Dnevnik: U Crnoj Gori svi se najbolje bave politikom

Aleksandra Obradović, glavni i odgovorni urednik najstarijeg crnogorskog portala Cafe del Montenegro, www.cdm.me. Po zanimanju je matematičar (koji se možda, nekad opet vrati profesorskom pozivu i objašnjavanju da matematika nije bauk, već da je samo kraljica nauka), ali je interesovanje za nove tehnologije i internet dovelo na prvi crnogorski online medij.

Subota, 31. avgust

Jutro, posljednjeg dana avgusta u Podgorici, idealno je za ispijanje kafe na terasi i čitanje dnevnih novina. Nakon detaljno pregledanih štampanih medija pripremam pregled vijesti i postavljam ih na portal. U međuvremenu odgovoram na mailove i odobravam komentare koje su naši čitaoci postavili tokom noći.
Subotom ujutro najčešće sumiram kakva je bila prethodna sedmica i koji su je događaji obilježili. I po mom mišljenju to je ovaj put, nažalost masovno trovanje (bakteriološki neispravnom vodom) građana Berana, i to u ekološkoj državi Crnoj Gori!
Nevjerovatno je da u situaciji kada je više od hiljadu građana tražilo pomoć ljekara, predstavnici lokalne vlasti, na čelu sa predsjednikom opštine Berana, izjave da ne osjećaju odgovornost povodom ovog slučaja, te da je najbolje sačekati da stignu rezultati analize vode iz Zagreba. Dok se čekaju rezultati iz glavnog grada Hrvatske, iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore je saopšteno da je voda u Beranama bakteriološki neispravna.
Izbjegavanje odgovornosti nije ništa novo u Crnoj Gori. Ali reći da niko nije odgovoran za trovanje tolikog broja građana je više nego-neodgovorno. Neko jeste kriv i te kako...
Ne znam šta je trebalo da se desi pa da nadležni priznaju krivicu i preispitaju svoju ulogu u svemu tome-i daleko bilo, podnesu ostavku! A možda su građani krivi jer im treba voda, i što sami sebe nijesu obavijestili da je cijev vodovoda probijena, i što im odgovorni nisu javili da je voda zamućena. Možda...
I zbog toga crnogorska javnost mora da traži da se ispita i utvrdi odgovornost svih onih koji su doveli do ove situacije.
Mediji bi u ovom slučaju morali da odigraju značajnu ulogu i da budu uporni da od nadležnih dobiju istinite, a ne „filovane“ podatke.
A građani Berana osim muke sa stomačnim tegobama i neispravnom vodom, imaju i problema sa odlaganjem otpada. Ulice su zatrpane smećem jer mještani zbog neriješenih nesporazuma sa lokalnom upravom nedozvoljavaju danima da se otpad odlaže na deponiju u Beranselu. Paradoks nad paradoksima, u ekološkoj državi Beranama prijeti ekološka katastrofa!

Nedjelja, 1. septembar

Nedjelje najčešće provodim sa mojom najmlađom sestričinom, sedmogodišnjom Milenom. Sjutra kreće u drugi razred, i dok sam jutros ispijala prvu kafu detaljno i ubuzbuđeno mi je nabrojala kakvu je torbu, futrolu, bojice, olovke, tempere, lenjire ... kupila za novu školsku godinu. Knjige su odavno spremne.
Objasnila mi je da još samo nije kupila sveske. To će, rekla mi je ozbiljno, završiti sjutra kad im učiteljica kaže kakve im sveske trebaju. U dugom i detaljnom razgovoru o tome kakve bi boje željela da joj budu korice svesaka, pitala me da li smo mi u školu smjeli da nosimo mobilne telefone... Odgovorim da sam ja u školu išla davno, ali da u vrijeme mog djetinjstva nije bilo mobilnih telefona. Našla se u čudu i zaključila: „Pa, zar je to moguće?“ Pokušala sam da joj objasnim da je to bilo drugo vrijeme, da tada još nisu neki pametni ljudi napravili mobilne telefone, da je na tome trebalo raditi godinama jer je to težak posao za koji treba puno i puno učiti. Pažljivo me slušala, ali nisam sigurna da li su joj moji odgovori razjasnili zašto prije 40 godina nije bilo sprave bez koje se sadašnjost ne može zamisliti-mobilnog telefona!
Poslije lijepog, opuštenog i edukativnog, jutarnjeg nedjeljnog ćaskanja sa Milenom ( u međuvremenu sam preko pametnih telefona provjerila vijesti sa stranih portala da mi što ne promakne ) uključila lap top i mada je nedjelja ( rad u medijima ne poznaje radne i neradne dane, vikende, praznike...) prekontrolisala šta su dežurni novinari postavili na portal. I preuzela „kontrolu“ nad portalom...
Prelistavajući dnevnu štampu i čitajući portale iz regiona i svijeta, napravila sam nacrt plana šta bi naša mala ekipa CdM-a mogla da odradi sljedeće sedmice, a da bude zanimljivo našim posjetiocima.
Tokom današnjeg pregleda mnogih portala, naravno, nije mi promaklo da opet na ružičastoj televiziji počinje Farma. Čini mi se da nije ni prethodna nije završena... Dok god se ovoliko agresivno reklamira mjesecima, i pored svih mišljenja stručnjaka i njihovih objašnjenja da rijaliti programe treba ignorisati ili zabraniti, milioni građana sa prostora Balkana, će pomno pratiti dešavanja sa farme, i na poslu ili sa komšijama prepričavati šta je ko kome rekao, ko je koga uvrijedio, opsovao, udario... Tužno i poražavajuće!
Srećna sam, a i ponosna što imam solidnu biblioteku, te od svakodnevih informacija koje u toku dana čujem, spas nalazim u čitanju knjiga.
„Ja sam onaj koji želi da bude orao u letu, koji želi da bude crv koji puzi, ali koji ne vrišti kada ga zgaze“. (Iz knjige „Tajna bilježnica" Fride Kalo)

