Dejtonski mirovni sporazum, 24 godine kasnije

Nakon tri sedmice intenzivnih pregovora u Dejtonu u državi Ohio, kojima su prethodili američki napori shuttle diplomatije, 21. novembra 1995. godine okončan je rat u Bosni i Hercegovini tokom kojeg je živote izgubilo 100.000 ljudi a više od dva miliona je raseljeno.

Dejtonski mirovni sporazum zvanično je potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu. Sporazum su potpisali predsjednici Republike BiH Alija Izetbegović, Hrvatske Franjo Tuđman i tadašnje SR Jugoslavije Slobodan Milošević.

Dva entiteta, Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine, tri konstitutivna naroda, jedan distrikt, deset kantona, tročlano predsjedništvo i jedan, kako ga je nazvao glavni američki pregovarač i tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma, Richard Holbrooke, ‘nesavršeni mir’ današnja su realnost Bosne i Hercegovine.

'Dejton je bio polazna tačka'

“Dejtonski sporazum ima mana. Bio je to kompromisni dokument. Nikada nije bilo zamišljeno da bude apsolutno i jedino rješenje za budućnost BiH. Bio je početna tačka,” smatra James Pardew, jedan od članova američkog pregovaračkog tima u Dejtonu i autor knjige: Mirotvorci: Američko vodstvo i kraj genocida na Balkanu.

Pardew smatra da je najveća slabost koju je Dejton donio, nedostatak snažne centralne vlade i kreiranje snažnih entiteta.

“Ali, također, mislim da je napravljena struktura u institucijama kako bi Bosna i Hercegovina mogla da se razvije u skladu sa demokratskim principima zapadnih demokratija i, naposljetku, integriše u Evropsku uniju, NATO i druge institucije. Nažalost, taj napredak ide sporo”, dodaje Pardew.

Danas, dvadeset i četiri godine kasnije, bosanskohercegovačka javnost svjedoči pozivanju ‘vraćanja Dejtona na fabričke postavke’, neimplementiranju presuda Evropskog suda za ljudska prava, prema kojima, Aneks 4. Dejtonskog sporazuma, odnosno Ustav BiH diskriminiše etničke i vjerske manjine, usvajanju zaključakakojima se odbacuju bonske ovlasti koje omogućavaju visokom predstavniku da smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum.

Za Jamesa Pardewa, prihvatanje različitosti bi bio prvi korak ka napretku, pojašnjavajući da bosanskohercegovački lideri ne shvataju da je današnji svijet, svijet različitosti a ne podjela.

“To više ne funkcioniše. A oni koji se zalažu za tu etničku mržnju osuđuju se na konflikt bez kraja. Ne razumijem zašto lideri ne mogu vidjeti budućnost kao integrisanu demokratsku budućnost i razvijati naciju sa institucijama koje funkcionišu.”

Za bolje funkcionisanje Bosne i Hercegovine, Pardew, nekadašnji pregovarač i diplomata smatra da bi lideri u BiH trebali da iskorače i preuzmu odgovornost kako bi građane poveli ka poboljšanoj demokratiji.

“Ljudi traže poslove, stabilnost, sigurnost. Ne traže beskrajni politički konflikt. Lideri trebaju preuzeti odgovornost za svoje nacije i razumjeti da je različitost životna činjenica modernog doba i oni moraju raditi zajedno za zajednički interes svih naroda”, navodi Pardew.

‘Promjena mora početi sa ekonomijom, a ne ustavom’

Dvadeset i četiri godine nakon potpisivanja sporazuma koji je donio mir Bosni i Hercegovini, mnogo toga je i dalje isto, smatra profesor sa američkog Univerziteta David Kanin i nekadašnji analitičar Centralne obavještajne agencije i član međuagencijske grupe za Balkan.

“Ključne stvari 1995. godine se još uvijek nisu promijenile. Još uvijek imamo veliki broj fizički izmještenih ljudi. Još uvijek imamo razdvojenu zemlju. I Bosna ne funkcioniše. Dio koji funkcioniše bolje jeste srpski dio zemlje”, navodi profesor Kanin uz pojašnjenje da je Dejtonski mirovni sporazum išao u korist bosanskih Srba te da je jedan od dokaza za to činjenica da, pored svih poziva na izmjenu Sporazuma, oni i dalje insistiraju da Dejton ostane onakav kakav jeste.

“Jer, oni su pobjednici u Dejtonu. I u to vrijeme, 1995. godine, Izetbegović je to znao. Nije bio zadovoljan sporazumom”, dodaje Kanin.

