Već tri mjeseca porodice ubijenih Srebreničana u Memorijalni centar Potočari donose lične predmete koji su ostali od njihovih najbližih. Do sada je prikupljeno više od 300 predmeta koji će biti dio muzejske postavke.

Članovi porodica doniraju pisma, odjeću, satove i uspomene koje su sačuvali.

Ovi ljudi su samo neki od stotina preživjelih koji u Muzej u Potočarima donose predmete najbližih koji su ubijeni tokom genocida u Srebrenici.

Osim donacija porodica, dio kolekcije su i predmeti pronađeni na dionicama puta kojima su u ljeto 1995. prolazili muškarci i dječaci kako bi stigli do slobodne teritorije.

Prikupljanjem ličnih predmeta i priča žrtava genocida se nastoji čuvati sjećanje na sve ubijene 1995 godine.

Hajra Ćatić nikada nije pronašla svog mlađeg, dvadesetogodišnjeg sina. Posmrtni ostaci muža pronađeni su 2005. godine u sekundarnoj grobnici. Više od dvije decenije bezuspješno traga za sinom.

“Imam njegov novčanik, imam saobraćajnu dozvolu. U njegovom novčaniku je bila lična karta od mog sina koga nisam pronašla. Eto, to imam samo, nemam ništa više. Poklonit će sve muzeju. Od velikog značaja je sto će sve biti okupljeno na jednom mjestu, to mnogo znači.” - Hajra Ćatić.

U masovnoj grobnici Kozluk su pronađeni posmrtni ostaci Sadmirovog djeda Asima i sat koji je bio važan i njemu ali i djedu. Bio je to sat koji je djed obećao pokloniti Sadmiru, kada je učinio hatmu, odnosno proučio Kuran.

„To se dešavalo negdje krajem maja on nije uspio da meni da taj sat, ponio ga je sa sobom. Srebrenica je padala, nije uspio da mi da taj poklon. Kad je ubijen i pronađen, mene je želja povukla da bar kao uspomenu uzmem taj sat koji mi nije mogao on dati dok je još bio živ.“ - Sadmir Nukić.

Džejmi Pašić iz Srebrenice u genocidu su ubijena oba sina. Od starijeg su našli samo dvije noge, a od mlađeg skoro cijeli skelet. Stariji Muhamed je trebao da napuni 19, a mlađi Muamer je imao skoro 18 godina.

“Mislila sam da dam ove kartice, pismo i slike, jer ja ovo ne mogu da gledam nikad. Pođem da uzmem, pa opet vratim… ne mogu da gledam. Mislila sam dati jer poslije kada ja umrem nema niko. Mi kad pomremo možda će ovo neko pobacati sve.” - Džejma Pašić.

Huso Halilović je prepoznao posmrtne ostatke svog oca Bajre jer je jedno njegovo oko bilo vještačko. Prije osam godina u masovnoj grobnici u Kamenici kod Zvornika pronađeni su posmrtni ostaci njegovog oca. Odijelo je bilo izderano pa je ukopano sa njim, a sat i češalj je zadržao kao uspomenu.

“Kada je bio pad Srebrenice on je otišao u Potočare, a ja sam otišao preko šume. Kada vidim ove predmete suze mi udare, sjećam se da mu je sat uvijek bio na ruci i da se svako jutro češljao. To mi je jedina uspomena koju imam.” - Huso Halilović.

Ove pantalone, Begajeta Nukić čuva 25 godina.

To je jedino što je ostalo od njenog muža Seada, koji je pokušao da spas nađe bježeći kroz šumu iz Srebrenice prema Tuzli.

Njegovo tijelo Begajeta i njihovo dvoje djece do danas nisu pronašli.

„Ja sam te pantole ponijela, kontala sam da će on preći, da će doći u Tuzlu. I on nije došao. Cijelo vrijeme sam ga čekala. I dan danas ga čekam i sve se nadam…. I onda kad je prošlo toliko vremena i godina, nema ga, nema ga… otvori se taj dole muzej, njegovo nema ništa ima samo ime na onoj ploči u Potočarima. Pa željela bih da ima i ovo uz njegovo ime da se nađe.“ - Begajeta Nukić.

Rabija Avdić u ovom džemperu pronašla je svog brata u masovnoj grobnici u blizini Zvornika. To je jedino što je ostalo od 23-godišnjeg Dževada, koji je zarobljen odmah na početku rata, i ubijen u fiskulturnoj sali osnovne škole „Vuk Karadžić“ pretvorene u logor.

„To je moga brata džemper. Bio je u tome kad smo ga našli. Ne mogu ja o tome pričati… Hoću da dam ovaj džemper svoga brata u Muzej da se vidi šta su radili. Eto.“ - Rabija Avdić.

Skoro svi muški članovi uže familije Ahmeda Hrustanovića su ubijeni tokom genocida u Srebrenici. Otac je zajedno sa dva brata ubijen u Kravici.

U Memorijalnom centru Potočari su ukopani samo dijelovi tijela koje su našli u tri sekundarne masovne grobnice. Jedino što mu je ostalo od oca je nekoliko fotografija i oko 100 pisama koja su mu najvažnija uspomena.

“Ta pisma i fotografije su za mene nešto najvažnije na svijetu što imam. Ja kad uzmem ta pisma da čitam ona mene vrate u djetinjstvo, vrate me u one trenutke kada sam znao da imam oca. Puno, puno emocija je tu… svaki put kada počnem ta pisma čitati ona probude u meni emociju… evo i sada kada pričam o tome oči mi zasuze. To je nešto neprocjenjivo što imam.

Svaka ona riječ sto je babo napisao, svaki onaj pozdrav i svako ono pitanje kako si i šta si, na neki način ga ponovo vraća tu sa mnom da bude da živi da osjetim da je tu da on nije bio neka imaginarna ličnost koju nisam upamtio. Nekada se čovjek u tim strahovima i emocijama upita: pa jesam li ja stvarno imao oca. Ali onda kada vidiš pisma, kada vidiš slike bude ti lakše. Ja sam odlučio da doniram za muzej ta pisma i par fotografija. Već sam dao neke originale, a nešto ću dati kao kopije.“ - Ahmed Hrustanović.

Memorijalni kompleks izgrađen je u znak sjećanja na žrtve genocida tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Centar je izgrađen u naselju Potočari u blizini Srebrenice, a sastoji se od spomen obilježja i mezarja.

Trajna postavka ličnih predmeta ubijenih Srebreničana, biće izložena i čuvana u muzejskom kompleksu Memorijalnog Centra Potočari.