Ponedjeljak, 2. septembar

Budi me alarm na mobilnom, ranom zorom, tačno u šest sati. Ustajem odmah, jer ako ostanem u krevetu pet minuta duže biće mi sve teže ustati. Provjereno.
A danas je 2. septembar, prvi dan škole. Za mene je to uvijek bio poseban dan i dok sam išla u školu, a i kasnije dok sam radila u školi. Sestra i ja smo odrastale uz roditelje, koji su radni vijek proveli radeći u školi, kao profesori matematike, u malom vojvođanskom gradu Kuli (roditelji su mi iz porodica koje su se nakon Drugog svjetskog rata kolonizovale iz krševite Crne Gore u ravnu Vojvodinu).
Naučili su nas da samo sopstvenim radom možemo očekivati da postignemo rezultate. Bile smo u malo drugačijem položaju u odnosu na ostale drugove iz škole jer nismo htjeli da o nama pričaju da kao djeca prosvjetnih radnika imamo protekciju. Osamdesetih godina prošlog vijeka posao prosvjetnih radnika bio je visoko na skali najcjenjenih zanimanja. I nedavno sam tokom boravka u Kuli srela društvo iz škole i nakon toliko godina zaključili da smo mi išli u školu da učimo i naučimo. Na žalost sadašnje generacije pokazuju da im opšte obrazovanje baš i nije za pohvalu. Ali nisu samo oni tome krivi.
Dok sam radila u školi devedestih godina, prvo u cetinjskoj Gimnaziji, pa u Osnovnoj školi „Pavle Rovinski“ u Podgorici (možda ovaj dnevnik čitaju i moji bivši đaci) bila sam stroga i puno sam od đaka tražila. Sada mislim da sam i pretjerivala i mislim da su me učenici dožovljavali kao „vješticu“. Ali, većina od njih su sada mladi uspješnji ljudi koji su završili fakultete i rade na odgovornim mjestima.
U Crnoj Gori danas je više od 100.000 đaka ušlo u osnovne i srednje škole, među njima i sedam hiljada prvaka. Oni su svakako bili najsrećniji, ali sigurno i zbunjeni. Otvorili su novo životno poglavlje i žeim im da što lakše i brže savladaju prve školske probleme, a kasnije će se sve samo posložiti.
Nije na odmet ni na roditelje apelovati (mada ne znam imam li ja pravo na to) da što više budu sa svojom djecom, koliko je god to u današnje vrijeme moguće. Da imaju strpljenja da sa svojom djecom razgovaraju i da ih savjetuju kako i šta da rade, nauče, a ne da ih odmalena navikavaju na privatne časove i iz čega treba i iz čega ne treba.
A voljela bih da prosvjetni radnici, koji rade najodgovorniji posao, (jer nema ni uspješnog doktora, bankara, ekonomiste, pravnika,...bez završene škole) i za koji su veoma loše plaćeni, smognu snagu da pored trenutne situacije u društvu, (valjda će nekad biti bolje), pedagoškim radom nauče mlade ljude pravim vrijednostima života, da ih usmjeravaju na zanimanja za koja njihovi đaci imaju sklonosti, želje i talenta, da ne budu prestrogi ali ni previše popustljivi. Za prosvjetnog radnika je po mom mišljenju najvažnije da ima stav i svoje-JA!
I sad se pitam ima li ljepšeg i bezbrižnijeg doba života od vremena provedenog u đačkim klupama? Mislim da nema.

