U ljeto 1992. godine, na početku zla koje se svom silinom sručilo na BiH, djeca u gradu pod opsadom, u Sarajevu, govorila su o svojim strahovima i željama.
Neka od njih ostala su zabilježena na audio kaseti.
Uz reprodukciju starog snimka, potražili smo ovu, nekadašnju djecu, a danas odrasle ljude.
Tarik Zuberović, 1992. godine je imao 10 godina.
Tarik Zuberović 1992. godine
„Meni je najteži ovaj rat. Jedva čekam do slobode i mira da dođe, da se lijepo igram i da se vozim na biciklu. Da se s društvom igram i da se s drugovima igram lopte. A ne stalno da sam u podrumu zatvoren, zbog čega mi je najteže. Jedva čekam kad će mir“, kazao je tada on.
Tarik Zuberović, 2012. priča:
„Sada imam trideset godina, u aprilu 1992. sam doživio najveći strah i tugu – počeo je rat. U aprilu 2012. Sam doživio najveću radost i sreću – dobio sam kćerkicu Enru. Onog što sam rekao kao dijete, sjećam se kao da je jučer bilo. Mogao bih sada da ponovim sve što sam tada rekao. Sjećam se baš bicikla kojeg spominjem. Taj sam bicikl čak i vozio – pod onakvim dejstvima i brojnim granatama. Eto, ostalo je to sjećanje poslije svega što se desilo. Dvadeset godina sam stariji, porodičan čovjek, oženio se, dobio sam dijete, postao sam otac. Jedino što želim je da naša djeca ne dožive ono što smo mi doživjeli. I da čovjek uvijek bude razumne glave. Ne bih želio da se vrati ono stanje što je nekad bilo, ne bih poželio čovjeku da se de se takve stvari kao što se desilo nama.
Tarik Zuberović danas
Najdraži su mi momenti bili kada sam se igrao sa svojim društvom iz ulaza. Želio bih ovako pozdraviti to društvo, ma gdje god bili. Želim im svu sreću ovog svijeta, da su živi i zdravi. Pod granatama smo izlazili, imali smo to neko dječje srce, dječju pamet. Rasli smo pod takvim okolnostima, ratnim dešavanjima, a nastojali smo da izbrišemo te najteže trenutke koji su nas tako pogađali. Pjesma 'Da rat prestane' – pjevalo je moje društvo iz haustora. Pjevali smo razne pjesme, ali nešto nam je ova bila posebno draga. Pogotovo meni. Evo, ja se sjećam te pjesme, baš mi je ostala u srcu, draga. I danas pamtim riječi uz koje smo željeli da rat prestane“, kaže Tarik Zuberović.
Ševala Salihagić, je nakon smrti supruga, rat dočekala kao samohrana majka dvoje djece. 1992. je zabilježeno:
„Rat je težak kako jeste, još teži kad je čovjek sam, uz dvoje male djece, Asmira i Amilu. Asmir je još beba, Amila ima osam godina. Uglavnom živimo od humanitarne pomoći. Rijetko, vrlo rijetko izlazim da bih se snašla nešto drugo za hranu, jer ipak, moja djeca imaju samo mene. Slušam kako granate padaju, ubijaju nevin narod.
Najteže je sad, zato što struje nemamo. Ovaj nam rat još teže pada. Nestalo je i plina kod komšija.Vatra se loži po stubištu, po balkonima kad granate ne padaju, ispred vrata. Više zaista nemamo ništa. Meni je trenutno nestalo i hrane za bebu, pa su mi rekli da idem u gornji dio naselja. Da bi se prešlo u gornji dio naselja – puca snajperista. To je vrlo, vrlo riskantno. Ali, ako treba da se spasi život od gladi, onda ću se izložiti, da bi se dijete spasilo“, govorila je tada ona.
Šta kažu Ševala Salihagić i njena djeca 2012. godine.
