U državama regije teško je doći do podataka o broju maloljetnih sudionika rata. U Hrvatskoj je osnovana Udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata, prema čijim podacima je u ratu sudjelovalo oko 3000 dječaka. Oni traže da im se, kao sudionicima rata, izjednače prava sa ostalim dragovoljcima. Većina tih dječaka svoje sudjelovanje u ratu dokazuje i potvrdama Ministarstva obrane iz kojih je vidljivo koliko su bili stari kada su krenuli na ratišta. Sve priče koje smo zabilježili su slične. Svi naši sugovornici ističu da su bili svjesni da im godine nisu dopuštale odlazak u rat, ali ističu da im nitko nije mogao oduzeti pravo da brane svoj dom, školu, svoj grad.
Damir Besednik je u rat krenuo sa 16 godina i bio je na gotovo svim ratištima u Hrvatskoj:
"Bio sam na gotovo svim ratištima diljem Hrvatske, od početka Domovinskog rata, pa do kraja. Krenuo sam od Vinkovaca. Svaki od nas je imao pravo na obranu, bez obzira na dob, spol, nacionalnu pripadnost i boju kože. Radi se o istini, o 3000 priča, o životima, o sudbinama i ranama koje su već zarasle. Ne smijemo dozvoliti da se to zaboravi. Ne tražimo da se o nama prave filmovi, pišu priče ili pjesme. Mi smo časne osobe, sa tridesetak i kojom godinom, koje žele mir. I ovo radimo za mir, ne samo u Hrvatskoj, već diljem Evrope, da se ovo više nikada ne ponovi. Svi naši članovi imaju potvrdu iz Ureda za obranu, uredan dokument iz kojeg se vidi da su bili pripadnici, čak i elitnih postrojbi. Mi ne lažemo. Niko ne može biti član naše Udruge ako nema urednu potvrdu iz Ureda za obranu, iz koje je vidljivo da je tada bio maloljetan."
Međunarodne organizacije, koje se bave zaštitom prava djeteta, upozoravaju da se u ratnim sukobima djecom lako manipulira, da su nezreli donijeti odluku, da ne mogu znati prosuditi ispravnost ili neispravnost nekoga poteza.
Narcis Mišanović je bio jedanaestogodišnjak kada se pridružio obrani Sarajeva. Kaže da, što se školovanja tiče, nije ništa izgubio, pomagali su mu prijatelji i suborci. No, izgubio je oca i brata, a stan u kojem je živio, bio je srušen. Rado bi mijenjao svoje obrazovanje za živote svojih članova obitelji jer rat je loša stvar, zaključuje Narcis:
Narcis Mišanović - Borili smo se i branili svoje porodice, kuće, svoj grad, svoje škole, svoje fakultete "Priključio sam se Armiji Bosne i Hercegovine sa punih 11 godina. Bio sam sve vrijeme na Dobrinji, koja je čitav rat bila opkoljena, bez hrane, bez vode, bez plina i bez mogućnosti za normalan život. Bio sam u Trećem bataljonu V čete. Prvo sam obavljao kurirske zadatke, a zatim sam održavao oružje u četi. Tu sam proveo čitav rat, sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Bila mi je čast dijeliti sudbinu s ljudima koji su imali samo jednu ideju - da prestane rat i da se obranimo. Borili smo se i branili svoje porodice, kuće, svoj grad, svoje škole, svoje fakultete. Bila je jedna jedina ideja – slobodna Bosna i Hercegovina, država svih naroda i narodnosti. Meni, kao djetetu, služba sa ostalima nije bila teška, već pozitivna stvar. Prepoznao sam na tim ljudima da su imali isti cilj, a to je živjeti skupa. Uz mene je bilo i Igora i Marka i Slobodana. Svi su imali istu ideju. Niko nije gledao na ime i prezime. Svako je ostao normalan i branio vrijednosti ovog grada, države i naroda."