Utorak, 3. septembar

Prvi dani septembra, iako smo znali to i u julu prije sezone godišnjih odmora, najavili su burnu političku jesen u Crnoj Gori. Nama, koji smo u svijetu medija, informacija, vijesti, saopštenja ove jeseni neće nedostajati, to je sigurno. Javnost će biti „bombardovana informacijama“ iz redova vlasti i opozicije. Jedni će nabrajati šta su uradili, a drugi šta je trebalo uraditi. Međutim, i jedni i drugi nikako da prelome da je to prošlost i da treba da se „ubace“ u sadašnjost.
Poznato je da će se lokalni izbori u Mojkovcu i novoj opštini Petnjici održati 16. novembra. A slijede i izbori na Cetinju, samo prije raspisivanja izbora treba izglasati skraćenje mandata lokalnom parlamentu. Nagađa se i da će izbori u Prijestonici biti u novembru. Poznato je i da će u ova tri grada Socijaldemokratska partija nastupiti samostalno, a to će kako sada stvari stoje uraditi i Pozitivna Crna Gora. Ostali još vagaju što će i kako će.
Posljednjih dana sve češće i političari i analitičari predviđaju da ne treba bježati ni od vanrednih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori. Neslaganja u vladajućoj koaliciji Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije, koja su kulminirala povlačenjem rebalansa budžeta, još uvijek nisu izglađenja, i za sada nema naznaka da bi se to moglo dogoditi.
Političari pričaju svoju priču pokušavajući građane da ubijede da baš njihova partija povlači prave poteze u korist naroda. Međutim, mnogi smatraju da koalicija DPS-SDP „pući“ neće već da će se desiti neka politička trgovina. Inače, poznato je da se u Crnoj Gori svi bave najbolje politikom. Svi znaju ko za koga glasa, i ko za koga mora da glasa.
Koliko ja pratim politiku, a to nije baš kratak period, smatram da u ovom trenutku teško može doći do nekih radikalnih promjena na političkoj sceni Crne Gore.
Prijatelji, a i poznanici mi često kažu: „Imate li što lijepo napisati ili je baš sve tako crno? Mediji to rade zbog tiraža, gledanosti, posjeta“.
Priznajem, ima i te kako istine u njihovim tvrdnjama, ali loše da kažem ružne informacije nekako poklapaju lijepe.
Sva sreća pa maštanje i sanjarenje vas može bar na kratko odvući od stvarnosti. Budite se nasmijani u svom stanu (ne podstanarskom), na posao odlazite veseli, nema mrzovoljnih šefova, djeca zbrinuta, novčanici puni... I ko je pomenuo izbore?

Srijeda, 4. avgust

Ova srijeda, 4. septembra meni baš nekako nije „legla“. Ustala sam sa glavoboljom koja i pored popijenih analgina nije popuštala. Možda je to neko upozorenje da malo što bi mi rekli skalam (usporim).
Ipak, jaka glavobolja me, kao i većinu ljudi u današnje vrijeme, nije spriječila da odem na posao i sve svoje obaveze završim na vrijeme. Jeste da su mi slova na ekranu igrala i bila nekako čudnog oblika, ali to niko nije primijetio...
Znate i sami, kad vam kažu da je zdravlje najvažnije o tome ne razmišljate dok vas nešto malo jače ne zaboli. Tako se i ja danas toga sjetih, i obećah sebi po ko zna koji put, da ću redovno jesti, izbjegavati jela iz pekare, brzu hranu, i da ću redovno vježbati (jedina fizička aktivnost mi je jurnjava od kuće do posla i obrnuto), dovoljno spavati... Nikako u tome da istrajem, dva dana se pridržavan pravila zdravog života pa onda opet po starom. Ovaj put neću odustati, nadam se.
Današnji dan se završio lijepom viješću. Počelo je Evropsko prvenstvo za košarkaše i crnogorkska reprezentacija je na startu takmičenja pobijedila Makedoniju. Sjutra igramo sa Letonijom. Zahuktava se košarkaška groznica...

