U Derventi, gradu koji se nalazi na sjeveru Bosne i Hercegovine, u ratnim dejstvima uništena je većina objekata. Okolna sela u kojima su živjeli Hrvati razrušena su do temelja.
Prema posljednjem popisu stanovništva, u opštini ali i gradu većinski stanovnici bili su Bošnjaci i Hrvati. Najveći dio njih, nakon što je Dejtonskim sporazum grad ušao u sastav Republike Srpske, nije se vratio u svoje domove.
Pa, i pored brojnih razaranja i više stotina poginulih, nekadašnji stanovnici, od kojih su većina povratnici, žele gradu vratiti multikulturalnost. U zemlji u kojoj je sve podijeljeno, Dervenćani nastoje da po tome budu prepoznatljivi.
Veliku ulogu u tome ima Internacionalni multireligijski i interkulturni centar “Zajedno” Derventa, kaže jedan od osnivača Fadil Pelesić.
„Derventa je grad u kome smo svi svoji i mi pokazujemo, za razliku od mnogih koji kažu da se ne može ništa promjeniti, da se može itekako promijeniti“, navodi Pelesić.
U Derventu se prije 12 godina vratila i Ferzija Hasičević. Nekadašnja učiteljica danas je u penziji. Te 1998. kaže kako da je bilo teško živjeti u gradu, u kojem su većinu stanovništva činile izbjeglice iz Bosanskog Petrovca i Glamoča. Danas je sasvim druga situacija.
„Može se reći da je život pravi život, ne onaj pravi nekadašnji, ali za sada, za ove uslove možemo reći da je pravi“, kaže Ferzija Hasičević.
Svi se odrekli Hrvata
Dervenćani koji se vraćaju u svoj rodni grad mahom su osobe koje su zakoračile u petu deceniju života. Ali ima i mlađih, koji su napustili Ameriku i život ponovo započeli u prijeratnom mjestu boravka. Jedan od njih je i Damir Pelesić.
„U svakom slučaju, evo ja, kao osoba koja se poslije svega što se desilo vratila u ovaj grad iz nekih zemalja koje su možda nudile i pružale više, mogu da kažem da ovo jeste grad u kojem čovjek može slobodno da diše, slobodno da se osjeća, da se osjeća onim što jeste“, kaže Pelesić.
Tokom rata, rodni grad nije napuštao Mirko Džeba. Najviše mu smeta to što su se, kako kaže, Hrvata u tom dijelu Posavine odrekli i Zagreb i Sarajevo i Mostar. Evo kako to objašnjava:
„Zatrovani smo jednom poganom politikom koju su vodili hrvatski nacionalisti, državnici, nažalost. Ne mogu da shvatim da me, iako sam Hrvat ovdje, iako ima nekakvih institucija i udruženja sa hrvatskim predznakom, ne priznaju kao Hrvata zato što sam ateista, zato što nisam pripadnik nacionalne stranke HDZ-a.“
Pored civilnih, tokom rata u Derventi su stradali i objekti vjerskih zajednica, prvenstveno katolički i islamski. U samom centru obnovljene su katolička crkva i džamija.
Filip Maršić, župnik župe Svetog Juraja mučenika, o povratku Hrvata u grad kaže:
„Mnogi govore da Dervenćani ne vole svoj kraj i da se ne žele vratiti. Međutim, mi moramo biti svjesni činjenice da se ljudi ne mogu vratiti u praznu kuću. Ako imamo međunarodnu zajednicu koja daje donacije, a ništa drugo osim kuće, kako će ljudi tu se vratiti i živjeti? Mislim da bi trebalo poraditi na tome da se ljudima osigura i egzistencija uz to što se obnovi kuća - i da bi to onda doprinijelo većem povratku Hrvata. “
„Što se tiče povratka izbjeglih, treba nešto promijeniti radikalno, a to se može pod pritiskom međunarodne zajednice napraviti. Mi sami ne možemo to“, kaže fra Marko Oršolić, predsjednik Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra.
U selu Plehan kod Dervente nalazio se jedan od najljepših samostana u Bosni i Hercegovini. Godine 1992. je miniran i uništen do temelja, a trenutno se obnavlja.
Fra Mirko Filipović kritikuje postojeću vlast što gotovo ništa nije učinila da se prijeratni stanovnici vrate:
„Ta priča se sve više svodi na to kao da su povratnici krivi zašto se ne vraćaju, a gospoda koja su dobila milijune i milijune na taj račun, tko zna gdje se oni završili.“
Nebriga vlasti dovela je do toga da i oni građani koji su se vratili u Derventu ne rade jer su svi prijeratni privredni giganti ili uništeni tokom rata, ili zbog kriminalne privatizacije propali.
Zbog toga se entuzijazam onih koji, i pored te činjenice, opstaju i žive u gradu gdje su rođeni želeći vratiti prijeratnu multikulturalnost može svrstati u rubriku vjerovali ili ne.