Dok se država nalazi u političkom zastoju, bez jasnog napretka ka evropskim integracijama, sa Ustavom koji ima diskriminatorne elemente, posljednji izvještaj Svjetske banke pokazuje da je BiH napustila gotovo polovica stanovništa, postavlja se pitanje da li bi izmjena Dejtonskog sporazuma trebala biti prva u planu bosanskohercegovačkih lidera ili je možda za napredak Bosne i Hercegovine značajniji razvoj u nekim drugim segmentima?

“Potrebna je jača ekonomija na Balkanu. Jača i jednostavnija u smislu komunikacije i prevoza. Mislim da su te stvari mnogo važnije od ustavnih promjena, političkih promjena i diplomatski pregovaranja. Problemi političke sigurnosti nisu rješive same od sebe. Mislim da je u regionu Balkana prije svega potrebno imati bazu za razne ekonomske i infrastrukturne uslove prije svega”, smatra Kanin koji dodaje da bilo kakva smislena promjena u regionu mora početi sa ekonomijom, trgovinom, infrastrukturom, a ne sa ustavom, političkim strankama i reformom. “Šta god da reforma značila u ovom kontekstu”, smatra Kanin.

Mijenjati Ustav malim koracima

Za Kasima Trnku, profesora ustavnog prava, koji je bio i dio pregovaračke delegacije u Dejtonu 1995. godine, problem je u tome što je “rat na neki način zamrznut”, te se ideologije koje su funkcionirale u ratu, sada ostvaruju mirnim sredstvima.

“Dok, recimo, SNSD (Savez nezavisnih soocijaldemokrata) kao što se vidi i sa posljednje Narodne skupštine, preferira otcjepljenje, pravo na samoopredjeljenje, HDZ BiH (Hrvatska demokratska zajednica BiH) insistira na mogućnosti uspostavljanja legitimnog predstavljanja na svim nivoima vlasti i u svim institucijama i u podtekstu, to je stvaranje trećeg entiteta. Dok opet ovi treći insistiraju da se vrate na predratno stanje Republike BiH u kome bi prevladavali u jednom značajnom elementu i u jačanju državnih institucija”, kaže Trnka.

Kompleksna struktura, slaba centralna vlada, tri strane koje se ne slažu oko nadležnosti ili ideja o budućnosti, nisu jedini problemi uzrokovani Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Krajem decembra 2009. godine, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je presudu u slučaju Sejdić - Finci, odnosno u korist Derve Sjedića i Jakoba Fincija, koji su tužili Bosnu i Hercegovinu zbog onemogućenosti da se, kao pripadnici nacionalnih manjina, kandiduju za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva Bosne i Hercegovine zbog Ustava koji predviđa da se u ove državne organe mogu kandidovati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda. Deset godina kasnije, presuda još uvijek nije implementirana.

Da je cijeli koncept Ustava postavljen na diskriminatoran način, smatra i profesor Trnka koji navodi da Ustav rezerviše privilegovanu poziciju za tri nacionalne grupe.

“Takozvane konstitutivne narode i apriori diskriminira one građane BiH koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda”, kaže Trnka uz napomenu da je time očigledno da današnji Ustav ne odgovara savremenim demokratskim procesima. “Na to su upozorile presude Evropskog suda za ljudska prava još 2009. godine u predmetu Sejdić-Finci.”

Sva trojica potpisnika sporazuma su umrla. Tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma, američki diplomata Richard Holbrooke također je preminuo. Nakon pokušaja iz 2006. i 2009. godine za izmjenom Ustava, većih inicijativa nije bilo.

Profesor Trnka smatra da bi je teško za očekivati da bi vladajuće strukture mogle da postignu minimum konsenzusa za izmjenu Ustava. No ipak, smatra da bi se Ustav mogao mijenjati malim koracima.

“Iako bi objektivno govoreći BiH bio potreban potpuno novi ustav, ali kada bi se malim koracima mijenjao Ustav, otvorio bi se proces i samim tim bi bile ispunjavane pravno političke pretpostavke za pristupanje evroatlantskim integracijama. A to, elite na vlasti smatraju ugrožavanjem vlastitih pozicija”, navodi profesor Trnka.

‘Želim normalnu državu’

Nermin Mameledžija iz Travnika je bio tek dva mjeseca star kada je dogovoren Dejtonski sporazum.

Danas dvadesetčetverogodišnjak, Nermin ne poznaje drugi sistem van onog Dejtonskog zbog čije komplikovane strukture je srednju školu pohađao u takozvanoj "dvije škole pod jednim krovom".

