RSE: Dejane, šta se zapravo krije iza naziva „Jazavac“?
Zorić: U Banjaluci postoji već dvije i po godine pozorište „Jazavac“. Osnovalo ga je troje mladih glumaca, uključujući i mene, zbog toga što je u Banjaluci bio nedostatak i pozorišta i radnih mjesta za glumce. Mi smo završili Akademiju umjetnosti u Banjaluci i poslije toga smo se našli u veoma nezgodnoj situaciji. Tako da smo učinili taj korak koji se, kako se poslije pokazalo, bio pravi.
RSE: Osnivači ste ti, Dragana Marić i Mario Lukajić. Šta je to što povezuje upravo vas troje? Da li je u pitanju ovaj trenutačni, profesionalni interes ili neko trajno, estetsko opredjeljenje? Ili i jedno i drugo?
Zorić: Kad smo tu ideju počeli realizovati, odlučili smo da ćemo to uraditi ili kako treba ili nećemo nikako raditi. I stvarno nam je to, nakon nekog vremena, postalo životno djelo. A samim tim, ako ga budemo pravili kako treba, „Jazavac“ će postati ime.
RSE: I samo ime „Jazavac“ vas obavezuje.
Zorić: Upravo tako. Svi jako dobro znamo djelo Petra Kočića „Jazavac pred sudom“. Isto tako, mogu otkriti jedan interesantan podatak. Mario i ja smo izbjegli iz Zagreba, gdje je bilo kazalište „Jazavac“ koje se poslije, u toku rata, preimenovalo u Satirično kazalište „Kerempuh“. Tako da smo nad dvojica podsvjesno osjećali i nekakvu obavezu da tako nazovemo pozorište ovdje.
RSE: Da, nadam se da se barem stariji slušaoci sjećaju Fadila Hadžića, zagrebačkog „Jazavca“ i velikih predstava. Nadam se da nećete iznevjeriti to ime.
Zorić: Nadamo se da nećemo. Mislim da do sad idemo pravim putem. Najveći uspjeh do sada nam je odlazak u Njujork, na Brodway, u teatar „La Mamma“. Mi smo prvo zvanično pozorište iz Bosne i Hercegovine koje je ikada gostovalo na tamošnjem zvaničnom repertoaru. Imali smo trinaest izvođenja, bili smo tamo mjesec dana. To nam je za sada najveći uspjeh. Poslije toga nam je najveći uspjeh kampanja „Nama fali daska“, koja je prošla toliko dobro, koja je propraćena u radu toliko dobro da je stvarno svaki građanin direktno upoznat sa našim problemom, koji su to problemi i na koji način mi to mislimo rješavati.
RSE: Cijeniš li kako je banjalučkoj publici, pored ovih već etabliranih – Narodnog i Dječjeg pozorišta – potreban još jedan profesionalni ansambl. Sad ne mislim zbog ovih vaših autentičnih potreba – potreba glumaca i potrebe grada za kulturnim događanjima, nego da li je to potrebno publici kao takvoj?
Zorić: Apsolutno. Jedan od ciljeva je i bio da banjalučka publika, pored klasičnog repertoara koji nudi Narodno pozorište i dječjih predstava koje nudi Dječje pozorište, dobije jedan teatar koji će se baviti savremenim tekstovima, savremenim problemima, mladalačkim. Mi nudimo program prvenstveno mladim ljudima grada Banjaluke.
RSE: Da li se radi o ansamblu koji čine tri čovjeka, ili je malo širi?
Zorić: Ansamblom upravljaju tri čovjeka. Ali smo kroz naših šest projekata imali mnogo spoljnih saradnika. U Njujorku je ekipa brojala 12 ljudi. Sve kad se zbroji, sigurno je kroz „Jazavac“ prošlo oko osamdesetak ljudi. Ali nas troje sve to organizujemo, upravljamo, nalazimo sredstva i tako dalje.
RSE: Čitava ova priča o publici je zapravo priča o vašim trenutnim inspiracijama, poslovima koje radite, a vezano za vašu akciju „Nama fali daska“. Naslov je vrlo zanimljiv.
Zorić: To je toliko simpatičan naziv kampanje da punih godinu dana svakodnevno dobijamo i komentare i pohvale. Pored toga, imamo odličan vizuelni identitet te kampanje, odrađen je maksimalno dobro. Maltene cijeli grad je bio oblijepljen našim plakatima i bilbordima. Stvarno smo ponosni na tu kampanju. Ta kampanja je otvorena upravo da bi se renovirao prostor koji smo dobili od grada Banjaluka za uspješne rezultate. Dakle, dobili smo bivšu bioskopsku salu u naselju Obilićevo (nekada Mejdan). Ta sala se zove „Vrbas“, sada je to sala Gradskog pozorišta „Jazavac“. Ali, pošto je to kino-sala, a nama treba pozorišna sala, morali smo pokrenuti tu kampanju da bi skupili sredstva i napravili pozorišnu scenu, napravili uslove za igranje.
RSE: Zato ćete vi sad imati „daske“, ali zato će i taj dio grada dobiti svoje pozorište. Ljudi koji tu žive više neće morati ići daleko.
Zorić: Upravo tako. Naselje broji oko 30.000 stanovnika. Taj dio grada nikada nije imao kulturnu ustanovu takvog tipa. Tu, dakle, postoji više segmenata koji pokazuju da je ovo što radimo zaista dobro i mi smo, naravno, ponosni na to. Ali, opet, toliko nas posla čeka i toliko obaveza. Sve oči u Banjaluci su uprte u nas. Tako da malo osjećamo i pritisak, ali to je ugodan pritisak.
RSE: Dokle je došla adaptacija?
Zorić: Krenula je u ponedjeljak 16. februara. Prva faza radova obuhvata produženje scene. Radimo drvenu scenu. U ponedjeljak je došla drvna galanterija. Nakon toga idu druga i treća faza. Mislimo da otvorimo pozorište negdje u aprilu.
RSE: Kako su svi ovi poslovi primljeni u ovim, već etabliranim ansamblima? Jer, svaka nova ispružena ruka prema ovoj sirotinjskoj kasi, u najmanju ruku izaziva podozrenje.
Zorić: Potpuno si u pravu. Ali što se tiče naših kolega, glumaca, kojih u Banjaluci ima nekih četrdeset-pedeset, svi oni su prezadovoljni. Svi vide šansu da se i tu promovišu. Što se tiče drugih komentara, „Jazavcu“ malo kome može da da primjedbu. Od vlasti do jakih privatnih sponzora, bukvalno su svi stali iza nas, prepoznali su to kao jednu odličnu ideju. I tu smo – mogu slobodno reći – imali sreću.
RSE: Očigledno da ste doživjeli jednu pravu dobrodošlicu u Banjaluci. Ja vam u ime slušalaca Radija Slobodna Evropa takođe želim dobrodošlicu. Za kraj bih vas pitao kakvi su vam dugoročni planovi?
Zorić: Dugoročni planovi su prava pozorišna scena. Ovo sad što radimo, to je kratkoročno. Za neke dvije-tri godine bi sa radom trebala početi prava pozorišna sala. Također bismo dugoročno htjeli da gostujemo, da promovišemo, kako Banjaluku i Republiku Srpsku tako i Bosnu i Hercegovinu, mlade glumce… U zadnjih godinu dana smo totalno iskristalisali naše dugoročne ciljeve. Već se sad jasno vidi kako ćemo funkcionisati dugi niz godina.