Nenad Bukvić je iz Doboja. Imao je 17 godina kada je uzeo pušku u ruku i priključio se jedinicama Vojske Republike Srpske. Pitali smo ga da li je bio svjestan činjenice da je u rat krenuo kao malodobna osoba:
"Bio sam toga svjestan, mada možda nisam bio zreo. Iz srednje škole sam otišao pravo u rat. Niko me nije natjerao. Otišao sam dobrovoljno. Pošto smo ostali u okruženju, u ovom dijelu Republike Srpske, nisam išao iz nekih svojih ličnih razloga, išao sam da branim svoju kuću. Skidam kapu svakome ko je bio na drugoj strani, ko se borio protiv mene. Da nas sutra napadnu svemirci, opet bi mi isti išli braniti našu zemlju. Ne stidim se svojih postupaka počinjenih u ratu. Komšije Muslimani su se vratili. Svakom smijem pogledati u oči."
Pokušavali su ih vratiti kući...
Predstavnici udruženja demobiliziranih boraca u Federaciji Bosne i Hercegovine i udruga hrvatskih vojnih invalida HVO-a, kažu da je bilo maloljetnika koji su dolazili u borbene jedinice diljem Bosne i Hercegovine, ali su ih pokušavali vratiti njihovim kućama, no, onda bi se oni priključivali drugima jedinicama, skrivajući svoje godine, a u ratnim vremenima i okruženju to je bilo u drugom planu.
Novica Kostić je bio rezervista bivše JNA u ratu na teritoriju Hrvatske. Danas je član udruženja Veterani rata Srbije za mir. On kaže da mu nije poznato da je bilo maloljetnika u jedinicama JNA:
"Takve podatke nemam. Bilo ih je na teritoriji gdje je rat vođen, koji su branili svoje, tamo gdje je rat bio na kućnom pragu. Imam jednog prijatelja Bošnjaka, koji je sada sa mnom u Udruženju, a koji je tada učestvovao u ratu kao lice ispod 18 godina."
U Srbiji se zapravo nitko sustavno nije bavio sudjelovanjem djece u ratu. Nema podataka, nema statistike. Psiholozi ističu da djeca lako dolaze pod utjecaj odraslih i opće atmosfere u društvu. Ljubomir Pejaković iz Centra za prava djeteta:
"Možemo pretpostaviti da je bilo pojedinačnih slučajeva. To nije sporno. Čak sam sklon da verujem tome da je moguće da je bilo i dece učesnika u tim sukobima. Sećam se jednog oca koji je dva puta sina vraćao sa autobuske stanice da ne ide na ratište u Bosnu."
Otišao je u rat bez našeg pristanka...
Svjedočanstva koja ste čuli imaju, manje više, sretan završetak. Ti dječaci su danas odrasli ljudi, završili su škole, nastoje svojim ratnim vršnjacima pomoći u resocijalizaciji i zapošljavanju. No, neki od dječaka, iz rata se nisu vratili svojim roditeljima. Naša sugovornica je iz Zagreba. Njen dječak sa bojišta nije došao kući:
"Imao je nepunih 17 godina. Otišao je u rat na samom početku, bez pristanka roditelja. Išao je u Grafičku školu. Škola je bila pogođena. Grupa dječaka iz škole je otišla braniti Hrvatsku. Na sve načine smo ga pokušavali zaustaviti. Rekla sam mu da ima starijih, koji su prošli vojnu obuku, koji su završili vojsku, pa neka oni ratuju. One je rekao da takvi nemaju hrabrost koju oni imaju. Javio se u HOS, u grupu za izviđanje. Rekao je da ima 19 godina. Išao je u akcije izviđanja. Jednog dana su njih sedmorica ušla u okruženje, s jedne strane JNA, a s druge strane paravojne postrojbe. U toj akciji gotovo su svi nastradali. Jednog dana, prvog radnog dana poslije proslave Nove godine, spremala sam se za posao. Pozvonio mi je neko u šest sati u jutro na vrata. Jednu sekundu sam pomislila da je možda došao moj sin, mada sam osjećala da se nešto dogodilo. Majčino srce to osjeća. Došla su dva vojnika. Od tada sam postala vjernik. To me spasilo. Inače ne bih htjela živjeti dalje."
UN-ova Konvencija o pravima djeteta isključuje svaku mogućnost angažiranja maloljetnika u ratnim operacija. U jednoj od najpoznatijih međunarodnih organizacija, Koaliciji za zaustavljanje upotrebe djece vojnika, upozoravaju da su, bez obzira da li se radi o dobrovoljnom priključivanju djece nekim vojnim grupama, ili o slučaju da su područja u kojim djeca žive pod okupacijom, odrasli, koji ih primaju u vojne redove, zapravo počinili zločin.