"Mislim da svi imamo jednu zajedničku karakteristiku, bez obzira na generaciju, a to je da svi živimo u jako polarizovanom društvu", smatra Nermin.

Njegovo iskustvo je da Dejtonski mirovni sporazum, odnosno struktura koju je on napravio opterećuje mlade ljude te da oni nemaju priliku da se iskažu.

"Sad imamo ovaj period Dejtonskog sporazuma, kada mi mladi ljudi nemamo priliku naći posao u državi za koju su se naši roditelji borili, već moramo tražiti prilike u državama na zapadu", pojašnjava.

Student stomatologije, Nermin pauze između semestara provodi putujući po svijetu. Kaže, često ga ljudi pitaju odakle je i dodaje da ljudi malo znaju o Bosni i Hercegovini.

"Kad god ja krenem nešto objašnjavati, posebno naše državno uređenje i kako je izgrađena država, to je za njih previše komplikovano. Ja to ne znam objasniti na svom jeziku a kamoli na engleskom. Jednostavno ljudi ne razumiju kako smo mi toliko podijeljeni a toliko imamo tih nekih zajedničkih tačaka."

Dvadeset i četiri godine 'privremenog rješenja', stvorilo je društvo u kojem mladi nemaju prilike te, zbog nemogućnosti zapošljavanja u svojoj zemlji, odlaze vani, smatra Nermin.

“Ja sam redovan student, znači država plaća za moje obrazovanje. Oni su toliko investirali u mene i truda i rada, da bi jedna Austrija ili Njemačka dobila gotovog radnika, zdravo za gotovo. A toliko toga mi je država pružila i toliko bi mi toga htjeli ostvariti ovdje. Ali to nije moguće zbog sistema u kojem živimo. A taj sistem je baziran na Ustavu, taj Ustav je baziran na tom Sporazumu. Tako da jako, jako Dejtonski sporazum i taj period utječe na sve nas, bez obzira na generacije,” smatra Nermin.

Put Bosne i Hercegovine na duge staze, za Nermina, jeste država u kojoj je ‘privremeno dejtonsko rješenje’ zamijenjeno drugačijim sistemom koji omogućava mladim ljudima da primjene znanje koje su stekli u toj zemlji.

"Ja bih želio državu gdje se cijeni rad i trud. Državu koja je iskrena i koja ako zaista želite nešto da postignete, koja će vam pružiti tu priliku. Država u kojoj će se cijeniti moj trud i u kojoj ja mogu živjeti normalno", kaže Nermin koji pojašnjava dalje da ipak polako gubi optimizam za svjetliju budućnost u BiH.

U prvom redu dejtonske historije

Događaji koji okružuju Dejtonski mirovni sporazum uticali su i na život, tada trinaestogodišnjeg dječaka 7.500 kilometara udaljenog od Bosne i Hercegovine. Jedan sastanak i poklon od Slobodana Miloševića, svjedočenje potpisivanju mirovnog sporazuma i smrt oca na njemu dalekoj planini Igman, obilježili su životni put američkog novinara Johna Kruzela.

Tokom novembra 1995. zajedno sa sestrom i majkom John će sjediti u prvom redu tokom potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Kako se John prisjeća, događaji koji su prethodili potpisivanju Dejtonskog sporazuma, iz njegove perspektive nekoga ko se ne nalazi u zemlji zahvaćenoj ratom, bili su malo nerealni, od prve posjete, sjedenja u avionu i bazi, čekanju ishoda i na kraju samog potpisivanja Sporazuma. No jednako tako, kako pojašnjava, ovo je za njega bilo veoma snažno iskustvo, koje će kasnije odlučiti ishode njegovog profesionalnog života.

“Činjenica da sam svjedočio tome, da sam bukvalno bio u prvom redu historijskog događaja, vjerovatno je pomogla da odlučim da postanem novinar.”

Dvadeset i četiri godine nakon što su tadašnji lideri dogovorili zaustavljanje rata i novo ustrojstvo u Bosni i Hercegovini koje, uprkos komplikacijama, diskriminatornoj prirodi i dalje opstaje kao ‘privremeno rješenje’, John Kruzel smatra da nema ništa loše u tome što je smrt njegovog oca iskorištena kao ulog za ubrzavanje pregovora.

Naime, njegov pokojni otac Joseph Kruzel bio je jedan od trojice diplomata koji su poginuli u avgustu 1995. na planini Igman, pokušavajući doći do Sarajeva. Radio je kao zamjenik pomoćnika ministra odbrane za NATO i Evropu i bio je, ispred američkog Pentagona, član međuagencijskog tima kojeg je predvodio Richard Holbrooke, u nastojanju da sklope mir u tada ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini.

