U Brčkom su u toku XXXIII Susreti pozorišta/kazališta BiH. Na tamošnjim scenama izvode se isključivo tekstovi napisani na nekom od jezika naroda koji žive na ovim prostorima. Sudeći prema svemu, sve manje je mladih autora koji se odlučuju pisati za pozorište. Gost Radija 27 je festivalski selektor Vlado Kerošević, poznati bh. glumac, redatelj i profesor.
RSE: Šta si odabrao za ovogodišnju smotru?
Kerošević: Ovogodišnja selekcija odabrala je iz onoga što je bilo u ponudi, a što je odgovaralo propozicijama za organiziranje ovakvog festivala. U konačnici su se našla pozorišta i kazališta koja su imala predstave rađene na klasičan način, prema literarnim predlošcima dramskih pisaca koji pišu na jednom od tri jezika naroda BiH.
Drugi kriterij su nova rediteljska čitanja i postavke već izvođenih dramskih pisaca, pisanih na jednom od tri jezika. Treći kriteriji, preferovani, bio je praizvedba domaćih tekstova dramskih autora iz BiH, pisanih na jezicima na kojima govore narodi u BiH. Brčanski festival je osnovan da bi se promovisalo dramsko stvaralaštvo BiH, da bi se promovisali novi tekstovi i da bi se promovisali novi dramski pisci.
Kada sam sagledao oko 80 procenata ponude, koja je bila, definirao sam moto, a to je "Potraga za istinom i identitetom". To je bila idejna utemeljenost, na osnovu koje sam izvršio konačan odabir. U zvaničnu selekciju sam probrao osam predstava.
Narodno pozorište RS iz Banja Luke – "Sinovi umiru prvi", po tekstu Mate Matišića, a u režiji Marka Misirače.
Atelje 212 iz Beograda – "Mrešćenje šarana", po tekstu Ace Popovića, u režiji Milana Neškovića.
Hrvatsko narodno kazalište Osijek – "Moć zemlje". Tekst je napisao Janko Matko, a režiju potpisuje Želimir Mesarić.
Kamerni teatar 55, Sarajevo – "Kada bi naglas govorili", po tekstu Adnana Lugonjića, u režiji Srđana Vuletića.
Bosansko narodno pozorište Zenica, u koprodukciji sa MESS-om Sarajevo – "Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali". Autorka teksta je Tanja Šljivar, rediteljka je Mirjana Karanović.
Bosansko narodno pozorište Zenica – "Drang nach Western ili Prodor na zapad", po tekstu Dragana Komadine, u režiji Lajle Kaikčija.
Narodno pozorište Beograd – "Rodoljubci", po tekstu Jovana Sterije Popovića, u režiji Andraša Urbana.
Hrvatsko narodno kazalište Mostar u koprodukciji sa Bosanskim narodnim pozorištem Zenica i Narodnim pozorištem Mostar – "Mrtve ribe plivaju na leđima", po tekstu Josipa Mlakića, u režiji Tanje Miletić – Oručević.
Smart studio iz Beograda i Budva grad teatar iz Crne Gore – "Indigo", po tekstu Dušana Premovića, u režiji Branislava Lečića. Ova predstava je izvan konkurencije.
RSE: Zanimljivo je da si se opredijelio za dvije predstave zeničkog Narodnog pozorišta.
Kerošević: Bosansko narodno pozorište iz Zenice je igralo najveći broj predstava i napravilo najveći broj produkcija prema tekstovima pisaca koji pišu na jednom od tri jezika kojima govore narodi u BiH, i to u nekoj ravnomjernoj zastupljenosti i srpskih i hrvatskih i bošnjačkih pisaca. Morao sam to stimulirati kao selektor, obzirom da pet teatara iz Federacije BiH na žalost, prema kriterijama i propozicijama, nije imalo predstavu.
RSE: Zanimljivo je da nema najveće ovdašnje kuće, sarajevskog Narodnog pozorišta.
Kerošević: Sarajevsko narodno pozorište je počelo raditi predstavu, koju su prijavili za ovaj Festival. Riječ je o predstavi "Otkrivanje žena". Na žalost, došlo je do odlaganja premijernog izvođenja.
RSE: Sarajevskog narodnog nije bilo ni prošle godine. To se dešava sa još nekim institucionalnim teatrima.
Kerošević: To je zbog toga što ti teatri ignoriraju dva vrlo važna festivala, koja se na ovu temu događaju u BiH. To je Festival drame u Zenici, kao i naši Susreti kazališta-pozorišta u Brčkom.
