuno druga perspektiva kad za neku predstavu samo platiš 40, 50, 60 kuna, ili kad napraviš jednu pauzu u svom danu, sjedneš za računalo, razmisliš o budućnosti i nešto napišeš na tu temu. Mislim da posjetitelji srijedom zbog toga dolaze nekako mentalno spremniji i barem privremeno angažirani za izvedbu jer su ipak nešto razmišljali o sadržaju projekta umjesto samo o tome na kojem će bankomatu izvadit lovu za ulaznicu. Super mi je kako njihove vizije budućnosti variraju...
Od potpuno distopijskih momenata:
Milan Bandić
„Na parlamentarnim izborima 2023. godine Zagrebačka banka tijesno je pobijedila svog glavnog konkurenta – Privrednu banku Zagreb. Treća po snazi politička snaga u Hrvatskoj ostala je hrvatska filijala austrijske Hypo banke. Novi hrvatski premijer postao je 68-ogodišnji Milan Bandić, koji je od 2000. godine do danas obnašao dužnost gradonačelnika glavnog grada Zagreba.“
„Prvi put se na izborima za zagrebačkog gradonačelnika glasuje isključivo elektronskim putom. Na taj način izabrat će se polovica zastupnika. Drugih 25 bira se putem Facebooka. Građani koji su u posljednjih pet godina skupili najviše lajkova na Facebooku automatski dakle ulaze u Skupštinu.“
Do nekih utopijskih:
„Materijalna bogatstva distribuirat će se u skladu s potrebama. Neće biti privatnog vlasništva nad zemljom, već će se društvo bazirati na zajedničkom vlasništvu. Svakom će biti zagarantirano zadovoljenje osnovnih potreba.“
Pa do pomalo rezigniranih:
„Za nekoga pri početku sedmog desetljeća života nije realno očekivati da će vidjeti učinke promjena.“
„Nemam određenih misli o budućnosti. Ne predviđam, ne očekujem i ne planiram.“
Poslijepodne komuniciram sa svojom 15-godišnjom kćeri Katarinom preko Vibera – ona živi u Nizozemskoj – i pokušavam joj pomoći oko zadataka iz kemije za školu. To me frustrira jer mi kemija baš više i ne ide, iako sam u mladim danima čak razmišljao o studiju molekularne biologije. Kako je od tad prošlo puno vremena, teško mi je sjetiti se čak i najjednostavnijih stvari o kiselinama. Još više od kemije frustrira me što Katarina nije kraj mene u Zagrebu.
Danas je Ustavni sud donio odluku o privremenoj obustavi provođenja zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj. To je posljedica zahtjeva još nekih građanskih inicijativa koje bi radije da im djeca uče vjeronauk nego o spolnom zdravlju. Na kraju dana pratim ongoing rasprave na Facebook-u gdje se svi zgražaju nad fašistima među nama koji propagiraju malograđanske obiteljske vrijednosti ali najviše mi se dopao komentar mog druga Kostanića: „Obitelj kao nadnaravna vrijednost je igrala ulogu ideološke amortizacije katastrofalnih efekata uvođenja kapitalizma na društvene odnose. Majka koja je ostala bez posla u tekstilnoj industriji, otac koji je umirovljeni branitelj jer mu se firma raspala, djeca koja ne mogu pronaći posao. Devedesetih je nekako trebalo odgoditi buđenje u kapitalističkoj stvarnosti, makar kroz prazne obiteljske fantazme. onda je uslijedio kratak intermezzo nekretninsko-kreditnog booma sanaderovskog perioda. I onda je opet došao kolaps. Opet problemi s obiteljima, onim mladima i vraćanjem kredita. Obitelj je postala sveta zajednica radnika, radnice i hipotekarnog kredita. S valutnom klauzulom.“ Pravo zboriš, komesare Marko! SFSN!
Četvrtak, 23. 05.
Danas je meni najdraža varijanta prezentacije „Budućnost je sada“ – danas publika umjesto kupnje ulaznice donosi točno određenu namirnicu. U ovoj varijanti se nekako najbolje ostvaruje ta ideja zajedništva i komunarstva - svaka namirnica za sebe ne znači ništa ali kada se one spoje zajedno čine ukusno jelo. Protagonisti projekta – izvođači – na početku prezentacije pred publikom sjeckaju salatu i povrće, gule voće... Posjetitelji su do sada znali preuzeti dio posla pa pomognu u guljenju naranči ili sušenju salate. Istina da je većina namirnica koje publika donose iz Konzuma, jer oni sami vjerojatno pribjegavaju jednostavnijoj varijanti kupnje, donošenje i dijeljenje hrane mi se čini kao jaka simbolička gesta. Uostalom u našem scenariju budućnosti 2017. godine je Hrvatskom zavladalo veliko siromaštvo pa se ljudi povlače u male komune u kojima sami uzgajaju hranu i međusobno dijele sve što im je potrebno za preživljavanje. Mislim da je publici taj moment mnogo slikovitiji kad se sjete da su sami za potrebe sudjelovanja u prezentaciji razmjenjivali hranu i pomagali oko njezine pripreme. Na kraju prezentacije svi zajedno jedemo. Na meniju je carpaccio od inćuna, salata od tikvica i voćna salata. Super mi je da publika nakon 2 sata prezentacije ima želju još ostati s nama u druženju i diskusiji. To mi isto govori kako u ovom hiperindividualiziranom svijetu ipak postoje ti trenuci kad se potpuni stranci mogu ujediniti oko neke ideje i posvetiti joj svoje vrijeme i razmišljanje. Iako mi je varijanta s donošenjem hrane najdraža ona sadrži i meni najmrskiji dio – a to je pospremanje posuđa nakon izvedbe. Sve to pakiramo, spremamo, čistimo a onda tovarimo u moj auto, zatim to ja nosim doma i još do 2 u noći perem i slažem. Jer, Montažstroj nema svoj prostor u kojem bi se te stvari obavljale a na tajnoj lokaciji na kojoj organiziramo naše prezentacije ne smijemo koristiti postojeću kuhinju za pranje posuđa.
