Ana Kotur je aktivistica za ljudska prava osoba sa invaliditetom, diplomirana pravnica i novinarka. Dobitnica je četiri nagrade Ujedinjenih nacija agencija u Bosni i Hercegovini i Plakete mladima Grada Banja Luka. Za sebe kaže - i dalje jedna od obespravljenih građanki Bosne i Hercegovine.
Subota, 10. jun
"Mladi ne žele da rade u šumi, svi bi u kancelariju i u odijelo", rečenica je polaznice seminara na kojem sam danas gostovala. Izbjegavam da govorim o motivaciji, pogotovo mladim ljudima. Da bi bio dio i pokretač nekog boljeg svijeta, moraš se odreći kalupa i etiketa, ponekad i osjećaja pripadanja i početi cijeniti ono što imaš u svom ličnom prostoru.
Možda bi mi samo rekli da misle da je trava zelenija negdje drugo, grožđe zrelije na tuđim lozama, jer im je sloboda dio života na način da je više ne uzimaju kao cilj, već kao nešto što im je dato.
Nekako sam se najviše za slobodu bivanja sobom borila. Od onog što misle da mogu ili ne mogu, što znaju da je dobro ili loše za mene, preko očekivanja da mislim ili ne mislim, do prihvatanja sopstvenih identiteta u svim njihovim oblicima, jer je biti drugačijom dobro.
A možda bi mojih nekoliko rečenica zamijenili kafom pod obližnjom tendom kafića gdje život dobija najisprazniji oblik.
Nedelja, 11. jun
"Iz jednog pogleda ja doznajem sve...", čulo se sinoć sa tvrđave Kastel. Kolege, mahom novinari, po društvenim mrežama dijelili su fotgrafije sa koncerta Massima Savića. Ni koncertni prostor tvrđave, ni bilo koja druga kulturna ustanova u gradu nisu prilagođene osobama sa invaliditetom, bilo da pričamo o onima koji samo konzumiraju kulturu ili učestvuju u procesu nastanka bilo kojeg sadržaja.
Nezadovoljstvo nepristupačnošću bioskopa u centru grada još se nije sleglo. Kao i u većini slučajeva, kad ne postavimo pitanja onima kojih se rješenja najviše tiču, dobili smo 'na oko gladac, unutra jadac', u vidu limene rampe preko stepenica.
I nekako je najviše aktivnosti na društvenim mrežama, bez suštinske aktivnosti tamo gdje javnost nije potrebna.
Na kraju, ostanem u kući na svim bitnijim događanjima, zadovoljna zvukom koji čujem sa svog prozora ili negdje u blizini lokacije održavanja, gdje mogu sjesti. Tako i dostojanstvo i sloboda užitka u prilagođenom obliku budu sačuvani.
Ponedeljak, 12. jun
U pravima osoba sa invaliditetom nema ni trunke politike, osim kad se dotičemo ratnih uzroka invaliditeta. Negdje smo zaboravili osnovne postulate ljudskog - jednako, svima dostupno, urođeno.
A opet, svako malo iskoči neka tema na kojoj i pozicija i opozicija, ko god oni bili, ukrštaju stavove preko leđa onih koji sa sobom nose epitet drugačijeg. Najčešće, i jedni i drugi bez suštinskog znanja o onom što je tema, za potrebe kratkog video snimka.
Čak ni onaj jedini izuzetak ne izuzima ispaštanje i trpljenje kao posljedicu. U rovu su bili odbrana od drugog, u miru odbrana od odgovornosti i meta sažaljenja.
Kažu mi neki dan u jednoj enitetskoj instituciji: "Kod nas dolaze samo stari, ratni vojni invalidi i invalidi. Kome dati prednost, kad si međusobno ne dajete prednost?"
Ostadoh im dužna da pravo ne poznaje prednost, osim kad si dugo u nepovoljnom položaju. U Bosni i Hercegovini, čak ni tad - samo učvršćuje marginu.