„Bilo je teško, ali izdržalo se. Preživjelo se. Šta da kažem? Sad poslije rata uspjela sam samim tim što sam djecu odškolovala. Kćerka je završila fakultet, sin je u toku studija. Zdravi su, poštuju majku, slušaju. Rat je bio, prošao. Posljedice su ostale, naravno, ako ništa, na zdravlje, koje je itekako narušeno. Brojna su podsjećanja: kad god nam nestane struje, prva asocijacija - rat. Kad god nešto pukne – asocijacija rat. Znači, ostavilo je dubokog, dubokog traga na nas, na našu psihu. Sigurno jeste. Nikad više, i ne daj Bože da se desi. Sad kad gledam neke ratne slike, sama se sebi divim i čudim kako sam mogla izdržati. A mislim da ne bih mogla ponovo – samim tim što sam dvadeset godina starija“, priča Ševala.
Njen sin Asmir Salihagić nastavlja:
Amila i Asmir dvadeset godina nakon rata
„Ja sam 1991. godište, ovdje sam proveo rat ali o tome šta se zbivalo znam iz priča starijih. U mom društvu, nekad pričamo o ratu, a većinom, pošto se ne sjećamo, pričamo ne svoju priču, nego svojih roditelja. Nešto se sjećam, ali to je većinom ono pred kraj rata, kad je i situacija bila mirnija nego u početku. Preživjeli smo nekako, sad živimo normalnim životom, ali neki tragovi rata ostaju. Sad sam trenutno student, živim normalnim životom omladine u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Nemam nekih posebnih promjena. Starijoj generaciji su se desile te promjene, meni se nije manifestovao rat na moj razvoj. Imam dosta prijatelja koji su djeca šehida. Oni se uvijek sjećaju toga i kažu s ponosom da su njihovi roditelji odbranili ovaj grad. Jest, u pravu su.“
Kćerka Ševale Amila Salihagić - Cvrk kaže:
„ Ja sada imam još i dodatno prezime, što znači da sam se udala. Završila sam fakultet, radim i mislim da sam jedna od rijetkih sretnica koje imaju posao. Na moje školovanje se rat poprilično odrazio kao i na ostale segmente života. Ja sam nekako ostala dijete koje se nije izigralo, koje nije mnogo toga prošlo, jer je bio rat, nisam imala ni vlastite odjeće. Ostala sam željna mnogih stvari koje danas djeca imaju u izobilju i ne cijene uopšte to što imaju. Nisu ni svjesni da smo se mi radovali tako nekih sitnim stvarima. Sjećam se – ja i danas jako volim kolače i slatko, jer ga u ratu nismo imali – došla sam mami i rekla: Imam novi recept – haj'mo pošećeriti krišku hljeba! To je tada bio vrhunski kolač. Danas je to stvarno tužno kada se toga sjetim. Ne sjećam se momenata da sam bila gladna i žedna, ali su nenormalno granate padale. Strašne emocije budi upravo taj zvuk granate. Gledala sam jedan film u čijoj odjavnoj špici su zvukovi granata. To je toliko meni strašno bilo – upravo ti zvuci, koji su mi toliko duboko urezani, da ih nikada neću zaboraviti. Jedna od lijepih – nazovimo ih lijepim – strana rata je komšiluk koji nam je pomagao – stekli smo neka, ne može se reći prijateljstva. To je puno više od prijateljstva. Ti ljudi su nam bili rodbina, u ratu. Bili su nam sve, ustvari. I prijatelji, i rodbina.“
Sabina Berberović, 1992. je imala 11. godina.
„Granate padaju stalno oko našeg ulaza, tako da ne smijemo izlaziti napolje. Najčešće nam vrijeme prolazi u podrumima. Ponekad se igramo u ulazu, kad se manje puca. Granate padaju pred naš ulaz. Moja najbolja drugarica je poginula od gelera, a njena sestra je ranjena“, pričala je tada Berberović.