Četvrtak, 5. septembar

U Crnoj Gori u posljednje vrijeme učestali su napadi na novinare. Stigla je i poruka od OEBS-a da se sloboda u medijima u regionu pogoršava, te da će ako se situacija ne popravi biti dovedeni u pitanje sloboda i demokratija.
Nakon svakog napada na poslenike javne riječi iz Vlade, Skupštine, političkih partija, civilnog sektora stižu osude takvih činova, kao i poruke da nadležni što prije treba da otkriju nalogodavce i izvršioce, te da ih treba kazniti u skladu sa zakonom. I sve se na tome završi.
Policija i tužilaštvo valjda rade svoj posao ali rezltata konkretnih gotovo i da nema.
Izgleda da naše javne ličnosti još uvijek nijesu shvatile da njihov rad veoma interesuje obične građane. Javnost ima pravo da zna šta se dešava u državi, kakve sve redovne i vanredne poreze građani moraju da plaćaju, zašto država ne može da se izbori sa velikim dužnicima, zbog čega državnici kad idu na putovanja u inostranstvo osim redovnih članova delegacije, vode žene, tašte, zetove, kumove, zašto je skoro svaka privatizacija propala...?
E zbog toga su tu novinari jer im je posao da obavještavaju i informišu javnost. Normalno je da svaki mediji ima svoju uređivačku politiku i to je unutrašnja stvar svakog medija. Ali nije normalno da kad urednici pošalju novinara, fotoreportera, kamermana na zadatak da isti budu napadnuti i verbalno i fizički. Oni su na radnm zadatku, i obaveza im je da urade što se od njih traži.
E sad što se nekome ne sviđa kako neki mediji prenosi informacije-to je druga stvar. Ali svakako ne treba novinarske ekipe, premlaćivati, podmetati im eksplozive pod automobile, prijetiti, otimati sredstva za rad, psovati.
Niko nema pravo da uskrati informaciju koju javnost treba da sazna.
Znate li vi javne ličnosti iz političkog, društvenog i kulturnog života da novinari samo rade svoj posao i da od tog posla izdržavaju porodice? Znate li kolika su primanja novinara, znate li kakvo im je radno vrijeme, znate li kakav je status poslenika javne riječi u društvu?
Vjerovatno vas to ne zanima, a trebalo bi.
A ako neko ne zna neka pročita i ovo: novinari su mizerno plaćeni za svoj posao, u mnogim medijima je isplata zarada neredovna, značajan broj novinara ostaje bez posla... I na sve to još na radnim zadacima bivaju napadnuti od bahatih, neraspoloženih, uobraženih javnih ličnosto. Što je mnogo mnogo je, zar ne?

Petak, 6. septembar

Osvanuo je petak, mnogima najdraži dan u sedmici. Kad završe sa poslom većina građana Crne Gore odmaraće se do ponedjeljka. Ali danas je poseban dan-sportski.
Ipak, prije kratkog osvrta na sportska dešavanja moju pažnju jutros je privukla informacija da će država da se zaduži još 16 miliona eura, jer stižu na naplatu rate za postojeće kredite. Teško je pobrojati od koga su kretditi uzeti, preuzeti, reprogramirani. A otplata tih kredita pašće kao i do sada na građane Crne Gore.
Pored naplate takse euro po euro, uvođenja kriznog poreza, povećanja PDV-a ostalo je da sačekamo da vidimo koji novi namet nam se sprema. Umalo da zaboravim, turistička sezona je bila bolja nego prethodna, tako kažu. Cifre od berićetne sezone još niko ne pominje...Ali vjerovatno taj novac od sezone će dugo „putovati“ do budžeta, a kad će stići ne zna se.
Dođe sport na red. U 14.30 časova na Evropskom prvenstvu u košarci sastaju se Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Za naše košarkaše to je kako kažu poznavaoci sporta jako važan meč. Naša košarkaška selekcija moraće u posljednja tri kola da traži plasman u drugu fazu Eurobasketa.
A večeras u Poljskoj u 20.45 časova najbolji crnogorski fudbaleri odigraće utakmicu H grupe kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu protiv Poljske. Naš selektor Branko Brnović je najavio je cilj da Crna Gora podbijedi Poljsku i osvoji tri boda.
Bilo bi divno da se ovaj sunčani sportski petak završi pobjedama crnogorskih košarkaša i fudbalera.
A iako, nam se sportske želje ne ispune nije nema veze-biće bolje!
P.S. Umalo da zaboravim. Najznačajniji fudbalski događaj u našem regionu odigraće se večeras na beogradskoj Marakani. Sastaju se Srbija-Hrvatska, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
Da utakmica između fudbalera Srbije i Hrvatske nije samo običan meč, bilo je jasno sinoć kada se osmotrila situacija uoči treninga ove dvije reprezentacije: mjere obezbjeđenja oko Marakane su bile najveće moguće i pripadnici policije su bukvalno bili na svakom koraku.
Navijači neka navijaju, fudbaleri odigraju utakmicu, a srpska policija da ima što manje posla.