Ovaj Festival u Brčkom je jedan od festivala koji ima najznačajniju infrastrukturu, kada je u pitanju i produkcijski i organizacijski, pa i estetsko-umjetnički stupanj prosuđivanja evaluacije i valorizacije. Imamo i najznačajniju materijalno-finansijsku potporu za obeštećivanje, kako učešća na Festivalu, tako i kada su nagrade u pitanju. Na žalost, to nije dovoljna motivacija za uprave i za umjetnička vodstva teatara u Federaciji BiH, da bi na repertoar stavili predstave po tekstovima koje zadovoljavaju kriterije jednog od najznačajnijih festivala.
S druge strane, mi smo tim povodom, prije pet-šest godina, Festival otvorili i za regionalne teatre, da bi smo kompeticiju digli na viši nivo, da bi konkurencija bila izazov za teatre iz BiH, da se takmiče u što kvalitetnijoj konkurenciji. Ni to nije bila dovoljna motivacija.
RSE: Kakvo je tvoje mišljenje o našoj festivalskoj i teatarskoj produkciji, kada je domaći tekst u pitanju?
Kerošević: Ono što je urađeno po tekstovima dramskih pisaca iz BiH, urađeno je na visokom nivou, samim tim što se radi o praizvedbama, sa vrlo ambicioznim rediteljskim poetikama i idejno-estetskim utemeljenjima, sa kojima se ušlo u realizaciju ovih projekata.
RSE: Posljednjih godina pojavilo se nekoliko značajnih mladih autora, moćnih dramskih tekstova, ali kao da nedostaje kontinuitet. Mladi autori se izgleda radije uhvate adaptacija dobro znanih tekstova ili onih koji prvotno nisu bile namijenjeni izvedbi na daskama. Zašto to?
Kerošević: Mladi autori su u jednoj panici. Oni nisu neaktivni, oni stvaraju i nude. Mislim da je problem u jednoj apatiji svježine repertoarske politike pozorišnih kuća u BiH. Mislim da se na tom planu ne vodi dovoljno brige o svježim i novim idejama i sadržajima, pa se onda radije pribjegava tim oprobanim, starim metodama adaptacija i readaptacija, pokušaja novih čitanja, ali bez originalnog pristupa, da bi se održao kontinuitet rada institucije.
Ipak, sve se svodi na nemoć u materijalno-finansijskom pogledu, u tom osnovu koji generira energiju jednog mehanizma, kakav je teatar. Umjetnost teatra je vrlo skupa umjetnost. Ona zahtijeva malo ozbiljnijeg i produktivnijeg tretmana od osnivača organa vlasti u BiH jer oni su umjetnost u principu potpuno marginizirali i ostavili je na milost i nemilost tržištu. Tržište ne može biti jedina injekcija za umjetnost.
RSE: Da li bi poplava autorskih i rediteljskih predstava i nakana ka eksperimentu, mogla destimulisati mlade ljude da pišu originalne dramske tekstove? Da li reditelji "ubijaju" pisce tekstova?
Kerošević: Ti si u pravu. Dolazi do jednog prekoračenja autorskih učinaka, prepliću se autorski učinci. Reditelji vrlo često posežu za izradom projekata po vlastitoj ideji, što bi se reklo ključ u ruke, u najbanilnijem smislu te riječi, od ideje do realizacije, zaobilazeći dramskoga pisca, kao polazište i ishodište za pozorišnu i kazališnu predstavu. Tu nastaju vrlo zanimljivi projekti i nije to ništa novo u današnje vrijeme u povijesti teatra i povijesti teatarske umjetnosti. Bilo je toga jako mnogo.
Ne mislim da će pisci izgubiti svoj značaj, zato što reditelji stvaraju projekte u kojima su oni autori kompletnog projekta. Problem je u tome, na koji način ćemo mi pristupiti izvorištima za teatarske projekte. Mislim da pisci nikada neće izgubiti svoje mjesto u teatru, ukoliko nude dovoljno svježine, ukoliko su teatri porozni, kako na autorske projekte, tako na nova dramska djela i pisce koji pišu.
I ansambli treba da budu svježi i spremni da se konektuju na tu vrstu ideja. Ima jako puno ansambala koji ne mogu odgovoriti provokaciji jednog autorskog projekta ili jednoga reditelja, koji nosi sa sobom tu energiju, pa se u tim teatrima to ne događa, nego se događaju klasični pristupi.
Facebook Forum