"Dvadest godina je prošlo, ja sam se udala i sada nosim prezime Borovac. Imam i prekrasnu kćerku, zove se Farah. Rat je ostavio traga, to se ne može zaboraviti i ratnih događaja se sjećam, htjela – ne htjela, skoro svaki dan. Imam porodicu, radim, ispunjena sam i sretna, žao mi je zbog ljudi koji više nisu u mogućnosti da budu sretni jer su izgubili svoje najdraže. U onom snimku od prije 20 godina, spominjem svoju drugaricu Sanelu, koja je poginula. Sanela i ja, mi smo se družile, bile smo nerazdvojne, i tog jutra kad je zlokobna granata pala, bile smo zajedno. Ja vjerujem da je to valjda dio neke sudbine, da sam baš prije toga ja ožednila. Ja sam svoju drugaricu molila da ide sa mnom, ali, nije htjela. Nisam se uspjela popeti ni do prvog sprata kad je ta granata pala i kad sam ja čula uzvike, kad sam ugledala taj užasan prizor, lokvu krvi, ti ranjeni ljudi, zapomaganje. Baš se sjećam Eldine, njene sestre. Ona je ranjena u ruku, bila je prostrelna rana, geler je na jednu stranu ušao, na drugu izašao, ali, k'o dijete, ona je, naravno, doživjela šok. Sanela je bila naslonjena na zid, glava joj je klonula, izgledala je kao da spava, jer nju je geler ustvari u vrat pogodio. Svi smo bili potišteni, tužni nismo vjerovali. Jer, zajedno smo se trudili da nam život u najtežim uslovima bude što normalniji. Uvježbavali smo pjevanje, smišljali koreografije za ples... Zamislite, nema struje, nema vode, nema ničega a mi smišljamo plesnu koreografiju. Čekamo u redu za vodu, ostavimo kanistere dok ne dođe cisterna, ta dva-tri sata smišljamo koreografiju. To je bila valjda ta silna želja za djetinjstvom“, prisjeća se ona.
Jasna Memić, 1992. je imala 17 godina.
„Vrijeme uglavnom provodim u hladnom i sumornom podrumu. Mojih vršnjaka je slabo u ovom naselju. Mnogi su nas napustili. Jedni - jer ih je strah živjeti ovdje, a drugi jer im se ovdje ne živi, jer misle da će im negdje drugdje biti bolje. Možda i maštaju o nekom samo njihovom Sarajevu, gdje će živjeti samo oni, bez nas. Ne želim da ih krivim, ali njihov potez u svakom slučaju ne odobravam. Moji prijatelji i ja, koji smo ovdje, ne izlazimo nigdje jer svakodnevno padaju granate. Gotovo da nema dana kad ne bude ranjenih, a u najgorem slučaju i poginulih. Nekada smo mogli biti bar ispred ulaza, a sada smo i u tome uskraćeni jer zločinačka granata padne i u najvećem miru. Moji najteži trenuci su kada padne noć, kada osjetim da sam u ova teška vremena prepuštena skoro sama sebi. Čini mi se da se sve izmijenilo, da nikada više u mom životu neće biti one prijašnje radosti. I kada se sve smiri, posljedice svega toga ostaće zauvijek“, govorila je prije 20 godina Jasna.
Jasna Memić – Đozo, 2012. priča:
"Danas, udata, majka dvoje djece, dva sina. Damir – osmi razred devetogodišnje škole i Danis, koji je prvačić. Emocije jednostavno naviru. Prvo, ne mogu da vjerujem da sam tako razmišljala, sad, kad sam čula ovaj snimak – nisam se njega čak ni sjetila, ne znam zašto sam to potisnula negdje. Ali, eto, sve u svemu, život se nastavio dalje i otišao nekim svojim tokom. Naša generacija, godište '72, '73, '75 – to su za mene najljepte godine. Srednja škola, kad ti sazrijevaš, kad si pun života, maštaš šta ćeš postati, čime ćeš se baviti, prve te neke ljubavi – sve ti se nešto najljepšte dešava. Odjednom – rat! Naša generacija to nije mogla nadoknaditi. Rat je stao, međutim, mi smo izašli iz tog rata kao neki ljudi – možda će grubo zvučati, ali, toliko smo sazreli na silu u tom ratu, da smo izašli kao ljudi od 40 godina. Onda je nastala borba dalje – treba se sve vratiti u neku normalu. Nismo mnogo razmišljali. Poslije – dolaze ti trenuci kad čovjek razmišlja da smo dosta toga propustili, ali mi smo, jednostavno, ostali zahvalni da se to okončalo, završilo. Mislili smo o drugim stvarima, to je bio prioritet: da je gotov rat, idemo dalje.“
Sjećam se straha, dobrog komšiluka i prženog jajeta
Luka Bilandžić sa majkom prije rata
Priča o djeci Sarajeva ne bi bila potpuna ukoliko bismo zaboravili one koji danas žive širom svijeta – otišli su, roditelji su ih poveli ili ponijeli iz ratnog haosa. Luka Bilandžić je imao jedva godinu i po kada se zlo sručilo na njegov grad.