Kako historija pamti, pojašnjava John, Richard Holbrooke i njegov tim su iskoristili tragediju pogibije američkih diplomata kako bi stvorili povoljniju klimu za pregovore koji će rezultirati Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini.

“Ako je njihova smrt i na kakav način uticala na ishod mirovnog sporazuma, mislim da to daje više značenja njihovoj žrtvi. Želim vjerovati da je to dalo više značenja žrtvi moga oca, ta činjenica da je misija bila uspješna na kraju,” kaže John.

Dejton 24 godine kasnije: Konstitutivna blokada

Piše Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Ako su prije pune 24 godine međunarodni posrednici u postizanju Dejtonskog sporazuma, vođeni najplemenitijom namjerom: da se zaustavi teror nad Bosnom i Hercegovinom, kao cijenu mira, dali i izrazito neameričke i neevropske ustupke balkanskim „lošim momcima“ u vidu ustavne nadmoći „konstitutivnih naroda“ i obespravljivanja građana i etničkih manjina, ti ustupci upravo sada dospijevaju za naplatu.

Bosna i Hercegovina se našla u „konstitutivnoj blokadi“ koja onemogućava bilo kakav pomak u ispunjavanju uslova za euroatlantske integracije.

Tri nepomirljive – ovo mogu reći samo pod navodnicima – „vizije“ bosanskohercegovačke budućnosti ovih dana dostižu možda najdramatičniju fazu od vremena potpisivanje Dejtonskog sporazuma. Vladajuće partije „konstitutivnih naroda“, istina, još se pozivaju na Dejton onda kad im to odgovara, ali su – upravo ovih nedjelja – sve tri najotvorenije pokazale nepoštovanje samih osnova sporazuma.

SNSD Milorada Dodika u upornom insistiranju na „slovu a ne duhu“ Dejtona, u kampanji osporavanja bosanske državnosti, potpuno ignoriše već i član 1 dejtonskog ustava koji glasi: „Kontinuitet. Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti 'Bosna i Hercegovina', nastaviće svoje zakonito postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom prilagođenom kako se predviđa ovdje i sa svojim međunarodno priznatim granicama. Ona će ostati država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina održavati ili se kandidovati za članstvo u organizacijama u okviru sistema Ujedinjenih nacija i drugim međunarodnim organizacijama“.

HDZ Dragana Čovića koristi dejtonsku formulu „države tri konstitutivna naroda“ za kampanju osporavanja – ustavno potpuno regularnog - izbora u državno Predsjedništvo Hrvata koji nema podršku vladajuće partije i čak oživljavanja međunarodnopravno osuđenog projekta „Herceg-Bosne“ i rehabilitaciju njenog ratnog vodstva pravosnažno osuđenog za udruženi zločinački poduhvat.

SDA Bakira Izetbegovića je, takođe, odbacila Dejton kad je – u nedavno objavljenoj deklaraciji – pozvala na obnovu Republike Bosne i Hercegovine i ukidanje oba entiteta.

Kako izići iz te „konstitutivne blokade“? Koliko god to zvučalo kao „već viđeno“, uporno insistiranje svih najpozvanijih međunarodnih partnera na „poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine“ moralo bi biti odlučnije posredovano i samozvanim „garantima Dejtonskog sporazuma“, Srbiji i Hrvatskoj. Sa iskustvom „vuk-pojeo-magarca“ međunarodnog odgovora na rusku aneksiju Krima, državama koje bi mogle podržati ideje otcjepljenja ili dalje podjele Bosne i Hercegovine, morala bi se preventivno ispostaviti i cijena takvog avanturizma: izolacija, sankcije, gubitak evropske perspektive.

Neupitnost „teritorijalnog integriteta“ Bnosne i Hercegovine uslov je daljeg dijaloga o tome kako prevazići sadašnje blokade. Evropa je u tom procesu napravila katastrofalnu grešku kad je preuranjeno proglasila „domaće vlasništvo“ nad procesom ustavnih promjena. Sada se – pred prizorima domeće blokade i ruskog osporavanja euroatlantskih aspiracija zemlje – u projekt mirne Bosne ponovo uključuju i Amerikanci; Britanci spominju i upotrebu bonskih ovlaštenja Visokog predstavnika ... ali za bilo kakav korak naprijed potrebna su, prije svega, domaća partnerstva i inicijative.

Njih, za sada, nema na vidiku.