Prema posljednjem popisu stanovništva, u opštini ali i gradu većinski stanovnici bili su Bošnjaci i Hrvati. Najveći dio njih, nakon što je Dejtonskim sporazum grad ušao u sastav Republike Srpske, nije se vratio u svoje domove.
I pored brojnih razaranja i više stotina poginulih, nekadašnji stanovnici, od kojih su većina povratnici, žele gradu vratiti multikulturalnost.
Pa, i pored brojnih razaranja i više stotina poginulih, nekadašnji stanovnici, od kojih su većina povratnici, žele gradu vratiti multikulturalnost. U zemlji u kojoj je sve podijeljeno, Dervenćani nastoje da po tome budu prepoznatljivi.
Veliku ulogu u tome ima Internacionalni multireligijski i interkulturni centar “Zajedno” Derventa, kaže jedan od osnivača Fadil Pelesić.
„Derventa je grad u kome smo svi svoji i mi pokazujemo, za razliku od mnogih koji kažu da se ne može ništa promjeniti, da se može itekako promijeniti“, navodi Pelesić.
U Derventu se prije 12 godina vratila i Ferzija Hasičević. Nekadašnja učiteljica danas je u penziji. Te 1998. kaže kako da je bilo teško živjeti u gradu, u kojem su većinu stanovništva činile izbjeglice iz Bosanskog Petrovca i Glamoča. Danas je sasvim druga situacija.
„Može se reći da je život pravi život, ne onaj pravi nekadašnji, ali za sada, za ove uslove možemo reći da je pravi“, kaže Ferzija Hasičević.
Svi se odrekli Hrvata
Dervenćani koji se vraćaju u svoj rodni grad mahom su osobe koje su zakoračile u petu deceniju života. Ali ima i mlađih, koji su napustili Ameriku i život ponovo započeli u prijeratnom mjestu boravka. Jedan od njih je i Damir Pelesić.
„U svakom slučaju, evo ja, kao osoba koja se poslije svega što se desilo vratila u ovaj grad iz nekih zemalja koje su možda nudile i pružale više, mogu da kažem da ovo jeste grad u kojem čovjek može slobodno da diše, slobodno da se osjeća, da se osjeća onim što jeste“, kaže Pelesić.
Tokom rata, rodni grad nije napuštao Mirko Džeba. Najviše mu smeta to što su se, kako kaže, Hrvata u tom dijelu Posavine odrekli i Zagreb i Sarajevo i Mostar. Evo kako to objašnjava:
„Zatrovani smo jednom poganom politikom koju su vodili hrvatski nacionalisti, državnici, nažalost. Ne mogu da shvatim da me, iako sam Hrvat ovdje, iako ima nekakvih institucija i udruženja sa hrvatskim predznakom, ne priznaju kao Hrvata zato što sam ateista, zato što nisam pripadnik nacionalne stranke HDZ-a.“
Pored civilnih, tokom rata u Derventi su stradali i objekti vjerskih zajednica, prvenstveno katolički i islamski. U samom centru obnovljene su katolička crkva i džamija.
Trebalo bi poraditi na tome da se ljudima osigura i egzistencija uz to što se obnovi kuća - i da bi to onda doprinijelo većem povratku Hrvata, smatra župnik Filip Maršić.
Filip Maršić, župnik župe Svetog Juraja mučenika, o povratku Hrvata u grad kaže:
„Mnogi govore da Dervenćani ne vole svoj kraj i da se ne žele vratiti. Međutim, mi moramo biti svjesni činjenice da se ljudi ne mogu vratiti u praznu kuću. Ako imamo međunarodnu zajednicu koja daje donacije, a ništa drugo osim kuće, kako će ljudi tu se vratiti i živjeti? Mislim da bi trebalo poraditi na tome da se ljudima osigura i egzistencija uz to što se obnovi kuća - i da bi to onda doprinijelo većem povratku Hrvata. “
„Što se tiče povratka izbjeglih, treba nešto promijeniti radikalno, a to se može pod pritiskom međunarodne zajednice napraviti. Mi sami ne možemo to“, kaže fra Marko Oršolić, predsjednik Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra.
U selu Plehan kod Dervente nalazio se jedan od najljepših samostana u Bosni i Hercegovini. Godine 1992. je miniran i uništen do temelja, a trenutno se obnavlja.
Fra Mirko Filipović kritikuje postojeću vlast što gotovo ništa nije učinila da se prijeratni stanovnici vrate:
„Ta priča se sve više svodi na to kao da su povratnici krivi zašto se ne vraćaju, a gospoda koja su dobila milijune i milijune na taj račun, tko zna gdje se oni završili.“
Nebriga vlasti dovela je do toga da i oni građani koji su se vratili u Derventu ne rade jer su svi prijeratni privredni giganti ili uništeni tokom rata, ili zbog kriminalne privatizacije propali.
Zbog toga se entuzijazam onih koji, i pored te činjenice, opstaju i žive u gradu gdje su rođeni želeći vratiti prijeratnu multikulturalnost može svrstati u rubriku vjerovali ili ne.