S majkom je prvo otišao u Njemačku, a zatim je cijela porodica svoj novi dom našla u Kanadi, u gradu Waterloo. Danas je student, košarkaš, voli muziku i kaže, kako o ratu zna uglavnom iz priče.
„Mama i tata su mi pričali o ratu, onda sam nastojao da što više vidim na TV, na internetu. Kad sam bio u Njemačkoj, sjećam se jednog mog rođendana – tata je još bio u Sarajevu, pa smo uspjeli uspostaviti vezu telefonom. Posjetio sam Sarajevo 1996. i tada sam vidio svoju rodbinu, i mogao sam da shvatim šta se sve desilo u ratu. Vidio sam mnogo porušenih zgrada i ostataka iz rata. Moj brat je bio u Sarajevu prije 2- 3 godine i rekao mi je kako je Sarajevo prelijepo, njemu se dopalo. Išao je i na more. I ja bih želio jednog dana da dođem u Sarajevo, da se vratim. Stvarno to želim.
Luka Bilandžić sa porodicom dvadeset godina kasnije
U Njemačkoj smo živjeli pet godina, moj brat je tamo rođen. Za mene je najveća posljedica rata to što sam ja sada u Kanadi i što znam zbog čega smo mi ovdje. Ja studiram biznis, treća sam godina. Imam ovdje mnogo prijatelja, neki su iz Sarajeva, neki iz Beograda i drugih krajeva Jugoslavije. Kada me pitaju odakle sam, ja kažem iz Sarajeva, da je to Bosna i Hercegovina, ali da sam ja rođen u Jugoslaviji. To je tada bila zajednička zemlja, poslije je došao rat i mi smo se podijelili“, kaže Bilandžić.
Mirna Marković, danas asistent na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, imala je osam godina kada je počeo rat. Uz sjećanje na te godine, sa stručnog stanovišta objašnjava traume kroz koje su i djeca i odrasli prošli.
„Bilo je to vrijeme kada smo mislili da će rat trajati mjesec dana, a zatim je prošao naredni, pa naredni, i ...prošle su četiri godine opsade Sarajeva. Sjećam se trčanja u podrum tokom granatiranja, sjećam se dima i stravičnih zvukova, sjećam se straha od kojeg se i sada naježim. Ali, sjećam se i dobrog komšiluka, dječijih priredbi i likovnih izložbi u haustoru, radosti zbog dolaska cisterne za vodu i dovoljno snažnog pritiska vode da se popne na 7. sprat zgrade. Sjećam se i jednog prženog jajeta. Ne znam ni sada odakle smo ga dobili - ja sam bila bolesna, visoka temperatura, malaksala. Mama je pripremila pravu gozbu, jačanje imuniteta - prženo jaje na oko. Jedno, ali vrijedno. Gledala sam ga sa velikim oduševljenjem, ono je bilo u tom momentu personifikacija nekog ljepšeg, mirnodobskog vremena, gledala sam ga dugo, jer je budilo nadu da će sutra biti bolje, i da će nekada kada rat završi, na stolu biti još mnogo prženih i kuhanih jaja. Ali, nisam ga mogla pojesti... možda zbog pomankanja apetita, možda sam se jednostavno bojala da će prebrzo nestati, i da će proći toliko dugo vremena dok ga ponovo ne vidim. A bilo mi je tako žao mame. Njeno oduševljenje zbog toga što mi je to mogla pružiti, i njena tuga zbog toga jer, nisam mogla jesti.