Utorak, 13. jun
Akcize i autoputevi su prečesto punili domaće medije zadnjih dana. Ipak, put od Brčkog do Banjaluke i danas pređoh autobusom za četiri sata, što bi u svim iole uređenijim društvima bilo van svih okvira razumnog. U prilično grčevitom položaju, da napomenem, držeći se za sjedište ispred, jer nema amortizera i opreme koja bi zagladila poljedice raznih krpljenja puta.
Pristupačnost i ne spominjem – nema je ni u jednom autobusu na trasi međugradskih, međuentitetskih i međudržavnih linija.
Krpimo i živote – žene sa onkološkim dijagnizama protestuju ispred KCUS. Prvo sam se pitala zašto nisu prebačene odmah u Tuzlu, Mostar, Banjaluku. Onda i do kad ćemo trpiti ovo. Izgleda da smo olako zaboravili smrt djevojčice od prije mjesec dana, da olako zaboravljamo smrti u međuvremenu i samo skupljamo statistiku da konstatujemo bezizlaznost. I tako će se sutra samo tražiti krivci, a žene će vjerovatno biti jučerašnja vijest.
Srijeda, 14. jun
„Mjesto rezervisano za osobe sa invaliditetom“ i „Rezervisano za trudnice i osobe s djecom“ sublimiraju današnji dan. U autobusu prevoznika koji ima svega dvije linije u gradskom prevozu, stoje naljepnice sa ovim tekstom. Rampa za ulazak i izlazak iz autobusa je takođe tu, nedostaju jedino autobuska stajališta po mjeri svakog putnika.
Doduše, nisam baš sigurna da bi svaki građanin mogao da si priušti kartu za gradski prevoz. Važeća dokumentacija ne obuhvata sve osobe sa invaliditetom u pogledu subvencioniranih mjesečnih karata, a cijena takve jedne za sve prevoznike prelazi polovinu dodatka za njegu i pomoć drugih lica za iole pokretne osobe.
Za osobe koje koriste kolica, tu je specijalizovani prevoz. Specijalno segregirajući, ekonomski opterećujući, istovremeno neophodan jer ne postoji drugi način da stignu do škole, fakulteta ili posla, i to samo u najvećim gradovima entiteta.
Četvrtak, 15. jun
Ako igdje postoji tačka preokreta u ovoj zemlji, nalazi se u ljudima koji ne odustaju. Onima koji istrajavaju i kad je najgore, i kad je nemoguće, i kad nemaju više ideja. Malobrojni su u odnosu na opštu populaciju, ali dovoljno jasni i glasni. Svjesni da je glavni cilj opstati, izdržati i istrajati, noseći ideju pravičnog i ljudskog tamo gdje je ljudsko često odustajalo od ljudi.
I večeras se na radionici u jednoj opštini na međi entiteta potvrđuje da mali čovjek jednako pati, bez obzira na vitalni nacionalni interes političke elite koja ga svojata. Jednako kao i komšija, jednako kao i 'onaj drugi', jednako juče i danas.
Za sutra, iako nije blizu, mora još da dodirne dno, najelastičniji pojam Balkana.
Petak, 16. jun
Oprostili bi joj što je žena, oprostili bi joj što nema bar pet decenija života, oprostili bi joj i što se ne uklapa u kalup poslušne žene u službi stranke čije je vlasništvo, intelektom i pojavno, ali joj ne mogu oprostiti što je javna stvar njeno seksualno opredjeljenje, a trebala bi na čelo vlade države u kojoj se religija upliće u sve.
Pomišljam na žene koje su prije nje ulazile u zakonodavna tijela zemalja u okruženju, žene sa margina, korisnice različitih pomagala, a koje nikad nisu došle u žižu javnosti zbog svog angažmana.
Istina, ni žena čije ime stoji u većini vijesti od juče i danas neće biti interesantna zbog svega onog što zna, može ili ne može, umije ili ne umije. I dobro i loše otpisivaće joj na činjenicu da je – žena.
Facebook Forum