Petak, 24. 05.
Sutra (subota 25.05) je Dan Mladosti. Slave ga još samo fanatici u Kumrovcu a sve pozitivne vrijednosti socijalizma koje jesu postojale su potisnute u povijesni vakuum zajedno s onim lošim stvarima. Moja suradnica Nataša je pokrenula svoj plesni projekt „Socijalistički pokret“ u kojem se bavi tjelesnim praksama u socijalizmu i značenjem tijela u to doba kao i time koliko je ono bilo ideologizirano. Tjelesne prakse socijalizma su najviše bile izražene u proslavama Dana Mladosti kroz nošenje štafete i slet u Beogradu. Nataša ima sasvim osobnu motivaciju za projekt – rođena je '88. godine kada je donesena odluka da se sletovi ukidaju pa iako je plesačica baš i nije mogla steći neko iskustvo o fizičkoj kulturi u socijalizmu. Čuo sam se s njom i dogovorio sastanak na temu tog projekta za subotu. Video kamerom su snimljeni plesni dijalozi s 10-ak osoba koje su sudjelovale u na sletovima pa se trebamo dalje dogovoriti za smjer razvoja projekta. Ideja je da joj te osobe prenesu svoje plesno sjećanje – da ju nauče pokrete koje su izvodili na sletu – kako bi se to čitavo iskustvo prenijelo na sljedeće generacije.
Zadnja ovotjedna prezentacija projekta „Budućnost je sada“ – danas publika umjesto ulaznice na prezentaciju donosi butelje bijeloga ili crnoga vina ili žestoko alkoholno piće po izboru. Večeri petkom smo u šali nazvali „večeri promjene društvene svijesti“ - kako alkoholom tako našim političkim radom. Zanimljiva mi je perspektiva da je za radikalnije promjene potrebno korjenito i trajno promijeniti društvenu svijest. To je postala floskula koja na neki način kastrira bilo kakvu promjenu. Mislim da je ponekad potrebno i promijeniti sustav pa će se svijest promijeniti naknadno. S druge strane potrebne su godine političkog angažmana i kontinuiranog rada da bi se takvo što uspjelo. Danas je edukacija u rukama onih kojima odgovara održanje postojećeg sustava. Pa kako onda promijeniti svijest? U našem scenariju budućnosti smo se poigrali s ovom tezom kroz priču da su anarhističke snage Hrvatske izvele akciju trovanja vodoopskrbe LSD-em zbog čega je došlo do trenutne promjene svijesti koja je ipak bila dovoljna da anarhisti isplaniraju sljedeće akcije.
Na kraju tjedna ostaje mi misao je li uzaludno to čime se bavim zadnjih 25 godina. Umjetnost nitko ne shvaća ozbiljno osim onih koji se njome bave, ona ima jednostavno premali učinak u društvu. Pitam se ne bih li se trebao politički konkretnije angažirati. Jedan od posjetitelja naše prezentacije u prethodnom tjednu poslao mi je mail u kojem pita jesmo li mi kao kazališna skupina ozbiljni oko ideja koje predstavljamo i hoćemo li uskoro krenuti u implementaciju tih ideja u društvu. S jedne strane mi je to simpatično jer pokazuje da ljudi otvoreno prihvaćaju naše ideje koje se čine neostvarivima, s druge strane me to samo još jednom podsjeća na nemoć kazališta. I sve mi je teže prešutjeti da je „tajna lokacija“ na kojoj prezentiramo „Budućnost je sada“ Hrvatska gospodarska komora koja ne želi javno stati iza nas pa tajimo da sve prezentacije radimo kod njih. Na kraju ipak zaključujem kako u tome ima puno dobroga, posebno kad vidim entuzijazam protagonista projekta, Nikole, Siniše, Ratka, Sare, Darija i Svebora, koji s velikim žarom rade na ovom projektu već preko 5 mjeseci. Na kraju i taj projekt mogu shvatiti kao još jedan mali popravak sj..... stvarnosti u kojem živimo. Iako je malen je bitan.