Mirna Marković
Rat ili, konkretno, opsada Sarajeva, to je vrsta traumatskog događaja,koji zahtijeva mnogo vremena, rada, podrške da bi bio prerađen. Ako se nekome i danas, na riječ rat - jave intenzivne, bolne asocijacije, to ne znači da se ne nosimo dovoljno dobro s onim što nam se desilo. Ja mislim suprotno, da se jako dobro suočavamo s onim što smo preživjeli. Treba biti optimističan i reći da dobro funkcionišemo i da se danas, kada smo se udaljili od rata, borimo za neki novi mir. A to je naša svakodnevnica i svi izazovi koji od nas zahtijevaju mobilizaciju ogromne psihičke energije i napora. Rat i ratna iskustva će se sasvim sigurno prožimati kroz naš cijeli život, ali sve dotle dok mi normalno funkcionišemo i gradimo taj novi mir, mi se dobro nosimo s traumama iz rata“, kaže Marković.
Djeca grada pod opsadom, koja su i danas tu ili su rasuta širom svijeta, opisala su svoja sjećanja na život u ratnom Sarajevu i poslala ih na web stranicu www.djetinjstvouratu.com. Među njima je i Mela Softić, koja nije odlazila iz ovog grada.
Ratne fotografije Mele Softić
„Ja sam potrčala doslovno da napišem nešto čim sam saznala za taj projekat. Kad je rat počeo ja sam imala nepunih osam godina. Napisala sam - moje sjećanje je, zapravo, sakupljanje gelera umjesto sakupljanja sličica koje djeca koja žive u normalnom dobu sakupljaju, i razmjenjivanje gelera, takmičenja ko ima ljepši, bolji“, sjeća se Mela.
Ona ne prihvata stav da je njeno djetinjstvo izgubljeno.
„Možda je izgubljeno u smislu klackalica, parkova i tako toga. Bar sam ja to kasnije nadoknadila. Ali ne, u suštini nije izgubljeno - mislim da me rat naučio mnogo toga u životu. Ne znam, nisam probala djetinjstvo bez rata.
Mela Softić danas
Ali, rat je donio nama djeci veću bliskost, veću povezanost. Donio nam je da smo malo ranije odrasli, ali smo naučili koliko je potrebno nekad pomagati drugima i koliko je potrebno nekad se osloniti na tuđu pomoć“, kaže Mela Softić.
Djetinjstvo u prahu
Sa ove web stranice prenosimo još nekolko sjećanja na rat u Sarajevu:
Rat - to je djetinjstvo u prahu... hahaha, mlijeko u prahu, jaja u prahu, kuće oko nas u prahu... ali smo mi bili veseli! (Zlata)
Kada umjesto hljeba jedeš ono ništa, to je djetinjstvo u ratu. (Miki)
'92., moj 7.rođendan – supa od riže, riža, pita od riže, šnicle od riže, torta od riže, kokice od riže, sutlija, kafa od riže…(Adna)
Naše igračke bili su repovi granata i geleri, padobrani sa svijetlećih raketa i naravno čahure raznih kalibara… (Ognjen)
Škola u podrumu, svaki dan kod drugog druga ili drugarice. A ja bila ponosna kada dođe red na mene i moj podrum! (Lejla)
Najbolji rođendanski poklon koji sam ikada dobio – šnicla za moj 11. rođendan od tete Ranke, kako sam skakao od radosti! (Faris)
Prva narandža koju sam dobio, bacio na pod i šutnuo, misleći da je ta mala narandžasta voćka, ustvari lopta! (Amer)
Skupljanje gelera, prevlačenje kofera do tunela za sitniš, trčanje za transporterima UN-a, bježanje iz podruma... (Damir)
Očeve suze jedno jutro kada mi nisu imali ništa dati da 'doručkujem'. Komadić starog hljeba, malo ulja i biber... (Sadija)
Djetinjstvo u ratu neću nikada zaboraviti…čime smo se sve igrali i zabavljali… Želim svoj djeci svijeta da uživaju u djetinjstvu bez rata… (Silva)
