U Bosni i Hercegovini veliki broj djece raste bez osnovnih prava, a od svoje najranije dobi prepuštena su ulici, da prosjače ili obavljaju druge poslove. Zakonodavstvo ih ne prepoznaje, nemaju zdravstvene i druge legitimacije, nevidljiva su u pravnom sustavu. Prije pet godina u BiH su otvoreni i centri u kojima takva djeca mogu, bar djelimično, ostvariti svoja prava.
Iako nema točnih podataka o broju djece koja obavljaju poslove i prosjače na ulicama bh gradova, nevladine organizacije procjenjuju da se svakodnevno na ulici nalazi 650-tero djece. Nemaju topao dom, redovite obroke, mogućnosti za obrazovanje i igru.
Upravo zbog njih u pet gradova BiH 2009. godine uspostavljeni su dnevni centri za djecu koja obavljaju rad na ulici. Inicijativu za njihovo uspostavljanje dalo je udruženje 'Zemlja djece' iz Tuzle.
„Jednostavno, trebalo je raditi s ovom djecom, prije svega na razvijanju nekakvih higijenskih i kulturnih navika, trebalo je raditi vaspitno, jer ova djeca su, nažalost, bila zapuštena u svakom pogledu. Njima su bila oduzeta ona najosnovnija dječja prava, od prava na školovanje, obrazovanje, do prava na igru. To su bila djeca bez zdravstvenog osiguranja, vrlo često djeca koja nisu bila uopće upisana u matične knjige rođenih“, kaže Sabiha Srna iz ovog udruženja.
U Sarajevu od 2013. godine Služba za prevenciju, prihvat i zaštitu djece u riziku djeluje u sklopu Kantonalne javne ustanove Disciplinski centar. U ovom centru radi se sa djecom oba spola starosti od pet do osamnaest godina.
Elvedin Zuko, šef Službe za prevenciju, prihvat i zaštitu djece u riziku, napominje da djeca u Centar dolaze samo na dobrovoljnoj osnovi.
„S obzirom da djeca dolaze i sa roditeljima, i djeca mlađa od pet godina, po zakonu o socijalnoj zaštiti mi ne možemo vratiti nikoga, tako da primimo i roditelje i djecu, koji izraze potrebu da tu obave neke higijenske potrebe, da se okupaju, da jedu, tako da primamo i roditelje sa malom djecom“, pojašnjava Zuko.
Djecu koja obavljaju rad na ulici donedavno se nazivalo djecom s ulice. Danas su prepoznata kao djeca u pokretu, objašnjava Zuko:
„To su djeca koja migriraju, da li unutar države, između kantona, između gradova, ili između država. To su djeca koja su u pokretu i potencijalno su izloženi riziku, zbog neadekvatne brige, ekonomske ili seksualne eksploatacije, zlostavljanja, zanemarivanja itd. Ta su djeca prisiljena da rade određene stvari. Djeca kojima se mi bavimo prvenstveno su djeca koja prose. Prisiljena su da to rade.“
Osim što su im oduzeta osnovna dječja i ljudska prava, djeci prepuštenoj ulici prijete i mnoge opasnosti.
„Ta djeca su u riziku od eksploatacije, trgovine ljudima, nasilja i raznih drugih stvari. Imali smo slučajeve trgovine ljudima. Surađujemo sa policijom, SIPA-om, obavijestimo ih kad sumnjamo na neke takve stvari. Onda ih oni dalje preuzimaju u svoju nadležnost“, navodi Zuko.
U Sarajevu postoji i prihvatna stanica gdje djeca mogu prespavati i boraviti do dva mjeseca. Za nešto manje od godinu dana, koliko postoji stanica, u njoj su boravila 23 maloljetnika.
„Po uputi centara za socijalni rad, djecu primamo radi pružanja brige i pomoći i zaštite u kriznim situacijama i djece koja su u riziku“, dodaje Zuko.
I Tuzla bi u listopadu ove godine trebala dobiti prihvatnu stanicu. Dnevni centar za sada funkcionira u sklopu tinejdžerskog centra Telex koji vodi udruženje 'Zemlja djece', navodi Sabiha Srna.
„Upravo zbog ove integrativne komponente, djeca koja u okviru dnevnog centra mogu dobiti raznolike edukativne i savjetodavne sadržaje, od pripreme za polazak u školu, do podrške u savladavanju školskog gradiva za djecu koju uspijemo uključiti u sistem, pa do polaganja ispita na vanrednoj osnovi“, kaže Sabiha Srna.
Način na koji država skrbi za ovu djecu često je pogrešan. Napori dnevnih centara samo djelomično rješavaju probleme ove djece, kaže Aida Bekić, menadžerica programa za zaštitu djece u organizaciji 'Save the Children'.
„'Save the Children' ne propagira odvajanje djece od roditelja, nego suprotno: propagira jačanje porodica i život djece u porodici. I to je pristup koji se apsolutno nigdje ne koristi. Ili se djeca odvajaju, i to je jedna vrsta ekstremnog rješenja, ili drugo ekstremno rješenje, dati kaznu porodici koja je svoje dijete izlagala prosjačenju, kazne koju ta porodica nikad neće platiti, ne može da plati, ili ako plati, to znači da će dijete morati provesti duplo više vremena na cesti radeći da bi zaradilo da otplati tu kaznu. Dakle, dosadašnja rješenja su zaista bila kontraproduktivna“, naglašava Aida Bekić.
Najčešći korisnici usluga dnevnih centara su pripadnici romske populacije, raseljena lica, djeca iz disfunkcionalnih obitelji. Elvedin Zuko napominje da ova djeca imaju jednake potencijale kao i sva druga djeca, ali nemaju priliku da ih ostvare.
„Jedina razlika je u tome što ta djeca u pokretu nemaju iza sebe porodicu koja brine za njih i koja će im pružiti odgovarajuću brigu i zaštitu. Naš cilj je da toj djeci obezbijedimo da se što lakše uključe u zajednicu i pokušavamo maksimum dati od sebe, onoliko koliko nam je država pružila mogućnosti“, konstatira Zuko.
Sve dok država ne prepozna ozbiljnost ovog problema, broj djece na ulicama će i dalje biti u porastu.
