Stara poslovica da „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“ često je potvrđivana kroz političku povijest svijeta. Da od lidera ovisi i kakav je image države, lako je dokazati.
Valja se samo sjetiti SAD pod palicom Georgea W. Busha i iste zemlje od kad joj je na kormilu Barack Obama. Iako je riječ o istom narodu i istoj zemlji, i to u vrlo kratkom periodu, slika je potpuno drugačija. Podjednako bi u usporednim analizama prošli i Italija u vrijeme Pertinija i u doba Silvia Berlusconija. Ili Francuska za Chiraqa, odnosno Sarkozyja.
Kako stvari stoje na Balkanu? Koliko blagost, obrazovanost i muzički talent Ive Josipovića korespondiraju s većinom hrvatskih građana? Ili je ipak Jadranka Kosor „bolja“ preslika puka? Da li je umjetnost izbjegavanja neprilika i konkretnih odgovora osobina naroda u Srbiji, kako je to slučaj s predsjednikom Tadićem?
Jesu li Crnogorci tako vješti političkim manevrima, kako evidentno jeste Milo Đukanović? Da li takozvani konstitutivni narodi u BiH imaju za lidere ljude koji bi se s njima mogli poravnati u najmanje 50 posto osobina?
Analitičari u Hrvatskoj priznaju da u poslovici „svaki narod ima vođe kakve zaslužuje“ ima puno istine, ali pojašnjavaju da, unatoč demokratskim promjenama i „slobodnim izborima“, Hrvati još uvijek nemaju priliku birati one koji bi im stvarno odgovarali.
Umjesto toga, zbog izbornog sistema, nametnuti su im stranački lideri, htjeli ih građani ili ne. Prema anketama je upravo Jadranka Kosor „neviđen primjer nametnutog lidera“. Opširnije u prilogu Ankice Barbir-Mladinović Premijerku krase broševi i govori.
I nacionalno i proevropsko – imidž je današnje Srbije koji afirmiše predsednik države Boris Tadić. Da li se Tadić sa otvorenošću ka svetu, ali i preteranim oklevanjem i koketiranjem sa nacionalizmom, ugleda na srpsko društvo ili javnost sledi njegove ideje?
„Jednom je fini dečko iz kruga dvojke, jednom je fini dečko iz nekog kraja u Srbiji, a povremeno je manje pismen pa onda govori dve ‘iljade", navodi primjer marketinški stručnjak Nadežda Milenković. Više u tekstu Ljudmile Cvetković Tadić - fini dečko koji okleva.
Od devedesetih na ovamo, u BiH funkcioniše princip nacionalnih lidera – samo na političkoj sceni. Pod plaštom zastupanja vlastitog naroda u BiH su se činile, i čine, običnom narodu svakojake nezamislive i neoprostive stvari.
Ipak, iz godine u godinu opstaju i birani su, upravo po tom principu, kako uostalom i Ustav BiH nalaže, piše u tekstu Dženane Halimović Lideri u BiH nisu stvarni predstavnici naroda.
U odnosu na region, a bogami i šire, samo u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do smjene vlasti. Komunistička partija je samo promijenila ime i kao Demokratska partija socijalista, ostaje na vlasti već dvadeset godina.
Tokom tog perioda, DPS se cijepao, mijenjao programe, pojedinci su odustajali ili bili odbacivani. Jedina konstanta je sve jači i neizbježni Milo Đukanović, navodi se u prilogu Esada Krcića Đukanović - od autoritarnog manipulatora do očinske figure.
Valja se samo sjetiti SAD pod palicom Georgea W. Busha i iste zemlje od kad joj je na kormilu Barack Obama. Iako je riječ o istom narodu i istoj zemlji, i to u vrlo kratkom periodu, slika je potpuno drugačija. Podjednako bi u usporednim analizama prošli i Italija u vrijeme Pertinija i u doba Silvia Berlusconija. Ili Francuska za Chiraqa, odnosno Sarkozyja.
Kako stvari stoje na Balkanu? Koliko blagost, obrazovanost i muzički talent Ive Josipovića korespondiraju s većinom hrvatskih građana? Ili je ipak Jadranka Kosor „bolja“ preslika puka? Da li je umjetnost izbjegavanja neprilika i konkretnih odgovora osobina naroda u Srbiji, kako je to slučaj s predsjednikom Tadićem?
Jesu li Crnogorci tako vješti političkim manevrima, kako evidentno jeste Milo Đukanović? Da li takozvani konstitutivni narodi u BiH imaju za lidere ljude koji bi se s njima mogli poravnati u najmanje 50 posto osobina?
Analitičari u Hrvatskoj priznaju da u poslovici „svaki narod ima vođe kakve zaslužuje“ ima puno istine, ali pojašnjavaju da, unatoč demokratskim promjenama i „slobodnim izborima“, Hrvati još uvijek nemaju priliku birati one koji bi im stvarno odgovarali.
Umjesto toga, zbog izbornog sistema, nametnuti su im stranački lideri, htjeli ih građani ili ne. Prema anketama je upravo Jadranka Kosor „neviđen primjer nametnutog lidera“. Opširnije u prilogu Ankice Barbir-Mladinović Premijerku krase broševi i govori.
I nacionalno i proevropsko – imidž je današnje Srbije koji afirmiše predsednik države Boris Tadić. Da li se Tadić sa otvorenošću ka svetu, ali i preteranim oklevanjem i koketiranjem sa nacionalizmom, ugleda na srpsko društvo ili javnost sledi njegove ideje?
„Jednom je fini dečko iz kruga dvojke, jednom je fini dečko iz nekog kraja u Srbiji, a povremeno je manje pismen pa onda govori dve ‘iljade", navodi primjer marketinški stručnjak Nadežda Milenković. Više u tekstu Ljudmile Cvetković Tadić - fini dečko koji okleva.
Od devedesetih na ovamo, u BiH funkcioniše princip nacionalnih lidera – samo na političkoj sceni. Pod plaštom zastupanja vlastitog naroda u BiH su se činile, i čine, običnom narodu svakojake nezamislive i neoprostive stvari.
Ipak, iz godine u godinu opstaju i birani su, upravo po tom principu, kako uostalom i Ustav BiH nalaže, piše u tekstu Dženane Halimović Lideri u BiH nisu stvarni predstavnici naroda.
U odnosu na region, a bogami i šire, samo u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do smjene vlasti. Komunistička partija je samo promijenila ime i kao Demokratska partija socijalista, ostaje na vlasti već dvadeset godina.
Tokom tog perioda, DPS se cijepao, mijenjao programe, pojedinci su odustajali ili bili odbacivani. Jedina konstanta je sve jači i neizbježni Milo Đukanović, navodi se u prilogu Esada Krcića Đukanović - od autoritarnog manipulatora do očinske figure.